Branimir Perković
10.4.2018.
Branimir Perković
Neo-pravaši pljuju na izvornu pravašku misao i sve za što se Ante Starčević zalagao
Pročitano 3343 puta. Ocijenjeno 94 puta. Ukupna ocjena: 5
Neo-pravaši pljuju na izvornu pravašku misao i sve za što se Ante Starčević zalagao
Građani grada Zagreba su još jednom mogli svjedočiti postrojavanju radikalne desne gerijatrijske brigade od 40-ak ljudi. I dok je javno okupljanje temeljno građansko pravo te čak i hrvatski ujedinjeni gerijatričari predvođeni Autohtonom hrvatskom strankom prava imaju pravo na to, prizor je pokazao svu zbunjenost domaće radikalne desne gerijatrije (ne zamijeniti s domaćom radikalnom lijevom gerijatrijom koja se okuplja u Kumrovcu).

U bizarnom spletu povijesnih okolnosti se dogodilo da se prosvjeduje usklikom kako Hrvatska nije sekularna država ispred slike jednog dosta velikog antiklerikalca koji se redovito verbalno sukobljavao s Crkvom i crkvenim vjerodostojnicima te ih optuživao za izdaju hrvatskog naroda i sluganstvo Beču i Rimu. Radi se, naravno, o ocu domovine Anti Starčeviću.

Govorimo o osobi koja je bila toliko čvrsta u svojim sekularnim stavovima da se u školama ne treba podučavati nikakva vjera nego naglasak treba staviti na „predmetima potrebnim za gospodarstvo i čistom moralu“. Jedan od glavnih Starčevićevih „suparnika“ bio je nitko drugi već biskup Josip Juraj Strossmayer kojeg je Starčević optuživao za sluganstvo Beču. Starčević je ostao dosljedan svojoj kritici Crkve do kraja života. Starčević nije bio protiv vjernika i vjere, dapače jako ih je cijenio, ali kritika crkve kao jednog od „tamničara hrvatskog naroda“ je uvijek bila dio njegove političke misli.

Tvrditi da Hrvatska nije sekularna već katolička država pod slikom osobe koja je cijeli život tvrdila da Hrvati imaju tri vjere - rimokatoličku, pravoslavnu i islamsku - je posebna vrsta bizarnosti.

Prvi pravaši predvođeni Starčevićem, S.S. Kranjčevićem i A.G. Matošem su bili jako liberalni po pitanju vjerskih sloboda i jedina politička opcija u to vrijeme koja je aktivno kritizirala Crkvu, koju je optuživala za suradnju s mađaronima, probečanima i narodnjacima, političkim suparnicima pravaša


U toj kritici su napadali i Rim te "podređenost Papi" zbog čega je svećenstvo radilo protiv Hrvatske i Hrvata, za koje su smatrali da su narod tri vjere. Zagovarali su "ujedinjene hrvatskih zemalja", a muslimane u BiH smatrali su Hrvatima te islam trećom vjerom hrvatskog naroda. Tu su ideju kasnije preuzele ustaše u 2. svjetskom ratu. U Hrvatskom saboru je 1900. godine jedan od članova Čiste stranke prava (pravaši od najranijih dana imaju problema s fregmentacijom i unutarstranačkim neslaganjima, čemu smo svjedoci i danas) Mile Starčević izjavio:

"Čista stranka prava jest liberalna stranka koja drži da su svi slojevi pučanstva, koji u hrvatskih krajevih prebivaju, bez razlike, izpoviedali oni islam, grčko-iztočnu, katoličku ili mozaičnu vjeru, da su svi Hrvati, dosljedno, da svi ovi slojevi pučanstva imadu biti slobodni i ravnopravni".

Sve frakcije prvih pravaša su vodile liberalnu, individualističku i suverenističku politiku, te su se javno izjašnjavale kao liberali (naravno, u skladu s vremenom). Ali narodno samoodređenje, individualizam, sekularizam, pravo na privatno vlasništvo i sloboda vjeroispovijesti su oduvijek bile odlike pravaške političke misli, koju je uspostavio Starčević, pred čijom slikom današnji pravaši zagovaraju rušenje sekularizma.

Povijesna tragikomedija i tuga idejne izgubljenosti današnjih pravaša.

Svima koji imalo prouče djelovanje Starčevića će brzo postati jasno da današnji pravaši nemaju puno veze s njegovim političkim naukom. Starčevićeva politička misao je bila suštinski liberalna i kao takva jedina istinski suverenistička. Samo suštinski liberal je mogao pri kraju 19. stoljeća u Hrvatskoj zagovarati potpune vjerske slobode i protiviti se bilo kakvom vjerskom nauku u javnim školama. Jedino što današnji pravaši vuku od Starčevića je radikalni suverenizam, što je činilo okosnicu njegove politike, ali nikako sveukupnu idejnu strukturu. Iako je radikalni suverenizam jedina poveznica današnjih s izvornih pravaša, Starčeviću bi jako smetalo slavljenje jednog političara na pravaškom okupljanju, a posebno stranoga kao što su to nedavno činili pravaši s predsjednikom SAD-a. "Kult vođe" je Starčeviću bio nešto neprihvatljivo, pa i u situaciji kada bi on predstavljao tog vođu, što je jasno iz njegovih riječi: "Najstrašnie su vam reči, da ćete mene slediti. Toga ne bude. Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim." Ili: "Narod koji uvek traži zaštitnika nije vredan slobode."

Iz toga jasno proizlazi da današnji pravaši predstavljaju degeneraciju izvorne pravaške političke misli koja nije ksenofobna, nije antisekularna i ne podržava bilo kakve naznake kulta ličnosti. Čudi ta idejna izgubljenost pravaša unatoč tome što su govori, ideje i politike idejnog začetnika relativno dobro znane i očuvane. Neo-pravaše je 90-ih uništio HDZ na čelu s Franjom Tuđumanom, što je bila politička nužnost u vremenu kada je svjetska politička javnost i diplomacija bila skeptična prema neovisnosti RH zbog povijesne krivice Ustaškog pokreta koju je cijela Hrvatska morala nositi i što je otežavalo međunarodno priznanje Hrvatske. Neo-pravaši su pak u svojim izjavama često veličali baš NDH i kvislinški ustaški režim, što je bila otežavajuća okolnost za međunarodno priznanje. Ironija neo-pravaštva je bila u tome što su veličali režim koji je bio podložnik stranom gospodaru, protiv čega su se Starčević i prvi pravaši bezkompromisno borili.

"Ni pod Beč, ni pod Peštu…" je bio Starčevićev slogan, a ustaše su bile upravo "pod" Berlinom. Neo-pravaši slavljenjem ustaša i NDH pljuju i na temelju pravašku političku misao te time gaze jedinu političku misao koja im je ostala od originalnog pravaštva, a to je suverenizam.

Ima Starčevićevih ideja za koje danas ne možemo smatrati da su u liberalnom duhu, kao uostalom i drugih liberala tog vremena. Sam Starčević je kroz život korigirao svoje stavove pa je od antisemitizma tijekom vremena sasvim promijenio stav i usko surađivao sa židovima, pa čak i zajednički politički djelovao. Ali mržnja prema židovima se proteže kroz cijelu europsku povijest i to je bio na neki način "duh vremena" kojem se on uspješno othrvao.

Ipak, kada pogledamo ukupnost Starčevićevih političkih stavova, jasno je da se radi o liberalu onog vremena, baš nalik na ostale liberale koji su bili predvodnici narodnih preporoda kroz turbulentnu povijest Europe.

Današnji pravaši nisu nasljednici originalne pravaške misli te predstavljaju degeneraciju Starčevićevih ideja. Čak su loši i kao predstavnici radikalne desnice jer idejno kaskaju za radikalno desnim strankama u drugim državama EU. Oni su samo izgubljeni starci koji se deklarativno zauzimaju za političku misao koju ne razumiju te tako čine najgori oblik povijesnog revizionizma.

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
HRVATSKA
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Saša Cvetojević, poduzetnik
Bitno je da nitko ne ostane bez radnog mjesta. O poslu ionako nitko ne priča.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA