Zlatko Hasanbegović je fenomen u hrvatskoj politici kao jedna osoba iz vladajuće stranke, koja je bila samo ministar, u jednom trenutku postala popularnija od premijera i predsjednika vlastite stranke. Kako se to moglo dogoditi? Nećete vjerovati, ali za to je zaslužna skupina marksističke novinarske "elite" pretplaćene na tuđi novac. Krenimo redom.

Nekoliko činjenica i jedna ideja - tim naslovom počinje "Nacionalni izvještaj o medijima", kao prvi dokument za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015-2020 koju je trebalo donijeti Ministarstvo kulture 2015. godine. Taj je materijal trebao biti podloga za svojevrsnu medijsku strategiju ili "politiku" kako se u materijalu naziva, a potpisuju ga Andrea Milat, Boris Postnikov, Igor Lasić i Milan F. Živković. Troje od njih su iz novinarskih i medijskih krugova "neprofitnih" medija na sisi poreznih obveznika, kao što su H-Alter, Bilten, Novosti i druga prosocijalistička glasila, dok je Milan F. Živković političar iz SDP-a i savjetnik ministrice Violić. Njih četvero je radilo na strategiji po kojoj bi država odredila svoju medijsku politiku.

Bilo je to za vrijeme Kukuriku vlade Zorana Milanovića dok je ministrica kulture bila HNS-ovka Andrea Zlatar Violić. U to vrijeme, iako još nije donijeta, strategija se već naveliko primjenjivala u praksi s obzirom da je država već preusmjeravala novac na neke već postojeće i neke novoosnovane "neprofitne" portale Forum.tm, Lupiga i Novosti. To nisu bili režimski mediji službeno, ali su oni u svojim tekstovima redovito gurali antitržišnu propagandu i stavove kakve su tada iznosili političari na vlasti. Njihova povezanost s vlašću i međusobna umreženost je vidljiva i u drugim dimenzijama, s obzirom da je Ladislav Tomičić, osnivač portala Lupiga, ujedno i jedan od glavnih kolumnista Novog lista koji je u to vrijeme također služio kao platforma za širenje antitržišne propagande. Da bi se opravdalo dijeljenje tuđeg novca prosocijalističkim novinarima (koji ne vole profit samo dok je tuđi), trebala se donijeti i službena strategija koja bi zacementirala takav način financiranja na duže vrijeme.

Ta je strategija zapravo manifest jedne ideologije i dio "revolucije kojoj je krajnji cilj rušenje kapitalizma", a to ni sami autori nisu krili. "...Njihova orijentacija na tržišne mehanizme kao glavne “alokatore resursa”, mjerila pluralizma i kvalitete, prema mišljenjima konvencionalne ekonomske analize, nije bila prikladna medijima kao prvorazrednom javnom dobru...". U samom uvodu citiraju i Johna Maynarda Keynesa, ekonomista i najvećeg podupiratelja državnih intervencija u tržište u prošlom stoljeću, što već daje naslutiti u kojem se smjeru krenulo, no to još nije ništa. Autori se posebno zahvaljuju američkom profesoru Robertu W. McChesneyju koji ih je "nadahnuo na području političke ekonomije komunikacije", i ne samo nadahnuo, "nego i obrazovao" te mu "dugujemo zahvalnost za ideju koja se, vjerujemo, provlači kroz sve Radne materijale o medijskoj politici".

Robert W. McChesney, čovjek koji je "nadahnuće, ohrabrenje i učitelj" našoj novinarskoj skupini koja je planirala napraviti strategiju za hrvatsku medijsku politiku, žestoki je marksist. Između ostalog, on je profesor na Sveučilištu Urbana-Champaign u Illinoisu, osnivač je zaklade za "medijsku reformu" Free Press i direktor zaklade Monthly Review koja izdaje istoimeni marksistički časopis. Godine 2000. je u časopisu "Monthly Review" napisao članak naslovljen "Novinarstvo, demokracija i klasna borba" u kojem piše:

"Naš je posao provesti medijsku reformu kao dio naše šire borbe za demokraciju, socijalnu pravdu i, ako se usudim reći, socijalizam. Nemoguće je postići bolji svijet s medijskim sistemom koji je pod Wall Streetom i Madison Avenueom, pod vlasničkom klasom".

Godine 2007. McChesney, kao direktor Zaklade za medijsku reformu hvali venezuelanskog predsjednika Huga Chaveza kao primjer šampiona medijskih sloboda, tvrdivši tada kako je "agresivno nekvalificirano političko neslaganje živo i zdravo u venezuelanskim glavnim medijima, na način kakav je malo drugih demokratskih nacija ikada poznavalo, uključujući i našu". Nadalje, tvrdio je da je Chavez iznimno popularan vladar koji je ostvario tako velike pobjede na kojima bi mu mogli pozavidjeti skoro svi svjetski vođe.

Dvije godine kasnije, čovjek koji je nadahnuo hrvatsku medijsku reformu pod okriljem Kukuriku koalicije SDP-a i HNS-a, izjavljuje da "svaki trud da se reformiraju mediji mora biti dio revolucionarnog programa da se odbaci kapitalistički sistem...i da se cijelo društvo nanovo izgradi na principima socijalizma." Protivio se oglašavanju kao "glasu kapitala" te je pisao:

"Trebamo učiniti što god možemo kako bismo ograničili kapitalističku propagandu, regulirali, minimizirali i možda čak eliminirali ju u potpunosti. Samo Vlada može implementirati politike i poticaje kako bi se omogućio institucionalni okvir za kvalitetno novinarstvo."

McChesney je rekao za site SocialistProject da je "ultimativni cilj riješiti se svih medijskih kapitalista jer prvo moramo napraviti značajne promjene u medijima da bi se mogla provesti revolucija." Tražio je, za početak, da Vlada izdvaja 35 milijardi dolara godišnje za "javne radove" u medijima.

Sve navedeno je samo djelić njegovih izjava i zalaganja, ali mislim da vam je jasno otprilike o čemu je riječ. Našim medijskim stratezima uzor je čovjek koji otvoreno propagira socijalističku revoluciju i ukidanje kapitalizma, državnu kontrolu nad medijskim prostorom. Hrvatska je trebala biti dio njegove "medijske reforme" kao uvod u revoluciju.

Naši bi revolucionari vjerojatno realizirali McChesneyeve ideje da nije došlo do promjene vlasti. Na mjesto ministra kulture sjeo je čovjek koji nije ljubitelj ovakvih ideja. Ne znam je li Zlatko Hasanbegović došao do saznanja o McChesneyu, ali je vjerojatno iz samih Radnih materijala zaključio (a nije teško, s obzirom da su puni ideološki obojanih stavova) otprilike o čemu je riječ. I stopirao je njihove napore.

To je, naravno, razljutilo ne samo autore Manifesta, koji su izgubili puno vremena pripremajući revoluciju, nego i mnoge druge djelatnike u medijima koji su se nadali državnim jaslama i blagostanju na račun poreznih obveznika što im je Manifest obećavao. Trebalo je napraviti pritisak na Hasanbegovića ili, još bolje, tadašnjeg premijera Oreškovića, kako bi se Hasanbegović maknuo s puta. Izvlačili su što god su mogli, a kada želite o nekome izvući neku prljavštinu iz prošlosti, vjerujte, danas nije teško. Preko svojih medija proširili su njegove stare fotografije koje su onda i komercijalni mediji prenijeli i to je trebao biti Hasanbegovićev kraj.

Samo što su naši "medijski stratezi" zaboravili jednu malu sitnicu. Nije više SFRJ, ljudi imaju slobodu mišljenja. Nije više dovoljno nekoga javno optužiti da je ustaša i na taj način mu zapečatiti karijeru. Javnost je sad slobodnija, ljudi donose svoje zaključke. Takvo prokazivanje Hasanbegovića njemu je donijelo ogromnu političku korist. Postao je preko noći najpopularniji političar u zemlji. Javnost se striktno podijelila. Za dobar dio javnosti postao je simbol otpora protiv socijalističke propagande i uhljebništva da bi uskoro postao simbol hrvatske desnice, danas toliko jak da je odbio vrh HDZ-a i osnovao vlastitu stranku. Za razliku od mnogih drugih prebjega i otpadnika iz HDZ-a, Hasanbegoviću ne prijeti propast, nego baš suprotno. Uz ovakvu Plenkovićevu politiku, mogao bi ne samo skupiti sve dosad bačene glasove sitnih stranaka krajnje desnice, već i dobar dio HDZ-ovog biračkog tijela. A to može zahvaliti ponajprije ultralijevim novinarima koji su ga, ni krivog ni dužnog, uzdigli tako visoko.

Ako mislite da je Hasanbegovićeva politika ekstremna, imajte činjenice iz ovog teksta na umu. On je produkt jedne ekstremne politike, ali ne desne, nego one socijalističke. Ekstremizam uvijek rađa drugi ekstremizam.