Taman kad smo završili slavlje povodom rušenja poreza na nekretnine i nastavili životariti u matičnoj državi Alan Forda, kadli evo ti novih peripetija u začaranom carstvu oporezivanja malobrojnih stanovnika koji još nisu smogli snage za konačni „fuck you“ glomaznoj državi ili im fali koja kuna u novčaniku da kupe kartu za brzi odlazak. Legendarni prebjeg iz Agrokora, ministar Zdravko Marić brblja o novom porezu koji planira lupiti bezobraznoj sirotinji što nema za luksuz novi automobil.

Kao što su ga i učili u paralelnoj državi iz koje dolazi, a ime joj je Agrokor, menadžeri i uprave moraju držati korak sa zapadnim standardom, a ostatku življa treba natovariti održavanje sustava koji već dugi niz godina radi bez masti za podmazivanje. Njegova ustrajnost u pribavljanju love za lokalnu samoupravu i održavanje Agrokorovog statusa quo fascinira i sasvim je očito da opće nema veze kako će se porez zvati. On će se jednostavno dogoditi makar i kroz oporezivanje zahodskih daski ili korištenja troslojnog wc papira jer njega ipak koristi imućnije građanstvo.

Sjećam se tako Ane Knežević, velikog borca za prava radnica u trgovini kako je prodala obraze i pobjegla u paradržavu zvanu Agrokor, a za njom su otišli i mnogi drugi državni službenici, političari i njihova djeca. Tako je Todorić dobio svog osobnog guvernera Željka Rohatinskog, a da bi takva zla igra mogla opstati što dulje nama su uvalili poslušnog Marića kojemu je zadatak čisti porezni teror kako bi odabrana kasta mogla što dulje uživati u kožnim foteljama koje krase njihovu davno propalu tvrtku.

Marića su tako najavljivali kao čovjeka od reformi koji će uvesti red u državne financije, a kako to izgleda vidimo ovih dana kad već i kumice na placu kuže njegovu ulogu. Da stvar bude gora, sa strane mu se smije i kritizira ga jedan, jedini i nenadjebivi Slavko Linić, SDP-ov stručnjak za utjerivanje poreza koji je ipak radi starosti i prastarog ekonomskog znanja bio puno ranije otkriven među poreznim platišama.

Kaže stara narodna: "Svako zlo za neko dobro", a nama se dobro reflektira u ekonomskom opismenjavanju građana koji sad konačno vide da su oni samo instrument u rukama dobro potkoženih partijskih službenika, a porezi u gospodarski neprosperitenoj državi samo su još jedan čavao u lijes. Ostaje nam samo nada u brzu propast ovakve nakaradne politike i što skoriji povratak prijatelja koji su nas napustili glavom bez obzira bježeći od šabana iz političkih elita kojima je porez uz rastući turizam najsigurniji instrument za očuvanje svojih debelih glava.

Da nadodam još jednu zanimljivost, novac koji nam se ulijeva iz dijaspore po nekim mjerenjima iznosi čak dvije milijarde eura godišnje. Dalje vam je sve jasno.