Ludwig von Mises
27.3.2018.
Ludwig von Mises
Ludwig von Mises: Čovjekov um, materijalizam i klasna borba
Pročitano 1219 puta. Ocijenjeno 13 puta. Ukupna ocjena: 5
Ludwig von Mises: Čovjekov um, materijalizam i klasna borba
Materijalizam ima dva različita značenja. Prvi se odnosi isključivo na etičke probleme. Materijalista zanimaju samo materijalne stvari - hrana, piće, nekretnine - a ne umjetnost, kultura i tako dalje. U tom smislu, ljudi su većinom materijalisti. Drugo značenje materijalizma odnosi se na posebnu skupinu rješenja koja se predlažu osnovnom filozofskom problemu - odnosu između ljudskog uma ili duše s jedne strane i ljudskog tijela/fiziološke funkcije tijela s druge strane.

Ponuđeni su različiti odgovori na ovaj problem - među njima i vjerski. Vrlo dobro znamo da postoji veza između tijela i uma; medicina je dokazala da određena oštećenja mozga dovode do određenih promjena u funkciji ljudskog uma. Međutim, materijalisti ove druge varijante objašnjavaju sve manifestacije ljudskog uma kao proizvod tijela.

Među takvim filozofskim materijalistima postoje dvije škole mišljenja:

A. Jedna škola smatra da je čovjek kao stroj. Ona kaže da je stvar vrlo jednostavna - ljudski "stroj" radi upravo kao i svaki drugi stroj. Francuz, Julien de La Mettrie [1709-1751], napisao je knjigu koja sadrži ovu ideju, "Čovjek, stroj"; i danas mnogi ljudi i dalje pokušavaju objasniti sve operacije ljudskog uma, izravno ili neizravno, kao isključivo mehaničke operacije.

Na primjer, pogledajte enciklopediju društvenih znanosti. Jedan od koautora, profesor u Novoj školi za društvena istraživanja, kaže da je novorođeno dijete poput Fordovog automobila spremnog za vožnju. Možda! Ali stroj, pravi novi Ford, ne radi sam po sebi. Stroj ne postiže ništa, ne radi ništa sam - uvijek su tu ljudi koji nešto postižu pomoću stroja. Netko mora upravljati strojem. Ako čovjek prestane s radom, prestaje i rad stroja. Moramo pitati ovog profesora Nove škole za društvena istraživanja: "Tko upravlja strojem?".

Odgovor bi uništio materijalističku strojarsku doktrinu.

Ljudi također ponekad govore o "hranjenju" stroja, kao da je živ. Ali, naravno, nije živ. Tada ljudi ponekad kažu da stroj pati od "živčanog sloma". Ali kako može objekt bez živaca patiti od živčanog sloma? Ta se učenja o čovjeku-stroju opetovano ponavljaju, ali nisu baš realna. Ne moramo se suočiti s tim, jer nijedan ozbiljan čovjek zapravo ne vjeruje u takve stvari.

B. Fiziološka je doktrina koju je iznijela druga skupina materijalista ipak važnija. Taj su nauk oblikovali Ludwig Feuerbach [1804-1872] i Karl Vogt [1817-1895] u ranim danima Karl Marxa. Ideja je bila da su misli i ideje "jednostavno" izlučivanja mozga. To znači, "znam, ali ne mogu to objasniti". Danas znanstvenici znaju da određeni patološki uvjeti uzrokuju određene sekrecije te da određene sekrecije uzrokuju određene aktivnosti u mozgu. Ali one su kemijski iste za sve ljude u istoj situaciji i stanju. Međutim, ideje i misli ipak nisu iste za sve ljude u istoj situaciji i stanju.

Prvo, ideje i misli nisu opipljive. I drugo, isti vanjski čimbenici ne proizvode istu reakciju kod svakoga. Jabuka je jednom pala s drveta i pogodila određenog mladića [Isaaca Newtona]. Moglo se se to dogoditi mnogim drugim mladićima, ali ovaj posebni događaj izazvao je ovog mladića i razvio neke ideje iz toga.

Ljudi nemaju uvijek iste misli kad im se daju iste činjenice. Na primjer, u školi neki uče, neki ne. Bertrand Russell [1872. - 1970.] pitao je: "Koja je razlika između ljudi i kamenja?" Rekao je da nema razlike osim što ljudi reagiraju na više podražaja nego kamenje. Ali zapravo postoji razlika. Kamenje reagira prema određenom uzorku koji možemo znati; možemo predvidjeti što će se dogoditi kamenu ako se na neki način tretira. Ali ljudi ne reagiraju na isti način kada se tretiraju na određeni način; ne možemo utvrditi takve kategorije akcija za ljude. Dakle, iako mnogi misle da je fiziološki materijalizam rješenje, to zapravo dovodi do smrti. Da je doista bilo rješenje ovog problema, to bi značilo da u svakom slučaju možemo znati način na koji bi svi reagirali. Ne možemo ni zamisliti kakve će posljedice biti ako svi znaju što će svi drugi raditi.

Karl Marx nije bio materijalist u prvom smislu. Ali fiziološka ideja bila je vrlo popularna u njegovo vrijeme. Nije lako znati točno što je utjecalo na Marxa jer je gajio dosta osobne mržnje i zavisti. Karl Marx je mrzio Vogta, eksponenta fiziološkog materijalizma. Čim materijalisti poput Vogta počnu govoriti o politici, Karl Marx je rekao da imaju loše ideje.

Marx je razvio ono što je smatrao novim sustavom. Prema njegovom materijalističkom tumačenju povijesti, "materijalne produktivne sile" (to je točan prijevod s njemačkog jezika) temelj su svega. Svaka faza materijalnih produktivnih sila odgovara određenoj fazi proizvodnih odnosa. Materijalne proizvodne snage određuju proizvodne odnose, odnosno vrstu vlasništva i imovine koja postoji u svijetu. A proizvodni odnosi određuju nadgradnju. U terminologiji Marxa, kapitalizam ili feudalizam su proizvodni odnosi. Svaki od njih nužno je proizveden od strane određene faze materijalnih produktivnih sila.

Godine 1859. Karl Marx je rekao da će nova faza materijalnih produktivnih snaga proizvesti socijalizam.

Ali što su te materijalne produktivne snage? Baš kao što Marx nikada nije rekao što je "klasa", nikada nije točno rekao niti što su "materijalne produktivne snage". Nakon proučavanja njegovih spisa ustanovili smo da pod materijalnim proizvodnim snagama misli na alate i strojeve. U jednoj od svojih knjiga [Misère de la philosophie - Filozofija siromaštva], napisanoj na francuskom 1847, Marx je rekao: "ručni mlin proizvodi feudalizam - parni mlin proizvodi kapitalizam". U drugim spisima je napisao je da će doći i drugi strojevi koji će proizvesti socijalizam.

Marx je nastojao izbjeći zemljopisno tumačenje napretka, jer je to već diskreditirano. Ono što je rekao bio je da su "alati" bili temelj za napredak. Marx i [Friedrich] Engels [1820-1895] vjerovali su da će se razviti novi strojevi koji bi vodili socijalizmu. Radovali su se svakom novom stroju, misleći da je značilo da je socijalizam iza ugla. U francuskoj knjizi 1847. kritizirao je one koji su mislili da je bitna specijalizacija rada; rekao je da je važniji alat.

Ne smijemo zaboraviti da alati ne padaju s neba. Oni su proizvodi nečijih ideja. Kako bi objasnio ideje, Marx je rekao da su alati, strojevi - materijalne produktivne snage - u mozgu ljudi i na taj način dolaze ideje. Ali alati i strojevi su sami po sebi proizvodi ideja. Također, prije nego što mogu biti strojevi, mora postojati podjela rada. I prije nego što se može podijeliti rad, potrebno je razviti određene ideje. Porijeklo tih ideja ne može se objasniti nečim što je moguće samo u društvu, koje je samo po sebi proizvod ideja.

Pojam "materijal" fascinira ljude. Da bi objasnio promjene u idejama, promjenama misli, promjenama u svim onim stvarima koje su proizvodi ideja, Marx ih je reducirao na tehnologiju. U tome nije bio originalan. Na primjer, Hermann Ludwig Ferdinand von Helmholtz [1821-1894] i Leopold von Ranke [1795-1886] tumačili su povijest kao povijest tehnologije.

Zadaća povijesti je objasniti zašto ljudi, koji su imali sva fizička znanja potrebna za izgradnju, nisu bili u praksi korisnici vlastitih ideja. Zašto, primjerice, drevni Grci, koji su imali tehničko znanje, nisu razvili željeznicu?

Čim doktrina postane popularna, ona se pojednostavljuje na način da ju mase razumiju. Marx je rekao da sve ovisi o ekonomskim uvjetima. U francuskoj knjizi "Filozofija siromaštva" iz 1847. godine, on je smatrao da se povijest tvornica i alata razvijala samostalno. Prema Marxu, cijeli pokret ljudske povijesti pojavljuje se kao posljedica razvoja materijalnih proizvodnih snaga, alata. S ovim razvojem alata, izgradnja društva se mijenja, a kao posljedica toga i sve ostalo se mijenja. Sve je drugo značilo nadogradnju. Marksistički autori, pišući nakon Marxa, objasnili su sve što je u nadogradnji promjenama u proizvodnim odnosima.

To je vulgarizacija, pojednostavljenje marksističke doktrine za koju Marx i Engels nisu sasvim odgovorni. Kreirali su mnogo gluposti, ali danas nisu odgovorni za sve gluposti.

Tko je utjecao na ovaj marksistički nauk o idejama? Filozof René Descartes (1596-1650), koji je živio početkom sedamnaestog stoljeća, vjerovao je da čovjek ima um i da čovjek misli, ali da su životinje samo strojevi. Marx je, naravno, rekao, Descartes je živio u doba u kojem su "Manufakturperioden", alati i strojevi bili takvi da je bio prisiljen objasniti svoju teoriju rekavši da su životinje strojevi. Albrecht von Hailer [1708-1777], Švicarac, isto je govorio u 18. stoljeću (nije mu se svidjela ravnopravnost pred zakonom koju je zagovarala liberalna vlada). Između vremena ta dva čovjeka, živio je La Mettrie, koji je također objasnio čovjeka kao stroj. Stoga je Marxov koncept da su ideje proizvod alata i strojeva određene ere lako opovrgnuti.

John Locke [1632-1704], poznati filozof empirizma, smatrao je da je što se u čovjekovom umu događa senzualno iskustvo. Marx kaže da je John Locke bio glasnogovornik klasične doktrine buržoazije. To izvodimo iz dviju tvrdnji iz spisa Karl Marxa: (1) interpretacija koju je dao Descartesu da živi u doba kada su strojevi uvedeni i, stoga, Descartes je objasnio životinju kao stroj; i (2) Tumačenje koje je dao inspiraciji Johna Lockea - da je došla iz činjenice da je bio predstavnik buržoaskih klasnih interesa. Evo dva nespojiva objašnjenja za izvor ideja. Prvo od ta dva objašnjenja, u smislu da su ideje temeljene na materijalnim produktivnim silama, alatima i strojevima, nije u suglasju s drugim, odnosno da klasni interesi određuju ideje.

Prema Marxu, svi su prisiljeni - zbog materijalnih produktivnih snaga - da razmišljaju na takav način da rezultat pokazuje njihove klasne interese. Misliš na način na koji ti "interesi" prisiljavaju na razmišljanje; misliš prema svojim interesima. "Vaši" interesi su nešto "neovisno o vašem umu i vašim idejama". "Vaši interesi postoje u svijetu osim vaših ideja." Slijedom toga, proizvodnja vaših ideja nije istina. Prije pojave Karla Marxa pojam istine nije imao smisla za cijelo povijesno razdoblje. Ono što je promišljanje ljudi u prošlosti je uvijek bilo "ideologija", a ne istina.

Napoleon [1769.-1821.] je rekao da će sve biti u redu u Francuskoj, ali za ove "idolologe". 1812. godine Napoleon je poražen. Ostavio je vojsku u Rusiji, vraćen sam, anonimno, i pojavio se krajem prosinca 1812. u Parizu. Krivio je "loše ideologe" za zla koja su se dogodila njegovoj zemlji, jer su utjecali na narod. Marx je koristio ideologiju u drugačijem smislu. Prema Marxu, ideologija je bila doktrina koju su proučili članovi klase. Ove doktrine nisu nužno bile istine, već samo izrazi interesa predmetne klase. Naravno, jednog će dana biti društvo bez klase. Jedna klasa - proleterska klasa - priprema put za društvo bez klase. Današnja istina je ideja proletera. Proleteri će ukinuti sve klase, a onda će doći Zlatno doba, društvo bez klase.

Marx je nazvao Josepha Dietzgena [1828-1888] proleterom, ali nazvao bi ga buržujem da je znao više o njemu. Službeno je Marx potvrdio sve ideje Dietzgena, ali je u svojoj privatnoj korespondenciji s Ferdinandom Lassalleom [1825-1864] izrazio neslaganje. Nema univerzalne logike. Svaka klasa ima svoju logiku. Ali, naravno, logika proletarijata je prava logika budućnosti. (Ti su ljudi bili uvrijeđeni kada su rasisti preuzeli iste ideje, tvrdeći da različite rase imaju različite logike, ali logika arijevaca je prava logika.)

Sociologija znanja Karla Mannheima [1893-1947] izrasla je iz Hitlerovih ideja. Svatko misli u ideologijama - tj. lažnim doktrinama. No, postoji jedna klasa ljudi koja uživa posebnu privilegiju - Marx ih je nazvao "neovisnim intelektualcima". Ti "neovisni intelektualci" imaju privilegiju otkriti istine koje nisu ideologija.

Utjecaj ove ideje "interesa" je ogroman. Prije svega, sjetite se da ova doktrina ne kaže da ljudi djeluju i misle prema onome što smatraju svojim interesima. Drugo, imajte na umu da smatraju da su "interesi" neovisni o mislima i čovjekovim idejama. Ti neovisni interesi tjeraju ljude na razmišljanje i djelovanje na određeni način. Kao primjer utjecaja ove ideje na naše razmišljanje danas, ja bih spomenuo američkog senatora - ali ne demokrata - koji je rekao da ljudi glasuju prema svojim "interesima"; on nije rekao u skladu s onim što misle da su njihovi interesi. To je Marxova ideja - pretpostavljajući da su "interesi" nešto definitivno i van osobnih ideja. Ovu ideju doktrine klase prvi je razvio Karl Marx u komunističkom manifestu.

Karl Marx je pretpostavljao da su "interesi" neovisni o ljudskim idejama i mislima. Tvrdio je da je socijalizam idealni sustav za proletarijat. Rekao je da klasni interesi određuju mišljenje pojedinaca i da ova situacija uzrokuje nepomirljivi sukob između klasa. Time se vratio na točku s koje je krenuo - to jest, da je socijalizam idealna država.

Temeljni koncept Komunističkog manifesta (1848.) bio je onaj o "klasama" i "klasnom sukobu". Međutim, Marx nije objasnio što je to "klasa". Marx je umro 1883. godine, 35 godina nakon objavljivanja Komunističkog manifesta. U tih 35 godina objavio je mnoge sveske, ali ni u jednom od njih nije rekao ono što je mislio pod pojmom "klasa". Nakon Marxove smrti Friedrich Engels objavio je nedovršeni rukopis trećeg sveska Marksove knjige Das Kapital. Engels je rekao da je ovaj rukopis, na kojem je Marx prestao raditi mnogo godina prije smrti, pronađen na Marksovom stolu nakon njegove smrti. U jednom poglavlju na tri stranice u tom svesku, Marx nam govori što NIJE klasa. Ali možete pretražiti sve njegove spise kako biste saznali što je "klasa" i nećete naći ništa.

Zapravo, "klase" ne postoje u prirodi. Naše je razmišljanje - naše uređenje u kategorijama - koje konstruira klase u našem umu. Nije pitanje postoje li društvene klase u smislu Karla Marxa; pitanje je možemo li koristiti koncept društvenih slojeva na način na koji je Karl Marx to mislio. Ne možemo.

Marx nije shvaćao da se problem "interesa" pojedinca ili klase ne može riješiti samo upućivanjem na činjenicu da postoji takav interes i da ljudi moraju djelovati sukladno njihovim interesima. Potrebno je postaviti dva pitanja: (1) Kakvim konačnim ciljevima vode ti "interesi" ljudi? (2) Koje metode želimo primijeniti kako bi se to postiglo?

Prva Internacionala bila je mala skupina ljudi, odbor nekolicine u Londonu, među kojima su bili prijatelji i neprijatelji Karl Marxa. Netko je sugerirao da surađuju s britanskim sindikatom. Godine 1865. Karl Marx je govorio na sastanku Odbora Internacionale, čitajući svoj uradak "Vrijednost, cijena i profit", jedan od njegovih rijetkih spisa napisanih na engleskom jeziku. U ovom je radu istaknuo da su metode sindikalnog pokreta vrlo loše i moraju se mijenjati. Parafraziram: "Sindikati žele poboljšati sudbinu radnika u okviru kapitalističkog sustava - to je beznadno i beskorisno. U okviru kapitalističkog sustava nema mogućnosti poboljšanja stanja radnika. Najbolje što bi sindikat mogao postići na ovaj način bio bi kratkoročni uspjeh. Sindikati moraju napustiti ovu 'konzervativnu' politiku; oni moraju usvojiti revolucionarnu politiku. Moraju se boriti za ukidanje društva plaće kao takve i raditi za dolazak socijalizma."

Marx nije imao hrabrosti objaviti ovaj rad tijekom svog života; objavljen je tek nakon njegove smrti, objavila ga je jedna od njegovih kćeri. Nije htio antagonizirati sindikate; i dalje se nadao da će napustiti svoju teoriju.

Ovdje je očigledan sukob mišljenja među proleterima o sredstvima za korištenje. Proleterski sindikati i Marx nisu se slagali o onome što je zaista bilo u "interesu" proletera. Marx je rekao da je "interes" klase očigledan - nema sumnje o to - svi bi to trebali znati. Onda dolazi čovjek koji uopće ne pripada ovoj proleterskoj klasi, pisac i odvjetnik koji govori sindikatima da su pogriješili.

"Ovo je loša politika", rekao je. "Morate radikalno promijeniti svoju politiku." Ovdje se razgrađuje cijela ideja klase, ideja da pojedinac ponekad može pogriješiti, ali da klasa kao cjelina nikad ne može pogriješiti.

Kritika marksističkih doktrina uvijek je bila površna. Nije se dovoljno isticalo koliko je Marx sam sebi proturječio i kako nije znao objasniti svoje ideje. Böhm-Bawerkova kritika bila je dobra, ali nije pokrivala cijeli sustav. Kritičari Marxa nisu ni otkrili najočitije proturječnosti Karl Marxa.

Marx je vjerovao u "željezni zakon nadnica". On je to prihvatio kao temeljnu osnovu njegove gospodarske doktrine. Njemu se nije sviđao njemački pojam za ovaj zakon, "pijani" zakon o plaćama, o čemu je Ferdinand Lassalle [1825-1864] objavio pamflet. Karl Marx i Ferdinand Lassalle nisu bili prijatelji; bili su konkurenti, vrlo ozbiljni konkurenti. Marx je rekao da je jedini doprinos Lassallea bio sam pojam, "pijani" zakon plaća. Ali taj pojam je posuđen, već je postojao u rječniku i radovima Goethea.

"Željezni zakon plaća" još uvijek preživljava u mnogim udžbenicima, u umovima političara, a time i u mnogim našim zakonima. Prema "željeznom zakonu plaće", stopa plaća određena je količinom hrane i ostalih potreba potrebnih za očuvanje i reprodukciju života, za potporu djeci radnika dok ne mogu sami raditi u tvornicama. Ako se nadnice isplaćuju iznad toga, povećat će se broj radnika, a povećani broj radnika ponovno bi smanjio plaće. Zaposlenost se ne može spustiti ispod te točke, jer bi tada razvila manjak radne snage. Ovaj zakon smatra da je radnik neko vrsta mikroba ili glodavaca bez slobodnog izbora ili slobodne volje.

Ako mislite da je kapitalističkome sustavu apsolutno nemoguće odstupiti od te rate, kako onda možete i dalje govoriti, kao što je to činio Marx, o progresivnom osiromašenju radnika kao neizbježnoj posljedici? Postoji nerješiva kontradikcija između marksističke ideje o željezničkom zakonu o plaćama, prema kojoj će plaće ostati u točki u kojoj su dovoljne za potporu potomstvu radnika, i njegove filozofije povijesti, koja tvrdi da će radnici biti sve više i više osiromašeni dok ne pokrenu pobunu, što je dovelo do socijalizma.

Naravno, obje doktrine su neodržive. Čak i prije 50 godina vodeći socijalistički pisci bili su prisiljeni pribjeći drugim složenim shemama u pokušaju podupiranja njihovih teorija. Nevjerojatno je da ni stoljeće nakon Marxovih spisa nitko nije ukazao na ovu proturječnost. Ova proturječnost nije jedina kod Marxa.

Ono što je doista uništilo Marxa bila je njegova ideja o progresivnom osiromašenju radnika. Marx nije shvatio da je najznačajnija karakteristika kapitalizma bila proizvodnja velikih razmjera za potrebe mase; glavni cilj kapitalista je proizvoditi za široke mase. Marx nije ni razumio da je pod kapitalizmom klijent uvijek u pravu. Radnik ne može zapovijedati što se treba učiniti dok je u svojstvu radnika. Ali, u svojstvu kupaca, on je zapravo šef i tada govori svome šefu, poduzetniku, što treba učiniti. Njegov šef mora poštivati ​​zapovijedi radnika, budući da su pripadnici mase koja kupuje i konzumira.

Gospođa Webb, poput ostalih socijalista, bila kći dobrih poslovnih ljudi. Kao i ostali socijalisti, mislila je da je njezin otac autokrat koji samo izdaje naređenja. Nije vidjela da je podložan suverenitetu kupaca na tržištu. "Velika" gospođa Webb nije bila pametnija od najglupljih dječaka glasnika koji vide samo da njihov šef izdaje zapovijedi.

Marx nije sumnjao u to kakve ciljeve ljudi imaju niti je gajio sumnje o najboljem načinu postizanja tih ciljeva. Kako to da čovjek koji toliko čita i koji prekida čitanje samo radi pisanja, nije shvatio nepodudarnost u svojim idejama?

Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti na razmišljanje o njegovom vremenu. To je vrijeme Darwinove knjige "Origin of Species" [1859]. Moda u intelektualnim krugovima tih godina bila je gledati na ljude samo s gledišta njihovog članstva u zoološkoj klasi sisavaca, koji su djelovali na temelju instinkata. Marx nije uzeo u obzir evoluciju čovječanstva iznad razine vrlo primitivnih sisavaca. Smatrao je da je nekvalificirani rad normalni tip rada, a kvalificirani rad kao izuzetak. U jednoj od svojih knjiga napisao je da napredak u tehnološkom poboljšanju strojeva uzrokuje nestanak stručnjaka jer strojem može upravljati bilo tko. Dakle, uobičajena vrsta čovjeka u budućnosti bit će ne-stručnjak.

Što se tiče mnogih njegovih ideja, Marx je pripadao puno ranijem dobu, posebno u izgradnji filozofije povijesti. Marx je zamijenio Hegelovu evoluciju "Geist" evolucijom materijalnih čimbenika proizvodnje. Nije shvatio da su materijalni čimbenici proizvodnje, tj. alati i strojevi, zapravo proizvodi ljudskog uma. Smatrao je da ti alati i strojevi, materijalne produktivne snage, neizbježno dovode do socijalizma.

Marx je obrazložio tezu negacije teze negiranjem negacije. Privatno vlasništvo nad sredstvima proizvodnje svakog pojedinog radnika bio je početak, teza. To je bilo stanje u društvu u kojem je svaki radnik bilo samostalni poljoprivrednik ili obrtnik koji je posjedovao alate kojima je radio. Negacija teze - vlasništvo u kapitalizmu - kada alati više nisu u vlasništvu radnika, već kapitalista. Negacija negiranja bila je vlasništvo nad sredstvima proizvodnje u rukama cijelog društva. Rezoniranjem na taj način, Marx je rekao da je otkrio zakon povijesne evolucije. Zato ga je nazvao "znanstvenim socijalizmom".

Marx je sve ranije socijaliste nazvao "utopijski socijalisti" jer su pokušavali istaknuti zašto je socijalizam bio bolji. Željeli su uvjeriti svoje sugrađane u njihov stav jer su očekivali da će ljudi usvojiti socijalistički društveni sustav ako budu uvjereni da je bolji. Bili su "utopisti", rekao je Marx, jer su pokušali opisati budući zemaljski raj. Među prethodnicima koje je smatrao "utopistima" bili su Saint-Simon, francuski aristokrat; Robert Owen [1757-1858], britanski proizvođač; i Charles Fourier [1772-1837], Francuz koji je bez sumnje bio luđak. (Fouriera su zvali "fou [fool] du Palais-Royal". Navodno je izjavio: "U doba socijalizma, ocean više neće biti sol, nego limunada").

Marx je smatrao njih trojicu velikim prethodnicima. Ali, rekao je, nisu shvatili da je ono što govore samo "utopija". Očekivali su dolazak socijalizma zbog promjene mišljenja ljudi. Ali za Marxa dolazak socijalizma bio je neizbježan; doći će prirodno, neminovno.

S jedne strane Karl Marx je pisao o neminovnosti socijalizma. No, s druge strane, on je organizirao socijalistički pokret, socijalističku stranku, ponovno izjavio da je njegov socijalizam revolucionaran te da je nasilno raspadanje vlade bilo neophodno za ostvarivanje socijalizma.

Marx je posudio svoje metafore iz područja ginekologije. Socijalistička stranka je poput opstetricije, rekao je Marx; to omogućava dolazak socijalizma. Na pitanje je li cijeli proces neizbježan, zašto ne favorizirati evoluciju umjesto revolucije, marksisti će odgovoriti: "Nema životnog razvoja. Nije li samo rođenje revolucija?"

Prema Marxu, cilj socijalističke stranke nije bio utjecaj, nego samo da pomogne da se prije dogodi ono "neizbježno". Pojam "znanstveni" stekao je prestiž tijekom 19. stoljeća. Engels 'Anti-Dühring' (1878.) postala je jedna od najuspješnijih knjiga među spisima filozofskih marksista. Jedno poglavlje u ovoj knjizi je ponovno tiskano kao pamflet pod nazivom "Razvoj socijalizma od utopije do znanosti", a imao je ogroman uspjeh. Karl Radek [1885-1939], sovjetski komunist, kasnije je napisao pamflet pod nazivom "Razvoj socijalizma, od znanosti do akcije".

Marxov nauk o ideologiji bio je osmišljen da diskreditira pisanje buržoazije. [Tomás] Masaryk [1850-1937] bio je Čeh rođen u siromašnoj obitelji poljoprivrednika i radnika, a pisao je o marksizmu. Ipak, marksisti su ga zvali buržujem. Kako bi se mogao smatrati "buržujskim" ako su se Marx i Engels nazvali "proleterima"?

Proleteri moraju misliti prema ʺinteresimaʺ svoje klase, ali što ako postoje neslaganja među njima? Zbunjenost čini situaciju vrlo teškom za objasniti. Kada postoji razlika među proleterima, oni nazivaju disidenta ʺizdajnikom društvaʺ.


Nakon Marxa i Engelsa, veliki čovjek za komuniste bio je Nijemac Karl Kautsky [1854-1938]. Godine 1917., kada je Lenjin pokušao revolucionirati cijeli svijet, Karl Kautsky se usprotivio ideji. I zbog tog neslaganja, bivši velik čovjek stranke postao je preko noći "izdajica društva", baš poput mnogih drugih komunističkih disidenata.

To je vrlo slično doktrini njemačkih nacista. Njemački su nacisti tvrdili da je određeni skup političkih ideja njemački, a svaki pravi Nijemac mora nužno misliti prema tom skupu ideja. Prema nacistima, najbolja situacija bila je kad je u ratnom stanju. No neki Nijemci - Kant, Goethe i Beethoven, na primjer - imali su različite "ne-njemačke" ideje. Ako svaki Nijemac može na svoj način razmišljati, tko će odlučiti koje su ideje njemačke, a koje ne-njemačke? Odgovor može biti samo da je "unutarnji glas" krajnji standard, konačno mjerilo. Ovaj položaj nužno vodi sukobima koji moraju rezultirati građanskim, ili čak međunarodnim, ratom.

Bile su dvije skupine Rusa od kojih se obje smatraju proleterima - boljševici i menjševici. Jedina metoda za "rješavanje" nesuglasica između njih bila je uporaba sile i likvidacije. Boljševici su pobijedili. U redovima komunističkih boljševika došlo je do razlika između mišljenja Trockoga i Staljina - i jedini način rješavanja njihovih sukoba bio je "čišćenje". Trocki je bio prisiljen na progonstvo, odlazak u Meksiko, a tamo je 1940. godine ubijen. Staljin nije stvorio ništa novo; vratio se revolucionarnom Marxu iz 1859., a ne intervencionističkom Marxu iz 1848. godine.

Nažalost, čistke nisu nešto što se događa samo zato što su ljudi nesavršeni. One su neminovna posljedica filozofske osnove marksističkog socijalizma. Ako ne možete razgovarati o filozofskim razlikama mišljenja na isti način na koji raspravljate o drugim problemima, morate pronaći drugo rješenje - kroz nasilje i moć. To se odnosi ne samo na neslaganje glede politike, ekonomskih problema, sociologije, zakona i tako dalje. Odnosi se i na probleme prirodnih znanosti. Webbs, gospodin i gospođa Passfield, bili su šokirani kad su saznali da se ruski časopisi i radovi bave problemima prirodnih znanosti s gledišta filozofije marksizma-lenjinizam-staljinizma. Na primjer, ako postoji razlika u pogledu znanosti ili genetike, što je ispravno odlučit će "vođa". To je neizbježna posljedica činjenice da, prema marksističkoj doktrini, ne postoji mogućnost neslaganja među ljudima iste klase; ili mislite kao i ja, ili ste izdajnik i morate biti likvidirani.

Komunistički manifest pojavio se 1848. godine. U tom dokumentu Marx je propovijedao revoluciju; vjerovao je da je revolucija iza ugla. Tada je vjerovao da bi se socijalizam trebao provesti nizom intervencionističkih mjera. Navodio je deset intervencionističkih mjera - među njima progresivni porez na dohodak, ukidanje prava nasljeđivanja, poljoprivredne reforme i tako dalje. Te su mjere bile neodržive, rekao je, ali neophodne za socijalizam.

Tako su Marx i Engels vjerovali 1848. da se socijalizam može postići intervencionizmom. Do 1859., jedanaest godina nakon komunističkog Manifesta, Marx i Engels su napustili zagovaranje intervencija; oni više ne očekuju da socijalizam dođe iz zakonodavnih promjena. Željeli su ostvariti socijalizam radikalnom promjenom preko noći. S ove točke gledišta (intervencionizam), sljedbenici Marxa i Engelsa donosili su kasnije mjere - New Deal, Fair Deal i tako dalje. Engels je u četrdesetim godinama 19. stoljeća rekao da su britanski radni zakoni znak napretka i skorog prekida kapitalizma. Kasnije je takve intervencionističke mjere (Sozialpolitik) nazvao vrlo lošima.

Godine 1888. - 40 godina nakon objavljivanja komunističkog Manifesta - preveden je na engleski. Engels je dodao neke nove komentare u ovaj prijevod. Pozivajući se na deset intervencionističkih mjera zagovaranih u Manifestu, on je napisao da su te mjere ne samo neodržive, kako je potvrdio Manifesto, već upravo zato što su neodržive, ​​nužno je gurati dalje još više mjera takve vrste zato što bi to dovelo do socijalizma.

Iz knjige "Marksizam bez maske: od obmane do destrukcije"

VIŠE IZ RUBRIKE:
ŠKOLA
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA