Imperij budućnosti, 2. dio: Utjecaj slobodne trgovine na smanjenje sukoba
Branimir Perković
2.5.2018.
Branimir Perković
Imperij budućnosti, 2. dio: Utjecaj slobodne trgovine na smanjenje sukoba
Pročitano 1083 puta. Ocijenjeno 27 puta. Ukupna ocjena: 5
Imperij budućnosti, 2. dio: Utjecaj slobodne trgovine na smanjenje sukoba
U prvom tekstu ovog serijala u kojem želim otkriti tko bi mogao biti sljedeći imperij i koliko skoro, tj. koliko dugo SAD može zadržati imperijalnu poziciju prije nego što je (i ako) Kina preuzme, fokusirao sam se na neke temeljne odlike imperija te proces ciklusa njihovog rasta i pada.

Glavna teza je bila da su imperiji uvijek postojali, a međuperiodi su bili samo razdoblja "vakuuma moći" u kojima su se razni pretendenti natjecali za tu poziciju. Ali možda je to kriva teza za budući razvoj događaja, možda se zaista stvara funkcionalni multipolarni svijet koji će ravnotežom moći dovesti do većeg mira i blagostanja.

To bi bio povijesni novitet jer još nikada nije postojala stabilna ravnoteža multipolarnosti. Uvijek su to bili periodi „odmjeravanja snaga“ i osvajanja pozicija prije konačnog obračuna koji će odlučiti sljedeću imperijalnu silu. Povjesničari jedan od uzroka 1. svjetskog rata, a posljedično i 2. svjetskog rata, vide upravo u kompliciranoj mreži savezništava europskih sila na samom kraju 19. i početku 20. stoljeća. To je bio period koji bi se moglo opisati kao utvrđivanje pozicija prije konačnog obračuna. Najbolji primjer je Berlinski kongres održan 1878. i Berlinska konferencija 1884.-85. Inicijator i jednog i drugog je bio Otto von Bismarck koji je glavni kreator upravo politike ravnoteže moći koja je dovela do kompliciranog sustava savezništava među europskim državama.

Na Berlinskom kongresu su svi europski centri moći, što uključuje Veliku Britaniju, Francusku, Njemačku, Rusiju, Italiju, Austrougarsku i Osmansko carstvo, odlučivali o sudbini Balkanskog poluotoka. I dan danas osjećamo posljedice tog kongresa u kojem su definirane granice među narodima na Balkanskom poluotoku od strane centara moći te je to postavilo temelj za sve kasnije granične sporove. Kasnije su povjesničari tvrdili da je Berlinskim kongresom pitanje „balkanskog bolesnika“ tj. Osmanlijskog carstva prošireno i dobiveno nekoliko manijaka jer je Berlinski kongres "odveo balkanske narode u ludilo".

Berlinska konferencija je pokušala riješiti problem kolonijalnih sukoba u Africi. Belgija, SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Španjolska, Rusija, Portugal, Otomansko carstvo, Nizozemska, Italija, Njemačka, Danska, Belgija i Austrougarska su potpisnice sporazuma koji je u principu bio dogovor europskih sila oko toga kako podijeliti kolonije u Africi. Granice današnjih država su dobrim dijelom definirane tada arbitrarno iscrtanim granicama, koje nisu uzimali u obzir ni geografske ni vjerske ni kulturne ni običajne prilike na kontinentu. Sukobi u Africi u razdoblju kolonijalizma proizlaze bar dijelom iz te činjenice.

Znači, mi smo već imali pokušaj uspostave multipolarnog svijeta u relativno nedavnoj prošlosti. Nažalost, nije funkcioniralo, već je vrlo brzo dovelo do sukoba "svih protiv svih" (što je 1. svjetski rat u principu bio), posljedično do 2. svjetskog rata, a dugoročno i do velikog broja sukoba u Africi i na Balkanskom poluotoku. To su dosta dobri razlozi za biti skeptičan o konceptu multipolarnosti. Ona je jednostavno neodrživa.

Ali isto tako se može ustvrditi da su ti centri moći bili previše grupirani na istom geografskom području te bi istinska globalna multipolarnost u kojoj su centri moći geografski jako udaljeni mogla funkcionirati. Problem s tom idejom je u tome što je udaljenost relativan pojam, u smislu da prijeći 100 km na konju ili u primitivnoj željeznici nije isto kao i prijeći tu udaljenost u modernim zrakoplovima, brodovima i automobilima. Svijet se jako smanjio u zadnjih 100 godina te udaljenost više nije toliko veliki faktor. Naravno to ne znači da nije bitna, dapače, ali udaljenost npr. između Pekinga i zapadne obale SAD-a nije toliko velika koliko bi to karte dale naslutiti.

Izgleda da je nuklearno oružje najbolje jamstvo relativnog mira u kojem se svijet trenutno nalazi. Dvije sile s nuklearnim naoružanjem ne bi nikada riskirale direktni međusobni rat jer je prijetnja nuklearnog oružja prevelika, tj. rizik takvog rata bi bio prevelik. Ali zaboravljamo da su SAD i SSSR u doba Hladnog rata oboje imali pozamašan arsenal nuklearnog naoružanja te ih to nije sprječavalo da se sukobljavaju u tzv. proxy ratovima. Nisu ratovali direktno nego posredno, nisu se obračunavali vojno već putem utjecaja, interesnih sfera, potpomaganjem „revolucija“, naoružavanjem „savezničkih strana“ i sl. Hladni rat nije bio ni hladan ni rat. Bio je serija odmjeravanja moći i utjecaja preko leđa drugih. SAD i SSSR nisu nikada ratovali, a ipak kažemo da su bili u Hladnom ratu.

Rat ne mora biti vođen na tradicionalan način, postoji puno načina u kojima bi se multipolarni centri moći mogli sukobljavati. Od 1947. do 1991. može nabrojati više od 100 sukoba koji su bili na neki način povezani s Hladnim ratom.


Drugi razlog zbog čega je danas relativno najmirnije razdoblje u povijesti je slobodna trgovina. Svaki rat je uz emotivne razloge dobrim dijelom stvar ekonomske logike. U procjeni neke zemlje da krene u rat ili ne ulaze sve možebitne koristi od rata i potencijalni gubitci, kako ljudski tako i materijalni. Što su dvije zemlje trgovinski manje povezane, to njihova gospodarstva manje ovise jedna o drugome i veća je vjerojatnost da će planirane koristi od rata nadvisiti očekivane troškove. Ali ako su ti troškovi visoki zbog velike gospodarske ovisnosti dviju zemalja onda će obje strane biti manje spremne na nasilno rješavanje međusobnih sporova. Na taj način gospodarska globalizacija postaje jedna od najboljih garancija mira.

Danas se najveći dio globalne trgovine odvija između Sjeverne Amerike i EU, a iza toga između Kine i SAD-a/EU. Bilo kakav rat u takvoj situaciji je jednostavno preskup da bi se isplatio i bio bi čista ludost, bez obzira na nuklearni arsenal. Kina pogotovo jako puno ovisi o izvozu u SAD i EU jer ima nerazvijeno unutarnje tržište i potrošačko društvo koje je tek u povojima. U situaciji odsustva unutrašnje potražnje jedini način za trgovinu može biti izvoz. Ta situacija koristi i EU te SAD-u jer se mogu fokusirati na tehnološki zahtjevniju proizvodnju a istodobno dobivaju robu po jeftinijoj cijeni nego što bi se moglo proizvesti u njima. Posebno je velika međuovisnost između SAD i Kine koji djeluje tako da Kina sasvim ovisi o SAD-u zbog toga što treba toliko veliko tržište za svoj izvoz, a tradicionalno potrošačko društvo SAD-a treba financijski kapital za potrošnju, koji Kina ima zbog velike štednje i relativno male potrošnje. Kina treba SAD i za tehnološki razvoj koji će održavati rast gospodarstva jer je SAD puno bolje tehnološki opremljen.

Iako „Kimerika“ (Kina+Amerika) na prvu izgleda kao stabilna bipolarnost, ona je daleko od toga. Prvo, Kina je geopolitički puno slabija od SAD-a. Treba imati na umu da kada kažemo SAD to podrazumijeva u paketu cijeli NATO, a to je veliki dio Europe. Tradicionalno savezništvo SAD-a i Europe je nešto slabije nego u prošlosti, što je rezultat osnaživanja i polaganog osamostaljivanja Europe, ono je ipak vrlo jako. Kina radi velike prodore u Afriku, ali samo zato što trenutno Afrika nije u fokusu SAD-a. Iako je Kina puno napredovala u zadnjih 25 godina i zauzela bitnu poziciju na globalnoj sceni, to je jako daleko od toga da ugrozi imperij SAD-a. Kina primarno ovisi o SAD-u, iako su kako smo rekli međuovisni. Ali 25 godina nije dovoljno za nadoknaditi gotovo stotinu godina iskustva u geopolitici, međunarodnoj trgovini, proxy ratovima itd. koje SAD ima.

Kina gospodarski brzo raste, ali još uvijek ima BDP po stanovniku usporediv sa Srbijom. Kina ubrzano izgrađuje vojnu silu, ali to je još jako daleko od vojne snage SAD-a i globalne vojne prisutnosti. Kina ima puno potencijala da preuzme poziciju globalnog imperija od SAD-a, ali je čekaju i mnogi problemi, problemi kroz koje su SAD i Europa prolazili pola stoljeća, a Kina će ih morati riješiti u puno kraćem roku. Ali o tome u trećem dijelu serijala.

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
SVIJET
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA