Ekonomija u Titovoj Jugoslaviji: Odgađanje neizbježnog kraha
IZVOR: Mises.ca
4.5.2017.
IZVOR: Mises.ca
Ekonomija u Titovoj Jugoslaviji: Odgađanje neizbježnog kraha
Pročitano 18280 puta. Ocijenjeno 32 puta. Ukupna ocjena: 5
Ekonomija u Titovoj Jugoslaviji: Odgađanje neizbježnog kraha
"Čini se da postoji nostalgija za 'dobrim starim danima' među građanima zemalja koje su nekad bile poznate pod zajedničkim imenom Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ovaj članak posvećujem svima nama, bivšim Jugoslavenima, posebno onima koji misle da je jugoslavenska ekonomija tijekom Titove vladavine izgrađena na stabilnim temeljima", piše prof. Predrag Rajšić sa sveučilišta Guelph u Ontariju, Kanada, u članku objavljenom na stranicama kanadskog Mises instituta za ekonomsku edukaciju.

"Ako analiziramo ekonomske pokazatelje, moramo priznati da je ideja o rastu jugoslavenske ekonomije iluzija i da je ono 'dobro se živjelo' među mnogim Jugoslavenima zapravo bilo posuđivanje na račun budućih generacija. Te generacije sada plaćaju račun za krah neodrživog ekonomskog sustava socijalističke Jugoslavije, zajedno s plaćanjem računa destruktivnih ratova 1990-ih i intervencionističke ekonomske politike država nasljednica.

Prvi znak da je rast jugoslavenske ekonomije bio iluzija pojavio se odmah nakon Titove smrti. 1980-e su bile značajne po konstantnom kašnjenju početka otplate jugoslavenskog vanjskog duga, a dug se povećavao zahvaljujući slaboj ekonomiji. Godine 1991. vanjski dug bivše Jugoslavije iznosio je oko 20 milijardi dolara. Prije toga je Međunarodni monetarni fond već oprostio 1,8 milijardi jer država jednostavno nije imala kako vratiti kamate, a kamoli glavnicu. To je sve došlo kao rezultat desetljeća ekonomije čija je struktura ovisila o stranom dugu, dakle to su bila desetljeća ovisne ekonomije.

Grafikon ispod pokazuje kako se kretao jugoslavenski dug od 1961. do 1980. godine. Prema ovom trendu, dug se povećavao otprilike za 17,6 posto svake godine. I tako 20 godina. Da se država nastavila zaduživati istom dinamikom i nakon 1980. godine, dug bi iznosio oko 6 trilijuna dolara. Ako uzmemo u obzir da ukupni BDP svih država koje su nekad činile SFRJ zajedno iznosi oko 200 milijardi dolara, postaje jasno koliko je astronomska visina tog potencijalnog duga. Također, jasno je i da je toliko povećanje duga u 20-godišnjem periodu bilo jednostavno neodrživo."


Klikni na sliku za uvećani pregled

"To, naravno, ne znači da su dugovanja dobra koja sadašnje države, nekadašnje članice Jugoslavije, imaju ili da su njihove ekonomije sada u boljem stanju. To samo znači da je bilo nerealno očekivati da bi jugoslavenski dug ostao na razini od 20 milijardi dolara bez ozbiljnih strukturnih reformi i redukcija u konzumiranju.

Dok ove brojke nude potencijalno objašnjenje kolapsa jugoslavenske ekonomije 1980-ih, ekspotencijalni rast ukupnog duga ne bi nužno vodio do kraha da je period posuđivanja bio ograničen i da je njegova svrha bila ulaganje u projekte koji bi povećali produktivnost u budućnosti i tako pomogli otplati duga. Nažalost, u bivšoj Jugoslaviji to nije bio slučaj.

Sama činjenica da je jugoslavenska ekonomija potrošila najmanje 20 godina u uvjetima povećavanja vanjskog duga preko 17 posto godišnje, sugerira da je struktura ekonomije formirana na način da je njen opstanak ovisio o daljnjem zaduživanju. Da bismo razumjeli razloge zašto se jugoslavenski dug povećavao tolikom brzinom i zašto je bio neodrživ, moramo analizirati kronologiju trgovinskog balansa i pokazatelje produktivnosti bivše zemlje.

Trgovinski balans je makroekonomski pokazatelj relativne veličine uvoza i izvoza. Ako je on blizu nuli, to znači da su uvoz i izvoz otprilike na istoj razini. Ako je indeks trgovinskog balansa pozitivan, država izvozi više nego što uvozi i kažemo da je stvoren suficit, a ako je indeks negativan, uvoz je veći od izvoza i ekonomija je u deficitu.

Kad je ekonomija neke zemlje u suficitu, strana se valuta (ona koju uvoznici koriste da bi kupili proizvode) akumulira u zemlji koja izvozi. S druge strane, dolazi do nestašice strane valute (kojom se plaća uvoz) u zemlji u kojoj je deficit. Države koje imaju konstantno negativni trgovinski balans moraju posuđivati izvana da bi kompenzirale nedostatak strane valute. Nije teško zaključiti zašto je takva situacija neodrživa na duge staze, odnosno održiva je samo onoliko dugo dok su strani kreditori voljni posuđivati novac.

Ako pogledamo ukupni trgovinski deficit bivše Jugoslavije tijekom 1970-ih, vidjet ćemo da je rastao vrlo brzo od 1970. do 1980. godine. Čak štoviše, deficit je rastao brže i od jugoslavenskog vanjskog duga. Dio te razlike je pokriven novčanim pošiljkama emigranata. Na primjer, ukupne novčane pomoći emigranata u 1971. godini iznosile su 1,3 milijarde dolara, a već 1972. godine 2,1 milijardu. Međutim, čak ni ulazak strane valute kroz ove pomoći izvana, kao ni posuđivanje, nije bilo dovoljno da se pokrije toliki trgovinski deficit i spriječi nestašica strane valute.


Klikni na sliku za uvećani pregled

Ukupni trgovinski deficit između 1970. i 1980. povećao se s početnih 10 posto na čak 50 posto ukupnog BDP-a. To je još jedan pokazatelj da je struktura jugoslavenske ekonomije bila takva da se njena stabilnost temeljila na ovisnosti o stranom financiranju za koje nije bilo pokrića u domaćoj proizvodnji.

Struktura jugoslavenskog trgovinskog deficita je bila takva da se uvozila najviše nafta i sirovi materijali. Struktura proizvodnje ne obećava povećanje produktivnosti u budućnosti, što bi pokrilo dotadašnje trgovinske deficite i što bi se moglo iskoristiti za otplatu dugova. Iako je totalna suma produkcije na razini Jugoslavije rasla jer su korišteni i drugi izvori, produktivnost po broju uloženih resursa je opadala u većini industrija tijekom 1960-ih i 1970-ih. S toliko smanjenom produktivnošću, šanse za uspješnom otplatom duga u budućnosti su nikakve."

Rajšić nadalje objašnjava kako je 1980-ih, kad je došlo vrijeme da se dugovi moraju vratiti, ekonomski rast naglo stao te se u drugoj polovini desetljeća strmoglavo počeo spuštati. Ne samo da nije bilo novca za otplatu prijašnjeg duga, već nije bilo ni načina kako stvoriti nove vrijednosti kad je cijela državna ekonomija ovisila o zaduživanju.

Također, onima koji za brži ekonomski rast zapadnoeuropskih zemalja nakon 2. svjetskog rata kažu da je kriva pomoć SAD-a, Rajšić odgovara kako je 12 milijardi dolara, koliko su zapadnoeuropske zemlje dobile u sklopu "Marshall Plan-a" malo u odnosu na 47 milijardi, koliko je Jugoslavija dobila za industrijsku opremu kao reparaciju za ratno uništavanje. "Osim toga, postoje i čvrsti dokazi uloge SAD-a u Jugoslaviji, za vrijeme Trumana i Eisenhowera, a ona je bila slična njihovoj ulozi u zapadnoj Europi. SAD je ekonomski podupirao jugoslavenski režim samo da bi ga zadržao što dalje od 'čvršćeg' komunističkog režima u Sovjetskom Savezu i njegovih europskih satelita."

Cijelu analizu, detaljnu i vrlo opsežnu, pročitajte ovdje.

VIŠE IZ RUBRIKE:
ZANIMLJIVOSTI
EKONOMIJA
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA