Nedavno je na ovom portalu izašao članak koji je kritizirao SDP-ovog saborskog zastupnika Peđu Grbina zbog dvostrukih mjerila koje primjenjuje u analiziranju onoga što je dozvoljeni, a što je nedozvoljeni govor. Podsjetimo, Grbin je prvo pozivao državu da "reagira" na postavljanje spomen ploče ustaši Juri Francetiću na privatnom posjedu, a potom je kritizirao državu što kažnjava mladića zbog vrijeđanja policije na Facebooku. Grbin je odgovorio na naš članak statusom na Facebooku u kojem optužuje autora s Liberala da ne zna razliku između slobode govora i govora mržnje.

Sjetivši se svog članka u kojem naglašavam što sloboda govora je i zašto je imamo, osjetio sam potrebu pozvati gospodina Grbina da ponovno razmotri svoje stajalište i u najboljoj vjeri ukazati na nedosljednosti u njegovom viđenju i interpretaciji svijeta.

Kada je Peđa Grbin zajedno sa svojim kolegama stajao u Zagrebu i primao psovke od građana, iako su to mnogi drugi politički analitičari komentirali kao političko samoubojstvo i nedostatak sadržaja, osjećao sam simpatije prema tom činu jer su rijetki danas u Hrvatskoj oni koji bi bili spremni primiti kritiku na svoj račun čak i kada je neosnovana, a kamoli vulgarna. Samom “Briselskom Andriji” su pokazali što Europa je i koje su njezine vrijednosti.

Naravno, ja sam svjestan da gospodin Grbin kao javna osoba i političar lijevog spektra ne može prihvatiti i uvažiti kritiku od jednog liberala jednako kao što ne bi mogao prihvatiti ni od jednog konzervativca. Ipak, nadam se da će moje riječi doprijeti do njegovih ušiju i da će možda dopustiti svojoj sumnji da malo proradi, a zatim i svom biračkom tijelu predložiti drugačije ideje.

Slobodu govora nemamo da bismo raspravljali o vremenu, nju ne koristimo da bismo komentirali nogometaše, ona nije nužna u društvu bez kontroverznih tema. Upravo su takve teme, kontroverzne, otrovne, neki bi rekli i opasne, svrha zbog koje slobodu govora toliko cijenimo i volimo. Ideje je nemoguće ubiti. Njih se ne može ušutkati jer kada se to čini, one postaju jače, agresivnije, dominantnije.

No, ideje se može osporiti. Ali, kako osporiti sugovornika koji mora šutjeti? On tu u očima javnosti postaje mučenik, obespravljena osoba prikupljajući simpatije svih koji ne vole nepravdu. Tako najgore totalitarne ideologije okupljaju sljedbenike, pod krinkom potlačenosti. Najljepši primjer toga nam dolazi iz Ujedinjenog Kraljevstva gdje je oko 2005. godine, kao posljedica naglog rasta u popularnosti, u britansku emisiju “Question time” pozvan tadašnji vođa ekstremno desne stranke, BNP (British National Party), Nick Griffin. Do tog trenutka je na BNP bio stavljen medijski embargo. Zbog njihovih radikalnih stavova bilo je odbijano pozivati i davati platformu takvim idejama. Popularnost je rasla. Kada su konačno osvojili već zamjetan dio glasačkog tijela, mediji su bili primorani pozvati BNP i Nicka Griffina da ravnopravno sudjeluju u javnim debatama. Posljedica toga je bio potop te stranke i njihovog vođe. Sav embargo, medijske blokade i ignoriranje nije ostvarilo ni trunku onoga što je sloboda govora učinila u najkraćem roku.

Mnogi će reći da govor mržnje nije slobodan govor. Pritom se neću pozivati na autoritet Vrhovnog suda SAD-a koji je jasno dao naznačiti da je slučaj upravo suprotan. Autoritet je nepotreban za raspravu o stvarima zdravog razuma. Zato se jasno postavlja pitanje: “Što je mržnja i govor mržnje?”.

Google mržnju definira kao intenzivan osjećaj odbojnosti. Ako je to zaista definicija mržnje, ne mrzi li onda gospodin Grbin sve ili barem većinu prijedloga koje je zajedno sa svojim kolegama klasičnim liberalima predlažemo na ovim stranicama kao novo vođenje države za uspješniji gospodarski rast, bogatiji narod i dugovječnije sretne ljude? Nije li svaka riječ koju neki od mojih kolega ili ja kažemo o upravljanju javnim financijama mržnja najgoreg oblika jer se u samoj svojoj srži suprotstavlja onome za što jedan političar lijevog spektra stoji: prisilnu i arbitrarnu raspodjelu? Pa zar ćemo neslaganje tumačiti kao mržnju? Zar ćemo svađe izjednačavati sa zločinom?

I po jednakoj mjeri, ne čini li gospodin Grbin isti krimen kada zagovara stvari koje su nepojmljive jednoj osobi koja voli slobodu i koja je svjesna njezine važnosti u suvremenom svijetu? Ne rasipa li on mržnju prema liberalima kada nam govori da naš trud nije naš?! Da je to posljedica svih drugih koji su sudjelovali u izgradnji javnih dobara i institucija. Možda je to javna zasluga? Treba li se jedan zastupnik u Hrvatskom saboru ponašati poput navijača koji mrzi članove drugog kluba? Može li se kroz takvo plemensko razdvajanje društva zaista nešto stvoriti ili će se samo uništiti?

Ili se možda ovdje radi o nečemu drugom, o neslaganju? O dijalogu dviju strana o temama koje ih duboko pogađaju, ali ipak odabiru govoriti, vikati, svađati se i vrijeđati umjesto da dižu oružje, puške, topove i vješala zazivajući smrt onima koji misle drugačije? Padamo li ponovno u crno doba intelektualizma u kojem se naše misli pažljivo kontroliraju, a riječi pomno prate ne bi li omogućile oduzimanje slobode? Što se dogodilo s drugačijim vrijednostima i tolerancijom istih? Napoleon je povijesna ličnost kojom se čitava Francuska diči i ponosi, ali on je isto tako i jedan od najvećih krvnika Europe. Julije Cezar je povijesna ličnost kojom se svaki Rimljanin mogao ponositi, ali on je masakrirao galska plemena i narode.

Čudi li se onda zaista ta ista ljevica, koja je do maloprije zahtijevala zabranu spominjana imena i djela jednih, dolasku vremena kada se njihovi heroji počinju brisati iz povijesti? Ljevica, posebno u Europi, gubi svoju platformu jer se otuđuje od građana koje bi trebala zastupati. Ne postoje više “radnici” koji su “obespravljeni”. Umjesto njih danas imamo građane koji su neslobodni, sputani, vezani birokracijom i bahatošću političkih elita. Ideju onoga kako ljevica vidi “prokletog kapitalista” danas zorno predstavljaju upravo te moralne vertikale koje nas predstavljaju u Saboru. A ako građani jesu sputani, govor je povijesno uvijek bio oruđe tih koji su trebali oslobođenje i istovremeno ono čega su se vladajući grozili. Na kraju, ako želiš znati tko tobom vlada, samo pogledaj koga ne smiješ kritizirati.

Gospodine Grbin, ovo nije moj poziv na svađu ili na konflikt kroz medijsko prepucavanje. Ovo je moja molba za vašu introspekciju, razmatranje onoga što zastupate i nada da ćete spoznati licemjerje tog čina te zatim odbaciti ta dvostruka mjerila i prigrliti slobodu, a naročito slobodu govora, u njezinoj punoj širini kao što to ona i zaslužuje.