Semir Behram
9.1.2018.
Semir Behram
Je li Asad stvarno čuvar sekularnosti u Siriji?
Pročitano 2129 puta. Ocijenjeno 5 puta. Ukupna ocjena: 5
Je li Asad stvarno čuvar sekularnosti u Siriji?
Pogrešno bi bilo reći da na Bliskom istoku nikada nije bilo zanimljivije. Bilo je mnogo interesantnih događanja u zadnjih sedam godina od početaka Arapskog proljeća do sloma Islamske države. Kada sam pomislio da je glavnina zanimljivosti daleko iza nas, dogodilo se toliko toga da je početak ove godine svakom promatraču bliskoistočnih prilika priuštio razne monitoring izazove; stvarno je teško odlučiti kojem se podrobnije posvetiti.

Tko je pratio Netflixovu TV seriju Dark, autorskog dvojca Baran bo Odar i Jantje Friese, primijetio je da se u malenom gradiću imena Wilden događaju vremenska prelamanja: prošlost, sadašnjost i budućnost se preturaju u šumskoj spilji nadomak grada. Jedan od aktera iz serijala je rekao da je pitanje redoslijeda relativno: možda baš budućnost nastaje prva. Stvar je u tome da je sadašnjost sasvim ravnopravna u usporedbi s ovo dvoje, jer ako si sudionik prošlosti ili budućnosti, povratak u sadašnjost reflektira istinu o podcjenjenosti njene kakvoće, koja se troši prostorom kojim je konzumiramo.

Ako je prosipanje čahura i rasipanje gelera, granatiranje izbjegličkih kampova barel bombama sadašnjost manifestirana odlukama iz prošlosti, tada je jasno, pozivajući se na rukopis Jantjea Friesea: budućnost čista refleksija ukusa proistekla iz ljutitih začina prošlosti i sadašnjosti. Režimske trupe, ma koliko peckavo i zajedljivo zvučao termin desničarskim piskaralima, olabavile su stisak prema Islamskoj državi na istočnom frontu provincije Deirezzor, gdje su došli do zapadne obale Eufrata, ostavljajući istočnu obalu kurdskim marksističkim snagama koje uz pomoć američke avijacije pokušavaju zauzeti gradove Abu Hamam, Al Bahra i Hadžin, dok su Al Šafa, Al Susa i Al Bughuz Fevkani u oblasti grada Abu Kamala, ostavljeni za kasnije. Zadnji dan Stare godine je donio masakar SDF/YPG snaga, kada je Isilov Nijemac aktivirao autobombu ubivši oko stotinu ljudi. Režim se opredijelio za načinjanje centralne provincije Idlib, koju kontroliraju HTS (Hajetul Tahrir al Šam), odnosno rebrendirane snage proistakle iz iščezle Džebhetu Nusre, koja je bila pod prisegom Al Kaidi, no rebrendiranje je dovelo do osamostaljenja od doktrine spomenute terorističke organizacije s vidiljivim mekšanjem, tako da je izvršen sasvim uredan transfer iz džihadističkih okvira u islamističke zagrade.

Ovo je vrlo bitno napomenuti, jer desničarska piskarala, kao i većina ljevičarskih, ne poznaju jasnu razliku između džihadizma i islamizma, no to je njihov problem, isključivost je oduvijek bila vrlina tih skupina. Neki sljedeći tekst bi trebao posvetiti par odlomaka upravo tim razlikama.

Načinjanje provincije Idlib je krenulo s tromeđe sjeverne Hame, jugoistočnog Idliba i jugozapadnih dijelova provincije Alep; režim penetrira munjevito s već viđenom taktikom odsjecanja, pravljenjem mnoštva manjih džepova koji bi se poslije jedan po jedan zauzimali. HTS bez većeg otpora prepušta teritorije, obrana im je postavljena bez jasne vizije, barem zasad tako izgleda, bez obzira što se prije par dana formiralo novo tijelo za odbranu od režima, koje sačinjavaju gotovo sve preostale frakcije s prostora provincije Idlib: HTS, FSA, Ahraru Šam, Fajlak al Šam i mnoge manje grupe, bilo da se radi o branšama odanim revolucionarnim demokratskim snagama ili islamističkim. Kako stvari stoje, ovo tijelo na terenu nije pokazalo nikakav rezultat.

Džep Islamske države u sjevernom dijelu provincije Hama već neko vrijeme je mirovao, nije mijenjao svoje granice; iz njima poznatog razloga su napali teritorije pod kontrolom HTS-a, vjerojatno s ciljem opskrbe. Zabilježeni su raniji slučajevi kada je Islamska država napadala manje i udaljenije baze bilo kojeg protivnika s namjerom da popravi vlastite zalihe koje su na izmaku. Premda, postoji još jedna mogućnost, a to je ubrzavanje propasti HTS-a radi obične satisfakcije; različiti izvori govore da HTS u danima koji slijede, pod naletom SAA i šiitskih džihadista, planira napustiti gradić Sindžar – ne poznati jezidski grad u iračkoj Ninivi, nego maleni gradić Sindžar koji se nalazi u jugoistočnom dijelu provincije Idlib; u kojem se nalazi veliki zatvor pun zarobljenika Islamske države – HTS namjerava prepustiti grad režimu sa zatvorenim džihadistima. Razumljivo je da ovi bjesne zbog toga pa napadaju kada bi se trebali utvrditi. Ni prva ni druga varijanta nisu isključene.

SAA sa svojim saveznicima i pozamašnom ruskom avijacijom je već zauzela grad Abu Dali, 28. prosinca, uz mnoštvo sela, ali zbog toga trpi ratište u Damasku, točnije grad Harasta, gdje su ih Džejš al Islam i Fajlak al Rahman stavili pod opsadu i to je najveći iskorak revolucije u cijeloj prošloj godini, a apsolutno je neznatan kada se uzme u obzir činjenica da je samo u minulom prosincu režim zauzeo pobunjenički džep Zapadne Gute te strateški grad Beit Džin. Uzimajući u obzir cijelu godinu vezanu za južni front, padali su redom: Vadi Barada, Daraja, Madeja, Kabun Barzeh, ali i Zapadni Kalamun. Mnogi džepovi su pregovorima predani, kao što su Zabadani, Madaja i prostori Zapadnog Kalamuna, kada su u srpnju prošle godine borci Islamske države prebačeni u provinciju Deirezzor, što je bio neskrivajući dokaz dogovora režima Bašar al Asada i ispijenog kalifata Ebu Bekra al Bagdadija.

Uvriježeno je mišljenje desničara da je samo režim, po njima legalno izabrani predsjednik Bašar al Asad, jedini zaštitnik opstojnosti sekularizma, nacionalnih i vjerskih manjina, no te informacije koje plasiraju rusofilski mediji nemaju nikakvo utemeljenje u stvarnosti. Slobodna sirijska vojska je od osnutka branila kršćanske hramove; to što često koalira s islamističkim frakcijama – ne džihadističkim - nije dokaz njihove otuđenosti od demokracije i ljudskih prava. Važno je znati da su režimske snage, osim ruskom avijacijom, već godinama potpomognute šiitskim džihadistima, kao što je teroristički Hezbollah iz Libanona, Ketiba Fatimijun kao džihadistička grupa šiita Hazara iz Afganistana, potom Ketiba Zejnebun koju sačinjavaju šiitski džihadisti iz Pakistana te neizostavne džihadističke dobrovoljačke grupe iz susjednog Iraka: Hašd al Šabi i Asa'ib Ahl al Hak. Poznato je da su dobrovoljci iz Irana pod zastavom Iranske revolucionarne garde došli potpomognuti alavitski režim s kleroparolama: Lebejke ja Zejneb ili Lebejke ja Ali, Lebejke ja Husein, što su općepoznati ratni džihadistički uzvici pripadnika šiitske verzije islama kada kreću u džihad.

Rekao sam da je Bašar Al Asad jedina osoba koja je uspjela ujediniti: ustaše, četnike i marksiste. I to je neoboriva istina. Tromeđa prošlosti satkana besmislenom stvarnošću s tako bolesno jasnom diskripcijom budućnosti ― ne obećava, točnije: predskazuje užas. Svi desničari vole Bašara, kao i ekstremni ljevičari, i tu se ogleda jasna točka spajanja dvaju ekstremizama. Istina da jedan dio marksista navija za Kurde, ali to je manja skupina, oni upućeniji vole Bašara diveći se jednoj Latakiji  ― gradu s pečatom Jugoslavije. Pitanje je: dive li se svim tim barel bombama i kemijskim napadima po civilnim područjima daleko iza borbenih linija, dive li se svoj unakaženoj djeci u izbjegličkim kampovima? Najlakše je poricati: reći da je to fotomontaža u produkciji zapada; Netflix je isproducirao Dark, isproducirao je i sve snimke izvlačenja žena i djece iz ruševina: Alepa, Idliba, Homsa, Hame, Damaska. Netflix je isproducirao procjepe vremena, a režirao Baran bo Odar.

Nije li Kurdima bilo zabranjeno da u školama uče kurdski? Arabizacija je nepodnošljiva, govorili su pred rat. Arabizacija je nepodnošljiva, govorili su Kurdi za vrijeme Sadama. Sada govore da je šiitizacija nepodnošljiva. Kome se žale? Kome se mogu žaliti? Desničarska piskarala se boje obojenih lica i onih koji se zovu drugačije od uvriježenih imena njihove naslijeđene ideologije. Govore: Čestitamo Božić Orbanu! Čestitamo Božić narodu Poljske!

Dok tamo negdje u zabitima mjesta Hurba, vojnik revolucije koja izdiše, čuva stražu ispred crkve u kojoj iz procjepa strave i užasa proviruje svjetlo budućnosti; klizeći niz slamu prema očima onih koji žele gledati.




VIŠE IZ RUBRIKE:
SVIJET
O AUTORU
Semir Behram je novinar iz Mostara, specijalizirao se za Bliski istok i islamski terorizam. Osim novinarstvom bavi se pisanjem poezije i proze.
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA