Gospodarstvo ovisi o državi, državom upravlja vlada. Ako padne vlada, pada i gospodarstvo.

U to nas pokušavaju uvjeriti političke interesne skupine povezane s HDZ-om, bez ikakvih argumenata na svojoj strani. Valjda bi to trebali prihvatiti kao samoevidentnu istinu, svojevrsnu političku dogmu u društvu koje je naviklo da im sve u životu ovisi o državi, koje je toliko naviknuto na državnu čizmu da svaka nestabilnost vlasti podsvjesno interpretira kao prijetnju svojoj egzistenciji. Jer država je svemoćna, država sve zna i sve može, država sve odlučuje, bez države smo izgubljeni, ostavljeni sami da se snalazimo bez pomoći, kao ovce bez pastira.

To oni žele da vjerujete, ti apologeti svete političke stabilnosti, koji koriste mix nerazumijevanja ekonomije i politike s iracionalnim strahom koji proizlazi iz kolektivističkog svjetonazora o svemoćnoj državi.

Naravno, sasvim jasno da je krivac Most. Oni su taj državno-rušilački remetilački faktor koji se usuđuje narušavati spokoj političkih elita i dovoditi u pitanje podjelu političkog plijena. Tko su ti politički amateri koji se usuđuju ne pratiti naputke centralnog komiteta o održavanju političke stabilnosti? I to već drugi put! A sada je i puno više na kocki, jer treba zbiti redove i spasiti kompaniju koja je dijete države, dijete tog centralnog planiranja i klijentelističke mreže politike i ekonomije. Jer u državi koja teži očuvanju stabilnosti, bilo je potrebno umrežiti političke i ekonomske aktere kroz integraciju politički podobnih u poludržavne kompanije tipa Agrokor. S njihove pozicije, politička stabilnost stvarno je preduvjet ekonomske stabilnosti, jer njihove pozicije unutar tih kompanija ovise o političkim vezama kojima mogu svojim kompanijama osigurati poseban tretman u odnosu na ostale kompanije i poduzetnike koji u svojoj naivnosti nisu shvatili kako se u Hrvatskoj obavlja posao. Nisu shvatili važnost stabilnosti i osiguravanja iste klijentelističkom spregom politike i gospodarstva.

U jednome su u pravu. Gospodarstvo zaista raste i to na puno boljim temeljima nego prije krize. Hrvatski rast prije krize je bio postavljen na krivim temeljima, na velikim infrastrukturnim projektima, zaduživanju, nerealno visokoj osobnoj potrošnji financiranoj inozemnim priljevom kapitala, nekretninskom boomu te lako dostupnim kreditima. To je bio tipični rast baziran na rentijerskoj poziciji, turističkom i nekretninskom sektoru koji je osiguravao veliki priljev deviza i megalomanskim državnim investicijama u izgradnju prometne infrastrukture financiranu zaduživanjem koja je pumpala državnu potrošnju u izračunu BDP-a i time kratkoročno dizala stope rasta. Ukratko, trošilo se kao pijeni milijarder, kao da ne postoji sutra.

Otrežnjenje je bilo teško i dugotrajno. U Hrvatskoj je kriza trajala 6 godina, puno dulje nego u ostalim državama, a BDP je kumulativno pao oko 12 %. Krizu je produljilo to što političari nisu imali hrabrosti da provedu potrebne reforme da bi stabilizirali gospodarstvo na zdravim temeljima. A političari nisu imali hrabrosti jer sami građani nisu imali hrabrosti prihvatiti da su živjeli iznad svojih mogućnosti te time dugoročno osudili i sebe i svoju djecu na život u dugu. Svatko je bio zadovoljan time da trenutne probleme prebacuje na sljedeće generacije.

Srećom, ekonomske zakonitosti postoje htjeli to političari prihvatiti ili ne. Hrvatsko gospodarstvo je restrukturiralo samo od sebe, i to duboko. Da sada ne ulazimo u preduboke analize, samo ću spomenuti da je robni izvoz porastao s 56 milijardi na 76 milijardi kuna dok je istodobno uvoz 2015. bio za 8 % niži nego 2008. godine, a platna bilanca pokazuje da danas Hrvatska ostvaruje višak u međunarodnoj razmjeni. Ukratko, Hrvatska polako, ali sigurno od rentijerske ekonomije postaje izvozno orijentirana ekonomija.

Je li za to odgovorna politička stabilnost? NE! Pad javnog duga je počeo u vrijeme Oreškovićeve vlade pa ministar Marić i HDZ nemaju nikakve veze s tim. Dapače, politička nestabilnost je prisilila politiku da se bavi sama sobom i ne opterećuje gospodarstvo i novim zaduživanjima. Početak rasta BDP-a se također poklapa s periodom političke nestabilnosti. I sve to usprkos tome što se nije dogodila nijedna značajnija reforma. Zamislite što bi tek bilo da nismo sve ovo vrijeme iza krize imali relativno stabilnu političku situaciju i da se politika bavila sama sobom? Možda bi se i gospodarstvo prije počelo restrukturirati, a kriza bi umjesto šest trajala četiri godine?

Pisao sam već da je cijela situacija oko Agrokora potencijalno ogromna reforma gospodarstva koja bi ozbiljno napukla klijentelistički sustav te spregu politike i ekonomije koja vlada u Hrvatskoj. Evidentno je da HDZ pokušava to spriječiti, pa i pod cijenu rušenja vlastite vlade, što je sasvim logično jer svi akteri oko HDZ-a imaju velike koristi od održavanja trenutnog klijentelističkog sustava.

Činjenica je da se političari nikada neće mijenjati sami od sebe i nema smisla čekati „onog pravog“ političara koji će biti drugačiji, sposobniji, bolji, pošteniji. Političari se neće promijeniti jer je političarima na umu samo vlast, stoga oni rade sve da sami sebi osiguraju reizbor. Trebaju se promijeniti birači, treba se promijeniti mentalni sklop koji je stvorio i održava trenutni klijentelistićki sustav. Trebamo se promijeniti mi. Ponekad treba staro pustiti da odumre kako bi se stvorio prostor za nešto novo, svježe, održivije i zdravije.

Ne bojte se političke nestabilnosti jer politička stabilnost postoji kada ništa drugo nije stabilno. Dok se političari bave sami sobom, ostavljaju nas ostale da živimo i radimo u miru.