Ekonomski poticaj je novac koji Vlada direktno daje nekom poduzeću, poduzetniku ili čitavom sektoru da bi se pokrenuo ili proširio posao, poboljšala konkurentnost na domaćem ili stranom tržištu. Vrlo često se u ekonomskoj politici poticaji koriste kao "zaštita" od uvozne konkurencije s ciljem poticanja kupovine domaćih proizvoda. Osim poticaja vlade koriste i uvozne tarife, zapravo poseban porez na određene proizvode prilikom uvoza, kako mu cijena na tržištu ne bi bila niža od domaćih konkurentskih proizvoda.

Iz ekonomskog kuta gledano, poticaji su loši jer suzbijaju zdravu konkurenciju i onemogućuju pravedno tržišno natjecanje, a uvozne tarife su isto negativne jer onemogućuju kupcima bolji izbor i povoljnije cijene. U iznimnim situacijama, teoretski, poticaj može biti dobar, ali samo ako je na vremenski ograničen period i ako mu je cilj opravdati uložen novac.

Kako je poticaj zamišljen?

Znači, imate ideju za neki posao za kojim postoji potražnja, ali vam nedostaje početni kapital. Država vam pomogne određenom svotom, a vi onda taj novac uložite u pokretanje ili širenje posla koje će dovesti do zapošljavanja većeg broja ljudi i u konačnici ostvarivanja dobiti. Država će se potom naplatiti od vašeg poreza na tvrtku, dohodak, dobit i ostalih nameta koji će se onda potrošiti na poboljšanje uvjeta u bolnicama, školama itd. pa će cijela zajednica imati korist. U tom je slučaju poticaj opravdan.

Poticaj, dakle, nije socijalna pomoć niti treba postati redoviti prihod, čak niti dio prihoda. Poticaj je baš to što sama riječ opisuje - poticaj da nešto zaradiš.

Kako to izgleda u realnosti?

Međutim, u praksi se rijetko kad dogodi ovo što sam opisao. Pogotovo ako je riječ o poljoprivrednim poticajima, koji nisu jednokratni nego redoviti. Europska unija ima zajedničko tržište, a birokrati su pod pritiskom poljoprivrednika odlučili da treba redovito poticati poljoprivredu. Na toj osnovi RH svake godine podijeli oko 420 milijuna eura poljoprivrednih poticaja. To je novac za koji državna agencija propisuje uvjete tko i koliko može povući. I tu dolazimo do našeg glavnog problema. Kao i u svemu ostalom, Hrvati obično traže "rupu" kroz koju se mogu provući pa će mnogi gledati da povuku poticaj, a ne naprave ništa. Dovoljno je imati poljoprivredno zemljište i na njemu nešto posijati, a ponekad ti ne treba čak ni zemljište.

Uopće više nije bitno što se sije i što se uzgaja, bitno je povući poticaje. Ukupno gledano, više od jedne trećine prihoda hrvatske poljoprivrede dolazi direktno od poticaja. To je poražavajuće ako uzmemo u obzir da ima i onih poljoprivrednika koji zaista rade, stvaraju novu vrijednost i dobro im ide na tržištu. Znači da je jako puno onih koji ne stvaraju nikakvu novu vrijednost, nego samo žive od poticaja. Također, tu je i naša birokracija koja, naravno, nije anđeo u ovoj priči. Uvjeti za povlačenje poticaja nekako uvijek budu tako postavljeni da najviše novca pripadne Agrokoru.

U cijeloj toj priči najgore prolazi radnik u nekoj drugoj proizvodnji koji mora zaraditi novac za svoju plaću i još za poticaj nekome u poljoprivredi. Je li to pravedno?

Sve bi to još imalo donekle smisla da se rezultati vide, ali nažalost, oni se vide tako što selo nestaje. Uz sve poticaje seljaci se često žale na "uvozni lobi" i nekonkurentnost. Do te iste nekonkurentnosti dolazi upravo zbog poticaja jer ljudi se uljuljaju u sigurnost kad znaju da će, kako god prošli na tržištu, novac od države dobiti. Normalno je da ćeš na taj način vrlo brzo i lako postati nekonkurentan. Kupci traže povoljniji i kvalitetniji proizvod, a proizvođač koji je okrenut dobivanju poticaja, a ne tržištu, ne može biti ni povoljniji ni konkurentniji.

"Ako nam ukinu poticaje, pojest će nas uvoz jer druge zemlje potiču svoju poljoprivredu"

Ova konstatacija ima logike, ali se u praksi dokazala netočnom. Novi Zeland je do 1984. godine sponzorirao svoje poljoprivrednike toliko da su im poticaji postali 40% ukupnih prihoda. A onda je došlo do velike krize pa je tadašnja lijeva vlada bila prisiljena provesti reforme. Jedna od mjera bilo je potpuno ukidanje poticaja. Bilo je to jako bolno s obzirom da na poljoprivredu otpada trećina novozelandskog izvoza.

Po ukidanju poticaja bilo je teško i poljoprivrednici su morali puno više raditi kako bi bili konkurentni na tržištu, budući da Europa i SAD potiču svoju poljoprivredu. Međutim, uspjeli su napornim radom i pametnom ekonomskom politikom. Danas je Novi Zeland jedna od najboljih ekonomija u svijetu, a poljoprivreda im je i dalje glavni izvoz. Ove godine je Vlada ipak, pod pritiskom seljaka, izdvojila 400 milijuna dolara za sustav navodnjavanja koji će koristiti poljoprivrednicima.

Novi Zeland nam može poslužiti kao dobar primjer da se može prosperirati bez poticaja, a on je ujedno i dokaz da se ukidanjem poticaja poboljšava produktivnost i konkurentnost na tržištu.