Hrvatska verzija neoliberalnog kapitalizma
Branimir Perković
21.4.2018.
Branimir Perković
Hrvatska verzija neoliberalnog kapitalizma
Pročitano 4140 puta. Ocijenjeno 87 puta. Ukupna ocjena: 5
Hrvatska verzija neoliberalnog kapitalizma
Svi o tome govore, sablast neoliberalnog kapitalizma kruži Hrvatskom. Intelektualci, političari, mediji, sindikati se slažu u tome. Filozofski i ekonomski fakulteti se slažu s tom tvrdnjom. Stručnjaci također. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.

Nitko još nije detektirao tko je uveo taj neoliberalni kapitalizam u Hrvatsku. HDZ je svojevremeno krivio SDP za neoliberalne politike, SDP krivi HDZ za uvođenje neoliberalnog kapitalizma, sindikati krive Vlade za neoliberalni pristup, radnici i uprava brodogradilišta krive neoliberalni kapitalizam za propast brodogradnje, poljoprivrednici razlog propast poljoprivrede vide u neoliberalnom kapitalizmu, studenti i profesori filozofskih i ekonomskih fakulteta stalno prosvjeduju i pišu pamflete o sablasti neoliberalnog kapitalizma koji kruži Hrvatskom, mediji u njemu vide razlog svih socio-ekonomskih problema. Oko toga očigledno postoji općenarodni konsenzus kao oko malo kojeg pitanja. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.

Odvojenost intelektualaca i naroda u stavovima je jedno od obilježja društva RH, ali izgleda da svi pozdravljaju bilo kakvo krivljenje neoliberalnog kapitalizma za svaki problem u Hrvatskoj. Onaj tko se želi svidjeti glasačima, treba samo prozvati nekoga/nešto za neoliberalni kapitalizam, za biti obilježen kao intelektualac treba samo trkeljati o neoliberalnom kapitalizmu, za biti pozvan u medije dovoljno je dignuti glas protiv neoliberalnog kapitalizma, za biti „heroj ulice“ treba se boriti protiv neoliberalnog kapitalizma. Kritika neoliberalnog kapitalizma je posvuda. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.

To je jedan specifičan oblik neoliberalnog kapitalizma. U njemu 1/3 radnika radi za državu, u njemu u Ustavu stoji da je država socijalna, u njemu se 2/3 proračunskih rashoda odnosi na socijalna davanja i troškove javnog zdravstva, PDV je drugi najviši u EU, postoji cca 500 parafiskalnih nameta (ili 400, možda 600, nitko nije baš siguran jer ih je teško sve prebrojati), oporezivanje rada je progresivno i oduzima veliki dio plaće svih radnika osim onih koji imaju najmanje plaće koji su de facto oslobođeni poreza na dohodak, ekonomske slobode su među najgorima u EU i nalaze se u rangu nekih afričkih zemalja, obrazovanje je besplatno, nezaposleni imaju pravo na besplatnu zdravstvenu skrb, poticaji za poljoprivredu stalno rastu, u 28 godina su brodogradilišta primila milijarde državnih subvencija, država kontrolira jednu od najvećih privatnih kompanija u zemlji (Agrokor).

Dalo bi se još nabrajati, no to bi preuzelo cijeli članak. Ali još uvijek postoji društveni konsenzus da Hrvatsku uništava neoliberalni kapitalizam. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.

U tom pogledu Hrvatska je povijesni novitet, prava avangarda. Pobija sve postavke neoliberalnog kapitalizma (na stranu što je riječ o pojmu koji nije ideološki i znanstveno baš dobro utvrđen), a ipak svi tvrde da je to. Uspoređujući s državama koje se tradicionalno nazivaju državama neoliberalnog kapitalizma (ponavljam, jako dubiozan pojam), Hrvatska predstavlja suštu suprotnost. Očito smo svjedoci sasvim novog oblika neoliberalnog kapitalizma koji nema skoro nikakve poveznice s onim „tradicionalnim“. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.

Pojam neoliberalnog kapitalizma se najčešće koristi kao sinonim za ekonomski liberalizam. Definicija oba pojma je da se radi o setu ideja koje uključuju privatizaciju, proračunsku štednju, deregulaciju, slobodnu trgovinu i smanjivanje moći i potrošnje države te povećavanje uloge privatnog sektora u gospodarstvu.

Iako je 90-ih provedena privatizacija (loše vođena, korumpirana i politizirana), Hrvatska je još uvijek zemlja u kojoj je država u vlasništvu kompanija koje u bilo kakvom obliku kapitalizma ne bi trebale biti u njenom vlasništvu, kao Podravka, ACI marine, razni hoteli, banke, luke, osiguravajuće kuće, proizvodnja umjetnih gnojiva itd. Proračunska štednja u Hrvatskoj praktički ne postoji niti je ikada postojala. Političari kažu da je većina troškova „zadana“, što ustvari znači da je njim osiguranja poslušnost određenih interesnih skupina. 2/3 proračuna su socijalna davanja i javno zdravstvo, a hrvatski odgovor na gospodarsku krizu 2009. je bio odbijanje proračunske štednje. Kako su proračunski prihodi padali, jer je realni sektor propadao i u njemu je izgubljeno 200.000 radnih mjesta dok se broj državnih zaposlenika nije smanjio, a ideje proračunske štednje su se odbijale kao još gori neoliberalni kapitalizam, tako je javni dug narastao s 39,6% u 2008. na 85,4% 2014., iza čega ga Vlada premijera Tihomira Oreškovića polako počinje snižavati.

Hrvatska reakcija na gospodarsku krizu je bila upravo onakva kakvu su zagovarali protivnici mjera štednje, a kao rezultat toga je trajala 6 godina (za usporedbu u SAD-u je trajala 2 godine).

Deregulacija je u Hrvatskoj pogana riječ. Sve mora biti kontrolirano, centralno planirano, uređeno, po pravilnicima, regulacijama itd. a paradoksalno u svom tom nagomilavanju regulacija sve je manje efikasnih regulacija. Regulacije državnom aparatu služe kao dodatan reket stanovništva i često su u koliziji jedna s drugom.

Slobodna trgovina se većinom od strane političara, medija i stručnjaka osporava kao protivna nacionalnim interesima. Činjenica da su najrazvijenije zemlje one koje najviše trguju je nebitna u tom folkloru gdje se brani „domaće“. Istodobno hrvatski izvoz je katastrofalno nizak, a suprotno uvriježenom mišljenu i relativni uvoz je nizak.

Smanjivanje moći države je u Hrvatskoj moguće samo hipotetski, čisto u teorijskim okvirima. U stvarnosti za svaki događaj ljudi zazivaju državu da nešto učini. Država se prema stanovništvu odnosi kao prema nesposobnoj djeci koja ne znaju sama urediti vlastiti život, što iskreno ljudi i traže od države.


Stanovništvo degradira samo sebe, svoje sposobnosti, slobodnu volju i želje tako da zazivanjem države u svakoj situaciji priznaje da je nesposobno rješavati vlastite probleme.

Povećanje privatnog sektora je jedna šizofrena kategorija. Društvo i politika su ipak postali svjesni važnosti poduzetnika, ali nitko ne čini ništa da poduzetnicima uopće pruži šansu za uspjeh. Odmah na početku poduzetnici su bombardirani raznim pravilnicima, parafiskalnim nametima (400, 500, 600 njih, tko zna, ni država sama), inspekcijama i porezima, pa ako i postoje nekakva novčana sredstva koja dobiju od države, država jako brzo to ponovno uzme i još dodatno.

To je neoliberalni kapitalizam. Očigledno je istina, mora biti, svi tako kažu.

Ali nije! Ne treba pristajati na to da nam pored zdravih očiju i pored zdravog razuma prodaju priču o nečemu što ne postoji. Kakav neoliberalni kapitalizam u Hrvatskoj? Manje su od stvarnosti odvojene vidilice iz Međugorja koje tjedno u točno određeno vrijeme komuniciraju s gospom, od onih koji u Hrvatskoj vide neoliberalni kapitalizam. On ne postoji prema nikakvom objektivnom kriteriju. Postoji u umovima ispranima ideologijom, a kao što smo vidjeli tu ideologiju zajednički prodaju političari, mediji, sindikati, „intelektualci“, „stručnjaci“, filozofski fakulteti, ekonomski fakulteti, NGO udruge itd. Ako kažete dovoljno veliku laž i ako je dovoljno dugo ponavljate, vjerovat će se u nju. Propagandisti ideje neoliberalnog kapitalizma u Hrvatskoj koriste ideju samog nacista: laži puno, dovoljno dugo i povjerovat će ti se.

Koji je njihov motiv? Pa lijepo je imati nedefinirani koncept koji će biti žrtveno janje za sve vlastite nesposobnosti i/ili zle namjere. Zašto preuzimati odgovornost kada se ona može prebaciti na zajedničkog neprijatelja krivog za sve? Političari, mediji, „intelektualci“, sindikati, „stručnjaci“ itd., bar oni koji se koriste „neoliberalnim kapitalizmom“ za opravdanjem i krivcem za sve probleme to čine što zbog ideološke zaslijepljenosti što zbog namjernog pokušaja manipuliranja stvarnošću da se prikriju vlastiti nedostatci. Došlo je vrijeme da se ljudima otkrije kako su varani, kako su muljani, da se otkrije reket, laži i manipulacije. Njihove manipulacije, laži i iskrivljenja istine ne mogu vječno držati cijeli narod slijepim pored zdravih očiju.

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA