Piše: Branimir Perković
26.11.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
Piše: Branimir Perković
26.11.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 3
U jednom od prijašnjih tekstova sam ustvrdio da je linearna politička podjela na ljevicu i desnicu suviše arhaična i pojednostavljena slika političke stvarnosti te da politiku današnjice ne možemo gledati kroz prizmu takve podjele, a da se pritom puno stvari ne izgubi u simplifikaciji.
Međutim, kako se ekonomisti često koriste modelima koji su simplifikacija (ustvari svi ekonomski modeli su simplifikacija stvarnosti), a s ciljem da pokažu određene ekonomske zakonitosti, istu logiku bismo mogli upotrijebiti i u politici. Slijedom toga, iako je linearna lijevo-desna politička podjela suviše manjkav prikaz stvarnosti da bi nam poslužio kod prikaza političke raznovrsnosti, ona ipak može pokazati određene političke zakonitosti, a jedna od njih je i "horseshoe theory" ili u prijevodu "teorija potkove".
Teorija potkove je jedna od onih teorija koje su briljantne u svojoj jednostavnosti. Jednostavno tvrdi da politička podjela na ljevicu i desnicu nije uopće linearna, već više ima oblik konjske potkove, tj. da se radikalna desnica i radikalna ljevica puno manje razlikuju međusobno od centrističke liberalne pozicije. Ne samo da se manje razlikuju međusobno, nego su radikalna ljevica i radikalna desnica bliže jedna drugoj što su radikalnije.
Dokaze za istinitost teorije imamo i u sadašnjosti i u prošlosti, a iako je sadašnja politička scena puno kompliciranija nego što je bila u prošlosti, u smislu da je manje linearna, ipak smo svjedoci povratka radikalno lijevih i radikalno desnih političkih svjetonazora u organiziranom političkom životu. Svjetska gospodarska kriza, brz tehnološki napredak koji radikalno mijenja tržište rada, razna sigurnosna pitanja su pogodovala usponu radikalnih političkih opcija, kako lijevih (Podemos, Syriza, B. Sanders, Nova Ljevica...) tako i desnih (Nacionalna fronta, Alt-right, Stranka Finaca, Alternativa za Njemačku, UKIP...).
Ljudi obično kao predstavnike povijesne radikalne desnice smatraju naciste i fašiste, međutim to je samo djelomično točno. Da bi nam bilo jasnije, za početak trebamo znati da je puno ime nacističke stranke bilo "Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka". Uspon nacista na vlast je preširoka tema, ali treba spomenuti da je socijalizam zavladao Njemačkom prije nacizma. Otto von Bismarck (dakle, teški konzervativac, aristokrat i monarhist) je stvorio prvu socijalnu državu na svijetu koja se neprestano širila i do vremena uspona nacista na vlast stanje je bilo takvo da je država kontrolirala, izravno ili neizravno, većinu ekonomije. Rani nacisti, od studenata preko radnika do intelektualaca, su redom bili bivši socijalisti. Cijeli je niz njemačkih filozofa socijalista koji su prešli na nacizam, a njemački socijalisti i nacisti su se slagali u svom gađenju prema individualizmu, kapitalizmu i, kako su je nazvali, "engleskoj trgovačkoj kulturi".
Tu mržnju su kasnije kanalizirali prema Židovima koje su upravo i prikazivali s tim prenaglašenim atributima, tj. kao sebične (iskrivljeni prikaz individualizma), špekulativne prevarante (aludirajući na financijske djelatnosti i trgovinu) i kapitaliste koji vladaju zapadom iz sjene.
Nacisti su, kao i komunisti u SSSR-u i Kini, provodili "klasni rat", ali pod plaštom "rasnog rata". U principu su svim gospodarstvenicima ponudili izbor: ili radite za državu i na način koji vam odredi država, ili budite progonjeni. Ni rasizam nije nešto što razlikuje naciste od komunista jer su sami Marx i Engels u svojim tekstovima zagovarali imperijalizam, tj. da su mali narodi u Europi samo remetilački faktor koji koči povijesni napredak te ih treba ili uništiti ili silom integrirati u velike narode, a u te "male narode" su ubrajali sve južnoslavenske narode, Bretonce, Katalonce, Baske itd.
Socijalna prava radnika u nacističkoj Njemačkoj su zaista bila velika (to je pitanje dobro obrađeno u knjizi "Hitlerova socijalna država"- Götz Aly) te se na taj način kupovala njihova poslušnost i socijalni mir. Brojni Hitlerovi govori također potvrđuju socijalističke korijene nacizma, kao i izjave vrha nacističke stranke (Goebbels, Göring, Himmler itd.). Nije pogrešno ustvrditi da je put u nacizam popločen socijalizmom.
Ako pogledamo današnju novu radikalnu desnicu i ljevicu, primijetit ćemo da se skoro savršeno slažu u ekonomskim pitanjima. Veliki dio retorike zagovornika Brexita (od kojih naravno nisu svi bili radikalna desnica) su bili argumenti o strancima koji dolaze u njihovu zemlju otimati poslove, otvorenim granica koje ugrožavaju domaću proizvodnju, potrebi zaštite domaće proizvodnje od strane konkurencije i sl. Slične argumente je koristio i Trump u svojoj kampanji da bi mobilizirao niskokvalificirane radnike da izađu na izbore i glasaju za njega. Iako Trump nije radikalno desni političar, ipak je oko sebe okupio i ljude s takvim političkim stavovima, kao što je npr. dobar dio alt-right pokreta.
U Francuskoj je na vlast došao premijer koji je najavio liberalizaciju ekonomskih i socijalnih politika, što je oštro kritizirala Nacionalna fronta zbog zabrinutosti o najavljenom smanjivanju socijalne države. Francuska je već dugo ekonomski bolesnik Europe upravo zbog goleme socijalne države i prevelike snage sindikata, što ograničava njen gospodarski rast. Trenutna situacija je da i radikalna desnica i lijevi intelektualci (što je većina francuskih intelektualaca) napadaju najavljene reforme u smjeru liberalizacije gospodarstva. Situacija u Grčkoj i Španjolskoj je odavno takva da je u tim državama ljevica ostvarila veliku političku moć ili došla na vlast koristeći antiliberalnu retoriku.
Ekonomski liberalizam je ugrožen s obe strane, i lijeve i desne, a time i sam liberalni poredak, jer bez ekonomskih sloboda ne mogu postojati ni osobne slobode. Na svima nama je da odlučimo, hoćemo li stajati na strani slobode ili na strani neslobodarskih ideologija, koje su deklarativno različite, ali operativno identične.