Branimir Perković
22.3.2018.
Branimir Perković
Ako želite ostati bez vode, zaštitite ju Ustavom
Pročitano 2733 puta. Ocijenjeno 33 puta. Ukupna ocjena: 4
Ako želite ostati bez vode, zaštitite ju Ustavom
Čuli ste za inicijativu HSLS-a da se u Ustav unese odredba o vodi kao ustavnom pravu svih građana RH. U čemu je problem s tim da ustav izričito kaže da svatko ima pravo na vodu?

Brzopletim razmišljanjem bi se moglo zaključiti da u tome nema ništa sporno. Ljudi trebaju vodu da bi preživjeli, stoga je sasvim normalno da se tako temeljna ljudska potreba definira kao ustavno pravo i prema tome kroje zakoni, reći će većina ljudi. Ali to je sasvim krivo rezoniranje.

Prvo treba jasno naznačiti razliku između ustava i zakona. Najjednostavnije rečeno, Ustav je temeljni pravni akt jedne države na osnovu kojega se uspostavlja temelj pravnog i političkog poretka. To znači da se svi zakoni moraju temeljiti na Ustavu, a Ustav je temelj za tumačenje i stvaranje zakona. Ljudi često imaju zabludu da je Ustav malo jači zakon. Ali razlika između zakonskog i ustavnog prava je golema.

U Republici Hrvatskoj zakoni moraju biti u suglasnosti s Ustavom, a ostali propisi i s Ustavom i sa zakonom. Zakon je tako čvrsto određen svojom namjerom i područje tumačenja je puno uže nego što je to slučaj s Ustavom. Direktna ustavna definicija vode kao ljudskog prava za sobom vuče široku lepezu zakonskih prijedloga i tumačenja.

Uostalom, voda je već indirektno zaštićena Ustavom. Članak 52. Ustava RH glasi:

"More, morska obala i otoci, vode, zračni prostor, rudno blago i druga prirodna bogatstva, ali i zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, drugi dijelovi prirode, nekretnine i stvari od osobitog kulturnoga, povijesnoga, gospodarskog i ekološkog značenja, za koje je zakonom određeno da su od interesa za Republiku Hrvatsku, imaju njezinu osobitu zaštitu. Zakonom se određuje način na koji dobra od interesa za Republiku Hrvatsku mogu upotrebljavati i iskorištavati ovlaštenici prava na njima i vlasnici, te naknada za ograničenja kojima su podvrgnuti."

Taj članak je sasvim dobar temelj za zaštitu voda i uvjete iskorištavanja voda. Tako da odmah možemo argument da bi se voda trebala definirati kao pravo zbog bolje zaštite obilježiti kao neopravdan, jer je to pitanje već riješeno Ustavom.

Ono što je najspornije po pitanju ustavnog definiranja vode kao prava je što otvara jako širok prostor za tumačenje. Kako Ustav daje temelj za stvaranje i tumačenje zakona, onda je to velik problem jer loše ustavne odrednice automatski pretpostavljaju loše zakone. Kod definiranja vode kao prava, znači li to da svatko ima pravo na to da mu bude omogućen pristup vodi ili da voda ne smije biti „privatizirana“ u smislu da jedna fizička ili pravna osoba ima isključivo pravo na njeno crpljenje i iskorištavanje?

Sama riječ „voda“ može predstavljati puno stvari, npr. može se raditi o tekućoj ili stajaćoj vodi, vodi za piće ili industrijskoj vodi, vodi za navodnjavanje ili proizvodnju električne energije uz pomoć hidroelektrana...Otvaranje te Pandorine kutije dovodi do teških pravnih pitanja, npr. ima li hidroelektrana pravo ograničavati dotok vode poljoprivrednim površinama njenim prikupljanjem u akumulacijska jezera, koliko vode smiju crpiti poljoprivrednici iz rijeka i kanala za proizvodnju poljoprivrednih proizvoda i trebaju li plaćati za to budući da se radi o ljudskom pravu.

Uostalom, trebamo li uopće plaćati vodu u domaćinstvu jer argument da se danas plaća samo distribucija vode, ali ne i sama voda, očito nije točan budući da se računi povećavaju u skladu s tim koliko je visoka potrošnja. Sasvim je jasno da što se više vode potroši, veći se račun plati. Da se plaća samo distribucija, onda bi računi bili identični ili gotovo identični za istu i sličnu lokaciju. Ali nije, voda se plaća po potrošnji, stoga je sasvim jasno da se plaća sama voda, a ne samo distribucija. Ekonomski rečeno, radi se o fiksnim i varijabilnim troškovima. Fiksni trošak predstavlja trošak same distribucije, a varijabilni potrošnja same vode. Da plaćamo samo distribuciju, plaćali bismo samo fiksni trošak, a to je distribucija, i računi za vodu bi bili isti za sva kućanstva na istom području.

Ustavno definiranje vode kao prava otvara prostor da se plaća samo distribucija tj. fiksni trošak. U tom slučaju postoje dva izbora, ili radikalno smanjiti račune za vodu tako da se plaća samo fiksni trošak što bi drastično smanjilo troškove kućanstava za vodu, ali istovremeno opteretilo gradske i lokalne proračune koji bi sada morali više izdvajati za opskrbu, ili povisiti sami trošak distribucije vode, ali tako da kućanstva na istom području plaćaju istu ili jako sličnu cijenu bez obzira na potrošnju, broj osoba u kućanstvu i sl.

Ali najveći problem na koji nailazimo s ekonomske strane, a izvedeno iz toga i ekološke, je tzv. „Tragedija zajedničkih dobara“ (eng. Tragedy of the Commons).

Tragedija zajedničkih dobara je ekonomski problem u kojem pojedinci teže da što više iskoriste zajednički resurs, što dovodi do toga da potražnja naveliko premašuje ponudu i nakon određenog vremena resurs biva potpuno eksploatiran i nedostupan.


Problem ima i ekološke implikacije i dosta dobro opisuje stanje u kojem besplatne, zajedničke resurse pojedinci eksploatiraju sve više i više jer razmišljaju na način da bolje da oni iskoriste što više resursa jer će to ionako napraviti netko drugi. To dovodi do prevelikog korištenja zajedničkog resursa, iznad osobnih potreba i s vremenom prelazi granicu obnavljanja samog resursa pa resurs nestaje.

U ljetnim mjesecima dobar dio Hrvatske već ima velike probleme s nedostatkom vode zbog prevelikog korištenja i/ili lošeg navodnjavanja, ovisno o tome radi li se o poljoprivredi u Slavoniji ili turizmu u Dalmaciji. Ako je takvo stanje u situaciji kada se voda plaća, što mislite kakvo će stanje biti ako se pokrene i izglasa zakonska inicijativa da je voda zajedničko dobro koje ne treba plaćati (bar ne samu vodu) za što bi ustavna definicija vode kao prava davala dobar temelj.

A tek smo počeli s možebitnim implikacijama, postoje još mnogi slučajevi koji nisu spomenuti u ovom tekstu, a mogu stvoriti velike pravne, gospodarske i ekološke probleme. Mnoge stvari koje na prvi mah izgledaju logično i dobro su sve osim toga, a tek kada se uđe u dublje promišljanje i analizu se otkriju sve moguće opasnosti koje bi proizašle iz određenih korjenitih promjena u uređenju socio-ekonomskih odnosa.

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
POLITIKA
HRVATSKA
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA