14.5.2018.
PIŠE MARIO NAKIĆ
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.

VIŠE
ČITATELJI OCIJENILI
5
Zašto nisam antifašist
Zašto nisam antifašist

Antifašizam je nešto što se nije smjelo niti moglo propitkivati tijekom bivše Jugoslavije, to bi bilo kao hereza. Ipak su antifašisti pobijedili u Drugom svjetskom ratu, a slijedom toga, svi pobjednici Drugog svjetskog rata su antifašisti. Ako nisi antifašist, onda moraš biti fašist, a to znači Hitler doslovno. To je slika o antifašizmu kakvu su nam, ukratko, predstavljali 45 godina, i to se nije promijenilo ni nakon Domovinskog rata.

Budući da i u 21. stoljeću u Hrvatskoj, za razliku od bilo koje civilizirane zapadne zemlje, mnogi intelektualci, novinari i političari imaju potrebu isticati svoj antifašizam, a nitko se ne usudi postaviti logična pitanja kao što su "Zašto?", "Što?" i "Čemu?", usudit ću se biti taj koji će to učiniti.

Što je fašizam?

Da bismo shvatili smisao i značenje riječi "antifašizam", prvo moramo znati što je točno fašizam. Fašizam je nastao u Italiji tijekom Prvog svjetskog rata kao reakcionarski pokret kao odgovor na rast socijalizma. Njegov osnivač je bivši komunist Benito Mussolini, izbačen iz Internacionale zato što je odbio biti neutralan u Prvom svjetskom ratu. Odlučan da im se osveti, okrenuo se agresivnom nacionalizmu.

Kao i inače, svako sranje započinje s lošom ekonomijom. Italija je tijekom 1. svjetskog rata zapala u veliku ekonomsku krizu uslijed masovne mobilizacije i državnog trošenja na vojsku. Po završetku rata stanje se još više pogoršalo. Zemlju je zahvatila hiperinflacija, a radnici u tvornicama nisu primali povišice da bi mogli pratiti cijene. Počeli su se organizirati u velike sindikate koje su vodili komunisti i anarhosindikalisti. Učestali štrajkovi, blokade prometa i zaposjedanje tvornica postali su svakodnevica. Kapitalisti im nisu mogli udovoljiti jer nije bilo mogućnosti za povišice.

Kralj Victor Emmanuel III bio je u strahu da bi se u Italiji mogla dogoditi socijalistička revolucija poput one u Rusiji, stoga je podupirao Mussolinijev fašistički pokret. Vlada koju je vodila koalicija dviju liberalnih stranaka, također je bila u strahu, ali nije htjela koristiti vojsku za gušenje štrajkova. Mussolini je imao potporu pojedinih vlasnika tvornica i samog kralja za formiranje paravojske koja je nastala još 1918. godine, ali je postala popularna pod imenom "crnokošuljaši" tek u narednim godinama. Kako je rasla popularnost socijalizma, tako je rastao i broj Mussolinijevih crnokošuljaša. U periodu 1919-1920 (inače poznatom kao "Biennio Rosso" - "Dvije crvene godine") došlo je do brojnih nasilnih sukoba između komunista i crnokošuljaša - na ulicama gradova, u tvorničkim krugovima, pa čak i na poljoprivrednim imanjima. U Italiji se vodio gerilski građanski rat koji kralj i vlada nisu htjeli službeno priznati da uopće postoji.

Na parlamentarnim izborima 1919. godine najviše glasova osvajaju socijalisti i komunisti, ali nedovoljno da formiraju vladu. Liberali su izgubili većinu, ali stvaraju široku antikomunističku koaliciju da bi spriječili revoluciju. Godinu dana kasnije, budući da se stanje nije smirilo, premijer Luigi Facta podnosi ostavku i raspisuje prijevremene izbore na kojima socijalisti i komunisti osvajaju nešto manje glasova, ali ovaj put i fašisti ulaze u parlament. Mussolini nije imao široku potporu građana, ali je imao formiranu snažnu paravojsku koja je već brojala gotovo 500.000 pripadnika.

U kolovozu 1921. godine sindikati zajedno sa Socijalističkom i Komunističkom strankom organiziraju "Generalni antifašistički štrajk" - prosvjede diljem zemlje koji su u konačnici crnokošuljaši silom prekinuli. Bio je to prvi put da se popularno koristi termin "antifašizam". U listopadu 1922. Mussolini, želeći što prije preuzeti vlast, šalje svoje crnokošuljaše u "Marš na Rim". Premijer Facta, inače iz Liberalne stranke, traži od kralja da potpiše odluku da je Rim pod opsadom kako bi se mogla uključiti vojska, ali kralj je odbija potpisati. Mussolini je to vidio kao svoju pobjedu pa zahtijeva od kralja da raspusti vladu (koju je i njegova stranka podupirala) i uspostavi "zakon i red". Kralj ga je poslušao i postavio na čelo nove koalicijske vlade.

U prvim godinama fašističke vlade sve je bilo još uvijek u skladu s Ustavom. Ministarstva gospodarstva i financija bila su u rukama liberalnih stranaka (tada su još u Italiji bile dvije). Novi ministar financija, klasični liberal Alberto de Stefani, vidio je čvrstu vladu kao odličnu priliku da reformira uništeno talijansko gospodarstvo. Proveo je niz vrlo liberalnih mjera u ekonomskoj politici: srezao je javnu potrošnju, privatizirao većinu državnih kompanija, liberalizirao zakon o radu i restrikcije u trgovini te ukinuo mnoge državne kontrole.

Politolog Franklin Hugh Adler nazvao je ovaj period "liberalni fašizam" - "hibrid nestabilnog i tranzitnog režima koji je još uvijek bio pod ustavnopravnim okvirom liberalne demokracije, dozvoljavao je pluralizam, medijske slobode i pravo sindikata na štrajk". Međutim, problem kod ekonomskog liberalizma je taj što on ne daje kratkoročne efekte. Nakon implementacije de Stefanijevih mjera radnicima nije bilo odmah bolje, nastavili su se buniti, neredi su se također nastavili, kritika fašizma bila je sve veća. Mussolini je ovu situaciju iskoristio, budući da je i sam bio socijalist koji nije preferirao Stefanijevu politiku, da može svrgnuti koalicijsku vladu. Rekao je da se liberalizam pokazao kao "debakl individualizma" i da je Italiji potreban "potpuno novi smjer". Raspustio je vladu, ukinuo dotadašnji Ustav, zabranio sve političke stranke osim Fašističkog nacionalnog pokreta i zaokrenuo ekonomsku politiku u smjeru korporatizma.

Bio je to početak diktature 1925. godine. Fašistička diktatura uključivala je indoktrinaciju od malih nogu - djecu u školi učili su da se dive vođi, njegove slike bile su u svakoj javnoj ustanovi i na zidovima u svakom gradu. Stvarao se kult ličnosti na bazi agresivnog nacionalizma. Pravo na dobrovoljno organiziranje radnika u sindikate strogo je zabranjeno, a štrajkove i prosvjede je vojska gušila u krvi. Procjenjuje se da je 1925. pobijeno oko 400 ljudi, uglavnom komunista, ali bilo je i liberala koji se nisu slagali s novim režimom.

Da bi poboljšao gospodarsku situaciju Mussolini je postigao diplomatske sporazume s SAD-om i Velikom Britanijom od kojih je podizao kredite, a zauzvrat je njihovim investitorima dao slobodu ulaganja u Italiji i državnu protekciju od sindikata. Lideri zapadnih zemalja iskazivali su divljenje novom talijanskom režimu. Recimo, Winston Churchill je 1926. godine, kao ministar financija u britanskoj vladi, nakon posjeta Rimu napisao:

"Italija je zemlja spremna suočiti se s realnostima poslijeratne obnove. Posjeduje Vladu pod zapovjedništvom gospodina Mussolinija koja je svjesna logičnih posljedica ekonomskih činjenica i koja ima hrabrosti nametnuti financijske lijekove potrebne za osiguranje i stabilizaciju nacionalnog oporavka."

U sljedećem posjetu Italiji godinu dana kasnije Churchill je još konkretniji u obrani fašizma:

"Da sam Talijan, sigurno bih od samog početka sudjelovao punim srcem u vašoj trijumfalnoj borbi protiv žestokih apetita i strasti lenjinizma."

Churchill je kasnije priznao da je imao pozitivan stav prema fašizmu zato što je vjerovao kako je fašizam spasio Italiju od, tada se mislilo, puno goreg zla - komunizma. Skroz do sredine 1930-ih i rasta nacizma u Njemačkoj većina zapadnih državnika i intelektualaca smatrala je komunizam najvećom prijetnjom miru i stabilnosti Europe. Među njima bio je i američki predsjednik Franklin Roosevelt koji je iskazao divljenje talijanskom diktatoru 1933. godine, kao i zahvalu što je "sačuvao Italiju i Europu od generalne nevolje".

Mussolinija su hvalili i gotovo svi američki listovi u to vrijeme, i oni ekonomski i oni politički. Zanimljivo je da su pisali o "slobodnotržišnim reformama" koje su provedene prije uspostave diktature 1925. godine, a nije se baš spominjalo ono što se činilo nakon toga. Kršenja ljudskih prava u Italiji malo je koga zabrinjavalo. Tek rijetki intelektualci napisali su kritike fašističkog režima 1920-ih godina. Jedan od njih bio je Ludwig von Mises, koji je u knjizi Liberalizam (1927), istina, napisao onu kontroverznu rečenicu koju mu danas mnogi zamjeraju, kako je fašizam "spasio našu civilizaciju", ali je u nastavku objasnio da to može biti "samo kratkoročno rješenje". Mises je snažno kritizirao Mussolinijevu unutarnju politiku zbog "korištenja brutalne sile da bi se ušutkali neistomišljenici" i vanjsku politiku koja će "dovesti do niza ratova". Nažalost, takve kritike fašizma 1920-ih na Zapadu, izvan komunističkih krugova, bile su prava rijetkost.

Talijanskom vođi se divio i Adolf Hitler, ali ta ljubav u početku nije bila uzvraćena. Mussolini je o Hitleru imao iznimno nisko mišljenje. U Austriji je 1930-ih nastao fašistički pokret kojem je cilj bio obrana od nacizma. Kad su njemački nacisti prvi put pokušali okupirati Austriju 1934. godine, Mussolini je poslao svoju vojsku na granicu i jamčio Austriji suverenost. U tom trenutku on je bio Hitlerov protivnik.

Što se dogodilo tri godine kasnije da Mussolini i Hitler potpišu sporazum o savezništvu? Vjerojatno je prevladala Mussolinijeva pohlepa za teritorijem, nešto što se znalo od početka, ali su zapadni državnici ignorirali. Mussolini je sanjao povratak Rimskog carstva i veliku državu koja bi se prostirala cijelim jugom Europe i sjeverom Afrike. Šansu da to ostvari vidio je u savezništvu s moćnom njemačkom vojskom. Da nije imao teritorijalnih pretenzija i da nije ušao s Hitlerom u pakt, Mussolini danas svejedno ne bi bio pamćen kao pozitivac, ali sigurno ne bi bio niti u rangu s Hitlerom, a fašizam ne bi bio sinonim za najveće zlo.

Nacizam > komunizam > fašizam

Fašizam je definitivno bio zlo, kao i bilo koji drugi totalitarni režim. Ali talijanski fašisti prije rata nisu provodili rasne zakone poput nacista. Tek 1939. godine, kako bi udovoljio Hitleru, Mussolini je iz vlade i iz svoje stranke izbacio Židove (da, fašistička stranka je dotad bila puna Židova). U ratu su imali nekolicinu konc logora, ali ni približno kao nacisti. Ideologija fašizma jednostavno nije ni približno u rangu nacizma, što je očito i ako usporedimo broj žrtava između njemačkih nacista i talijanskih fašista. Po svim kriterijima fašizam ispada manje zao od nacizma, ali i od komunizma.

Ja sam protivnik fašizma, ali sam prije toga protivnik nacizma, pa onda protivnik komunizma. Da danas živimo u fašističkoj državi ili da Hrvatskoj prijeti fašizam, vjerojatno bih bio antifašist, ali budući da nije tako, onda mi to inzistiranje na antifašizmu nema apsolutno nikakvog smisla, osim da se ignoriraju drugi totalitarizmi. To i je glavni cilj naših "antifašista". Komunizam više nije "cool", zato što je, jebiga, propao, pa onda ajmo ga restaurirati tako što sve njegove tekovine nazovemo "antifašizam". Moći ćete primijetiti da ljevičari redovito uz antifašizam koriste i antikapitalizam, ali to nije bez razloga. Antifašizam je nastao kao otpor kapitalizmu i politikama ekonomskog liberalizma, a ne kao otpor samoj diktaturi. Antifašisti u Italiji, Španjolskoj i drugdje nisu se borili za demokraciju i slobodu za sve, već za uspostavljanje diktature po svojoj mjeri.

S jednim totalitarizmom još uvijek nismo načisto

Apologeti komunističkih zločina u bivšoj Jugoslaviji opravdavaju Bleiburg riječima "da su ti ljudi u kolonama pobijedili, oni bi ubili partizane", što je u velikoj mjeri točno. Ali na isti način bi se mogli opravdavati i zločini fašizma - da fašisti nisu ubijali komuniste, ovi bi nasilno svrgnuli vladu i uspostavili svoju diktaturu po uzoru na SSSR. Fašistički režim u Italiji je skroz do početka 2. svjetskog rata bio vrlo sličan poslijeratnom režimu u Jugoslaviji - i jedan i drugi režim stvarali su kult ličnosti velikog i bezgriješnog vođe, i jedan i drugi režim rješavali su se svojih političkih protivnika, i jedan i drugi režim rješavali su se komunista.

U našem društvu je jasno: nacizam i fašizam su poraženi i danas nećete naći nijednu osobu u medijima, politici ili institucijama koja bi na bilo koji način pokušala opravdati njihova zla. Ali s druge strane, komunizam kod nas nikada nije poražen, nikada nije osuđen na toj razini da imamo konsenzus. Hrvati se nikada nisu ni suočili s komunizmom, Domovinski rat nije bio protiv totalitarnog režima, to je bio obrambeni rat. Hrvatska je promijenila socio-ekonomski model isključivo zato što je takav bio trend u tom trenutku u svijetu, a bivši komunisti samo su promijenili knjižicu i sve je ostalo isto.

To je vjerojatno razlog zašto su danas mnogi zbunjeni. Državne institucije, mediji, puni su ljudi koji nastavljaju indoktrinirati javnost istom terminologijom i istim mitovima kakve smo slušali u komunizmu. Sve što je izvan toga, bit će osuđeno kao hereza. Zadnji put kad je jedan političar na pitanje o antifašizmu odgovorio da on osuđuje "svaki totalitarni režim", bio je napadnut sa svih strana za ustašluk i fašizam. Mene su već optužili da sam ustašofil pa mi ni reakcije na ovaj tekst neće biti ništa novo. Kako bi Hrvatska mogla napredovati, prvo mora jasno raskrstiti i osuditi sve totalitarizme na ovim prostorima, a ne samo onaj s kojim smo raskrstili još davnih dana.

Literatura:
Twentieth Century Ceasar: Benito Mussolini - the Rise and Fall of a Dictator
Britannica: March on Rome
WinstonChurchill.org
Institute for Historical Review
Library of Economics and Liberty

 
Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
O AUTORU
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.

VIŠE
LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:
LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:
NEWSLETTER

Upiši e-mail adresu:
NEWSLETTER

Upiši e-mail adresu: