Ja sam željela biti astronautkinja, a moji su to oduševljeno podržavali. Bila sam odgajana da mogu sve što poželim. Zapravo ne, pitanje što ja kao žena mogu ili ne mogu nikad se nije postavilo. To se uzimalo kao razumljivo samo po sebi. I tako ja živim, tako odgajam djecu. Da budu što god žele biti.

Moji su se klinci neki dan toliko čudili ideji da negdje u Saudijskoj Arabiji žene ne smiju voziti, da ne mogu ići u školu ili da moraju imati pratnju muškarca na cesti da je to bilo komično. Potpuno komično: "Što?! Kak?! Ček? Zašto?!". Bili su zbunjeni. Čak sam se i ja začudila kako su u ovoj malo ludoj sredini ti klinci ostali toliko naivno slobodni. Ta ideja im je bila jednostavno neuhvatljiva.

Meni je smiješno, npr. kad se priča o nekim preprekama pred ženama da uđu u politiku. Stvarno? Iz moje perspektive, jedva sam se obranila od ulaska ovdje i ondje u ovih dvadeset godina odraslog života. Doista. Više puta sam imala priliku ući tu, ući tamo, stati ispred ovih i onih. Ali, ja nisam tamo – jer neću. No, možda je moje iskustvo plod upravo tog – „mogu“ stava. Ako gledaš u pod i čekaš da te netko prozove i kaže da smiješ, kojom politikom bi se ti bavila? Connect the dots.

Ja ne želim biti u politici, ne želim bijesnu karijeru jer neću. Poznajem fantastične žene koje sve to jesu, jer žele i nikad nisam čula da one to nisu mogle jer su žene. Ma možeš. Gdje god dođeš, ako zasučeš rukave i imaš sjajne i provedive ideje, dobro si došla svugdje, ali uspjeh je moguć samo tamo gdje ti je sredina vrijednosno bliska, ako ti se s njima sviđa raditi i ako tu vidiš svoje mjesto. Jedina garancija slobode, pa tako i ženske slobode, je zdravo društvo i zdrava ekonomija s puno izbora gdje svatko može naći mjesto za sebe i u kojem možeš riskirati da odeš drugdje, da pronađeš bolje mjesto za sebe ako ti se firma u kojoj radiš čini prezatucana ili dosadna ili ti jednostavno ne odgovara. Nitko ne može biti slobodan kad je ucijenjen ostati gdje jest, jer drugog posla nema, pa taman trpjela najšovinističkije kolege u svemiru. Dinamično tržište = ženska sloboda. Bilo čija sloboda, pa tako i ženska.

Moje je uvjerenje da žena nema puno u politici i na upravljačkim pozicijama – jer ne želimo. I vrijeđa me ideja da netko to hoće rješavati kvotama, glupo mi je kad sam nedavno pisala oglas za skladištara da ne mogu to lijepo ukrasiti slikom nekog mišićavog supermana, nego se moram glupirati da bi se na funkciji prenošenja stokilskih paketa zaposlilo i ženu – znate ono da nema diskriminacije, pa mora pisati skaldištar-ka i to. Dajte. Kvarite mi posao. A i koja žena bi se usrećila na poziciji skladištarke?

Tako u praksi izgleda kad se stvari žele ganjati besmislenim zakonima.

Nedavni primjer da su žene uspješnije u financiranju svojih projekata u crowdfunding kampanjama govori o tome što žene žele. Netko bi rekao novac. Drugi će reći – slobodu i kreativnost. Ili i jedno i drugo, prečicom, pa u glavu. Pustite vi lijepo žene na miru, to vam je najbolja strategija.

Znate li Pigmalion, klasično djelo G. B. Showa? Priča ide ovako. Klade se dva lika da će jedan od njih skupiti neuku curu s ceste i pretvoriti je u damu. Ona postane predivna, šarmantna dama, dotjerana je i privlačna. Učitelj se sada zagleda u nju i priđe joj na neprimjeren način – a ona mu zvizne šamar. Iako malo načetog ega, on ipak konstatira, ne bez ponosa – cura je fakat postala prava dama. Sve te opravice i maniri su prazna forma bez elementarne sastavnice „damstva“ – osobne slobode, odgovornosti i granica.

Zamijetite da u priču ne ulazi komesar EU i propisuje kaznu zbog spolnog zlostavljanja. Obratite pozornost na bitno – osobnu odgovornost i snagu žene. Spremnost na rizik. To je sloboda. To su ženska prava u praksi. Nemojte mi o ženskim pravama ako imamo dvije tvrtke na tržištu jer nitko drugi ne može opstati. Ženska prava nisu onda kada se pravimo da ćemo u skladištu zaposliti ženu da joj damo jednaku šansu.

Ja vjerujem da je na kvalitetu ženskog života danas veći utjecaj imala tehnološka revolucija, nego sva palamuđenja i ideologije. Jednostavno imamo više novca, više vremena, stoga i veće zahtjeve na život. Ne samo žene. Svi. I tako treba, to je dobro. Ipak, ni vešmašina, ni iRoomba, ni AI ne mogu živjeti vaše želje ili dijeliti vaše fliske, a i sve ovo ostaje samo floskula ako je naša ekonomija i uvjeti života bačeni na koljena. Jer onda, kužite, ne birate nego trpite što morate, sviđalo vam se ili ne, dok se država igra ganjanjem nastavaka -ka u malobrojnim oglasima za posao.

Kutak za politički korektni trenutak
Obratite pozornost da je ovo metafora, pjesnička slika, a nikako poziv na realno fizičko obračunavanje. Na pozornici se mora vidjeti ono što se događa pa se mehanizam postavljanja osobnih granica dramaturški prikazuje u formi šamara. U praksi, granice se povlače riječima i odlukama, a fliskama tek u ekstremnim situacijama samoobrane.