Kao i u svemu drugome, hrvatskim zdravstvom vlada politika te ga ona koristi za vlastite ciljeve, što i stvara cijelu hrpu uhljebljenih birokrata koji samo usporavaju središnju djelatnost zdravstva, a to je briga za pacijente. Korupcija je još jedan efekt politiziranosti sustava, pri čemu ne mislim na standardnu praksu darivanja medicinskih sestara i doktora, nego na čisto podmićivanje zdravstvenih djelatnika da bi se popelo na listi čekanja, pa čak i za zapošljavanje.

Darivanje medicinskih sestara i doktora, u razumnim iznosima, nije sporno. To je ustvari fenomen nastao upravo zbog toga što je zdravstvo javno, a uz to jako neefikasno. Kod privatnih zdravstvenih djelatnika postoji novčani poticaj za dobar odnos prema pacijentu, tj. ako pacijent ne bude zadovoljan cijelom uslugom on sljedeći put neće koristiti usluge privatnika. Kod javnog zdravstva takvog poticaja nema, plaća ide bez obzira bili pacijenti zadovoljni ili ne. Jednostavno, djelatnici javnog zdravstva nemaju poticaj da se prema pacijentima odnose jednako kvalitetno kao privatnici. To je očito bilo kome tko je ikada koristio privatne zdravstvene usluge i usporedio ih s javnim i sasvim je logično. Ako će plaća ostati ista bez obzira na to koliko se zdravstveni djelatnik trudio, zašto bi on bio zainteresiran da se potrudi više od pukog rutinskog odrađivanja posla? Nisu ti ljudi u javnom zdravstvu loši ljudi jer se tako ponašaju, oni jednostavno nemaju poticaja za trud oko pacijenta. Naravno, uvijek postoje savjesni pojedinci, ali u principu je jasno da je usluga kod privatnika puno bolja nego u javnoj ustanovi.

Pacijenti su još davno u Jugoslaviji našli način da ponude zdravstvenim djelatnicima poticaj da im pruže bolju uslugu, u vidu darova. Darivanje liječnika i medicinskih sestara je prešlo u tradiciju u RH, još od vremena Jugoslavije, i ustvari je način na koji pacijenti rješavaju probleme javnog zdravstva, duge liste čekanja i manjak poticaja za dobar odnos prema pacijentu. Još jedan primjer u kojem ljudi sami pronalaze rješenje za problem koji postoji u javnom sektoru.

Sve reforme neće pomoći da riješe navedene probleme jer su ti problemi u svojim temeljima ekonomske prirode, tj. standardnih problema javnog sektora.

 Prvo, problem prezaduženosti zdravstva se ne može rješavati podizanjem prisilnog izdavanja iz plaće za zdravstveno osiguranje jer će to samo proizvesti još veće opterećenje plaća, podizanje troškova rada, pad zaposlenosti i smanjenje prihoda obaveznog zdravstvenog osiguranja. Jedini način da se u zdravstveni sustav prelije više sredstava je povećavanje zaposlenosti, čime će automatski rasti i ukupne uplate u obavezno zdravstveno osiguranje. Znači, prije nego što se uopće pomišlja na stvarnu reformu zdravstvenog sustava, treba stvoriti ekonomske politike koje će omogućiti porast zaposlenosti.

Drugo, treba se riješiti problem poticaja za savjestan rad koji trenutno ne postoje. Treba biti svjestan da bez dodatnog novčanog, ili kakvog drugog, poticaja radnike jednostavno nije briga kako će se odnositi prema korisnicima njihovih usluga, osim nekolicine iznimno savjesnih. Plaće zdravstvenih radnika trebaju biti dijelom varijabilne s obzirom na kvalitetu pružene usluge, tj. njihov odnos prema pacijentima, a ocjene kvalitete moraju davati sami pacijenti. Time bi se podigla kvaliteta usluge u javnom zdravstvu.

Treće, naravno da postoje oni ljudi koji su navikli iskorištavati sustav javnog zdravstva i inzistiraju na nepotrebnim zdravstvenim pregledima što stvara dodatno opterećenje sustava i zbog takvih ljudi stvarni bolesnici kasnije dolaze na red za zdravstvene preglede. Nekad se radi o običnoj ljudskoj nesavjesnosti i iritantnosti, a nekad o hipohondrima ili internet liječnicima koji misle da zbog toga što znaju koristiti Google bolje znaju medicinu od ljudi koji su je godinama studirali. Naravno da treba uvesti oštre novčane sankcije za takvo ponašanje jer ono u konačnici dovodi u opasnost i ljudske živote, a zdravstvenim djelatnicima stvara stresne radne uvjete.

Četvrto, treba ići u smjeru privatizacije zdravstva. Svi navedeni problemi ustvari proizlaze iz činjenice da je zdravstvo javno; i problem poticaja, i duge liste čekanja, i iskorištavanje sustava za nepotrebne preglede, i prezaduženost, i pretjerana birokracija. Argument koji se koristi protiv privatnog zdravstva je njegova skupoća, međutim pogledajmo koliko svatko od nas izdvaja za javno zdravstvo iz svoje plaće i koliko stvarno kvalitetnu uslugu dobije za te novce. Radi se ustvari o omjeru cijene i kvalitete, a javno zdravstvo je očito preskupo u odnosu na kvalitetu usluge koju nudi. Danas mnogo ljudi, unatoč tome što plaćaju obvezno zdravstveno osiguranje državi, radije ide kod privatnika jer žele izbjeći sve ranije navedene probleme. Naravno da taj skok ne može biti nagao i da treba teći postupno uz sve ostale reforme, ali to je smjer koji može riješiti puno problema.

Preduvjet za sve navedeno je rast gospodarstva, rast broja zaposlenih i rezanje sve javne administracije pa tako i u zdravstvu. Zbog toga mislim da Ministarstvo zdravstva nažalost jednostavno ne može provoditi nikakve efikasne reforme dok Ministarstvo gospodarstva ne obavi svoj dio posla kroz stvaranje bolje poslovne klime, oslobođenje gospodarstva od okova državnog parazitiranja i ukratko stvaranje pravog modernog slobodnotržišnog gospodarstva. Bez ekonomskih reformi sve ostale reforme su beznačajne i neprovedive jer je ipak ekonomsko blagostanje osnova svih ostalih blagostanja.