Branimir Perković
18.3.2018.
Branimir Perković
Kako popraviti demokraciju: Vrijednosno neutralan proračun
Pročitano 3021 puta. Ocijenjeno 48 puta. Ukupna ocjena: 5
Kako popraviti demokraciju: Vrijednosno neutralan proračun
"Demokracija je najgori oblik političkog uređenja, osim svih ostalih koji su iskušani", riječi su Winstona Churchilla koje dobro ilustriraju nedostatke svih oblika demokracije. Da ne bude zabune, Churchill je bio uvjereni demokrat, ali je također bio svjestan manjkavosti takvog političkog uređenja.

U mnogim stvarima je demokracija paradoksalna, pa su tako često njene prednosti istodobno i mane. Demokracija se najviše približava načelu da svaki pojedinac i svaka skupina imaju pravo težiti ostvarenju vlastitih interesa ili, kako je to lijepo napisano u Deklaraciji neovisnosti SAD-a, "potrazi za srećom". Termin "život, sloboda i potraga za srećom" nije originalna misaona kreacija Thomasa Jeffersona (autora Deklaracije), već ju je gotovo 100 godina prije skovao John Locke, jedan od idejnih utemeljitelja klasičnog liberalizma (originalno: život, sloboda i privatno vlasništvo čiji je ideal objašnjavao riječima "potraga za srećom").

Ali ljudska društva su raznolika, s različitim interesima koja se često sukobljavaju, a demokracija kao političko uređenje koje svima obećava potragu za vlastitom srećom/interesima treba mehanizme s kojima će uskladiti razne interesne skupine i spriječiti borbu svih protiv svih. Ti mehanizmi naravno postoje, ali se demokracija baš zbog činjenice da joj je inherentna ta borba svih protiv svih, taj sukob između velikim brojem interesnih skupina, često čini kao nestabilna i krhka iako su demokratska društva jedna od najstabilnijih u povijesti.

Problem velikog broja interesnih skupina od kojih svaka ima jednak legitimitet težiti ostvarenju vlastitih ciljeva se tijekom vremena dobro ogleda u bujanju državnog aparata i javnih troškova, tj. rastu državnog proračuna. Platon je davno u svojoj kritici demokracije napisao da će činjenica da demokracija obećava sve svima dovesti do urušavanja same demokracije.

U tome očigledno postoji zrno istine jer smo svjedoci da socijalna država, državni aparat, broj zakona itd. bujaju zadnjih desetljeća u gotovo svim razvijenim demokracijama te se postavlja pitanje održivosti tolikog gomilanja troškova održavanja političkog sistema i koliko to sabotira gospodarstvo. Sve te državne izdatke i ustupke raznim interesnim skupinama netko mora platiti, a država mora napuniti proračun tako da oporezuje produktivne dijelove društva sve više i više da bi mogla redistribuirati interesnim skupinama. To se očigledno događa jer porezno opterećenje stanovništva i gospodarstva raste već nekoliko desetljeća.

Problem nije samo ekonomske prirode, nego i političke. Interesne skupine i političari koji su već ostvarili vlast na taj način kupuju glasove na izborima i poslušnost stanovništva.


Stvara se distorzija političkog sustava jer nestaje glavni mehanizam koji demokraciju čini efikasnom, a to je smjena vlasti i političko-interesne strukture jednostavnom redistribucijom sredstava kupuju vlastiti izbor i ostanak na vlasti. I pri tome svaka politička struktura u državi želi kupiti sve više i više glasova, a sredstva za to vuku iz proračuna, koji mora rasti sve više i više te oporezivati gospodarstvo i stanovništvo kontinuirano rastućim stopama, što se već desetljećima i događa.

Kako izlazak na izbore nije obavezan (osim u nekoliko zemalja), onda na izbore najviše izlaze oni koji od izbora imaju najviše interesa, tj. oni koji žele održati "svoje" političko-interesne skupine na vlasti koje će zauzvrat prema njima redistribuirati dio financijskih sredstava prisilno oduzetih gospodarstvu i stanovništvu kroz porezni sustav. Izlaznost na izbore biva tek nešto viša od 50-60%, a od toga je često tek trećina dovoljna da omogući glavnim političkim skupinama da kroje vlast. Znači efektivno je dovoljno da manje od 20% stanovništva podržava određenu političku strukturu da bi bila u mogućnosti ostvariti vlast. Jednom kada ostvari tu vlast želi je zadržati i podiže proračunske rashode, ili bar mijenja obrazac redistribucije, da bi nastavila kupovati glasače. U konačnici proračun i rashodi države mogu samo stagnirati ili rasti, nikada padati, a taj fenomen je empirijski potvrđen jer zadnjih desetljeća gotovo sve demokracije doživljavaju bujanje države.

Moguće rješenje problema je uvođenje koncepta vrijednosno neutralnog proračuna u zakonodavni okvir. Što bi to značilo?

Nemoguće je odmah predvidjeti sve implikacije i zakonske izmjene koje bi se trebale provesti niti predstaviti cjelokupan okvir u kojem bi se koncept razradio jer za jedan toliko sveobuhvatan koncept treba postići politički konsenzus i okupiti velik tim stručnjaka iz raznih područja, a i sam proces nije jednopotezan nego kontinuiran, ali postoji nekoliko područja od kojih bi se moglo početi.

Mediji

Prvo, ne postoji nikakav razlog zbog čega bi u današnje vrijeme tolike dostupnosti informacija sa svih strana svijeta i iz raznih perspektiva država trebala financirati medije. Koncept javne televizije, državnog poticanja medijskog pluralizma i javnog financiranja alternativnih medija je zastario. Sve alternativno, sve nekonvencionalno, sve čudno, sve manjinsko itd. se može lako i brzo pronaći na internetu. Živimo u doba blogova, portala, društvenih mreža i foruma kada doslovno svaki pojedinac može izraziti svoje mišljenje i davati bezbroj različitih informacija, tumačenja i perspektiva oko različitih stvari. Pluralizam je tu nepokoriv, ne može se zaustaviti i nema više apsolutno nikakvog razloga da država više financira medije. Uostalom, ideja da država prisilno oduzima novce uvjerenom socijalistu ili komunistu da financira medije kao što je Liberal.hr, ili obratno da uvjerenom slobodnotržišnom kapitalistu oduzima novce da financira ljevičarska medijska glasila, ili medije koji pod zaštitom da služe manjinskim skupinama guraju svoju socijalistički ideologiju (Novosti, gledam vas) je diskriminatorna i nije u duhu demokracije.

Vjerske organizacije

Drugo, financiranje vjerskih institucija. Ideja državnog financiranja vjerskih institucija u principu znači da je državi dopušteno prisilno oduzeti novce kršćanima da bi financirala islamsku vjersku zajednicu, ateistima da bi financirala kršćansku itd. U svojoj suštini je antiliberalna, baš kao i ranije opisan primjer s medijima. U slobodnim demokracijama svatko ima pravo vjerovati što želi, ali država ne bi smjela prisiljavati jedne da financiraju druge, posebno ako se radi o skupinama s dijametralno suprotnim stavovima i vjerovanjima. Pitanje vjere je osobno pitanje, a ne državno, i država se treba maknuti iz bilo kakvog utjecaja na vjerska pitanja. A budimo iskreni, onaj tko dijeli novac, ima moć. Na taj način se dovodi u opasnost i sekularizam, dapače državno financiranje vjerskih zajednica direktno ruši sekularizam i vjerske zajednice stavlja u podređen položaj. Da bude jasno, ovdje ne govorim o Vatikanskim ugovorima za koje sigurno postoji razlozi za reviziju, ali se u suštini radi o pravnom ugovoru koji rješava vlasnička pitanja. Međutim, određeni dijelovi Vatikanskih ugovora zaslužuju reviziju.

Subvencije i poticaji privatnom sektoru

Treće, subvencije i poticaji su diskriminacija na ekonomskim temeljima. Država oduzimanjem novca jednim gospodarskim subjektima da bi redistribuirala drugima ne samo da proizvodi strukturne neravnoteže u gospodarstvu, nego i krši Ustav koji kaže da je zadaća države osigurati svim gospodarskim subjektima jednak tretman na tržištu. Subvencije i poticaji su upravo najočitiji primjer kupovanja glasova jer državni politički aparat dodjeljuje proračunska sredstva oduzeta porezima svojim interesnim skupinama i time osigurava njihovu političku podršku. Time se ruši demokratski proces, a posebno ekonomski procesi jer ne samo da buja porezno opterećenje već država provodi negativnu selekciju i zaustavlja tržišne mehanizme koji održavaju gospodarski napredak.

To su samo neki segmenti u kojima bi se trebalo početi primjenjivati pravilo vrijednosno neutralnog proračuna koje bi bilo kontinuiran proces samokontrole državnih rashoda. Time bi se spriječilo dosadašnje bujanje državne potrošnje i posljedično rast javnog duga, usporavanje gospodarskog rasta, paraliza političkog sustava i postupno propadanje demokracije.

Pitanje je: ima li dovoljno političke volje za takvo nešto? Ima li dovoljno intelektualaca koji će podržati takvo rješenje? Ima li dovoljno savjesnih građana koji će uvidjeti problem i pomoći u njegovu rješavanju, prije nego što bude prekasno?

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
HRVATSKA
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA