Premijer Andrej Plenković najavio je da on osobno preuzima vođenje Posebnog stručnog povjerenstva za provođenje strategije znanosti i obrazovanja. Dok se u medijima nagađa je li to dobra ili loša odluka, meni je za oko zapeo jedan drugi detalj. Naime, Pero Lučin, bivši rektor Riječkog sveučilišta, bivši član HNS-a, a sadašnji član PSP-a, u razgovoru za Index rekao je, između ostalog, da će se u ovu reformu morati uložiti "između 30 i 40 milijardi eura koje će se morati namaknuti iz EU fondova i državnog proračuna".

Četrdeset milijardi eura dodatnog novca, uz onaj koji država redovito troši za obrazovanje, nije malo. To je novac s kojim bi se mogla provesti prava reforma školstva, a ne obična promjena kurikuluma kakva se kod nas priprema. Za 40 milijardi eura država bi mogla reformirati školstvo tako da slobodu izbora prepusti roditeljima i učenicima, a škole postanu konkurentne što bi dovelo do poboljšanja kvalitete i rezultata.

Europske države u prosjeku izdvajaju za obrazovanje oko 7.500 eura po učeniku godišnje (prednjači Švicarska koja izdvaja čak 15.000 eura po učeniku). Za Hrvatsku bi za početak bilo dovoljno 7.000 eura. Hrvatska ima nešto više od 400.000 osnovnoškolaca i srednjoškolaca. Zamislite da država jednostavno svoj školskoj djeci podijeli vaučere, svaki u vrijednosti 7.000 eura. Svaki roditelj može taj vaučer po djetetu iskoristiti u školi po izboru, a država bi škole plaćala prema broju vaučera koje su skupile na upisu.

Tako bi Hrvatska od tih planiranih 40 milijardi eura mogla komotno financirati kompletno školstvo sljedećih 13 godina, i to bez potrebe posebnog financiranja plaća i drugih troškova, jer sve to bi škole mogle financirati same od tog novca od vaučera. Također, to bi bilo sasvim dovoljno i za kompletnu školsku opremu (knjige, torbe, tableti itd.) za svako dijete, tako da roditelji ne bi morali ništa trošiti!

Ono što bi se sigurno dogodilo, nicale bi privatne škole koje bi postale na tržištu potpuno ravnopravne s državnim školama. Škole bi se svojim programima, kvalitetom profesora i dodatnim aktivnostima natjecale da pridobiju učenike, što bi povećalo konkurentnost i plaće samih profesora. To bi dovelo do veće brige među djelatnicima u obrazovanju za rezultate, odnosno za bolje obrazovanje djece. To bi bio najbolji mogući poticaj za kvalitetan rad s djecom.

S druge strane, sva bi djeca bila ravnopravna bez obzira na to iz kakve obitelji dolaze jer bi svima bila zajamčena oprema kao i jednaki izbor škole koju žele pohađati (pritom ne mislim na struku u srednjoj školi, jer za upis u gimnaziju ili strukovnu školu moraju se ostvariti i određeni bodovni uvjeti, nego na različite škole, privatne i državne, iste kategorije u osnovnom i srednjem obrazovanju).

Dame i gospodo u povjerenstvu, ako želite stvarno napraviti promjene u našem školskom sustavu, promjene koje će dovesti do boljih rezultata, onda taj novac nemojte potrošiti na šminkanje kurikuluma i birokratske promjene s istim rezultatom, nego napravite pravu reformu školstva i provedite vaučerizaciju. To bi bilo ulaganje koje se isplati.