Branimir Perković
22.5.2018.
Branimir Perković
Kebab u bosanskom loncu
Pročitano 2731 puta. Ocijenjeno 73 puta. Ukupna ocjena: 4
Kebab u bosanskom loncu
Posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana Sarajevu pokazao je svu bijedu i nefunkcionalnost svega što postoji u Bosni i Hercegovini. Preoštro za početak teksta, znam, ali sve oko te situacije je bilo pokazatelj društvene i institucionalne bijede jedne zemlje. Teško je  tražiti od Bošnjaka da se prema Erdoganu ne odnose kao podanici Osmanlijskog carstva prema sultanu, čime ruše vlastite težnje za stvaranjem nacionalnog identiteta, ali cijeli događaj se sveo na dva kamena temeljca: zajednička religija i pokoravanje patronatu nasljednika sultana. „Allahu akbar!“ i „Sultane Erdogan!“ je jasan indikator tih temelja i jasna poruka svima koji su pratili okupljanje.  

Teško je pobrojati sve probleme BiH, ali jedan se izdvaja više od svega. Iz njega proizlaze svi drugi, iz njega proizlaze svi ratovi, paraliza institucija, mržnja, netrpeljivost, sluganstvo. Taj problem je što BiH nema identitet. Znam, nije to lako priznati, da nakon toliko truda i toliko prolivene krvi ipak ostaje činjenica da jednostavno zajednički identitet u BiH ne postoji i vjerojatno neće nikada postojati. Ta spoznaja slama lijepe iluzije ljudi koji na BiH gledaju izdaleka, na kao nekakav lijepi hipijevski projekt, utopiju u stvaranju ili preživljavanje mini Jugoslavije. Ali valja pogledati istini u oči i priznati da BiH na okupu drži samo prisila međunarodne zajednice te da u ovom trenutku nema nikakvih naznaka da će ikada prerasti u funkcionalnu državu i društvo.

Posjet Erdogana je tipičan primjer podijeljenosti BIH. Dočekan je kao vladar, klicalo mu se „Sultane!“, a on je sam u govoru naglašavao kako „smo živjeli zajedno i dobro se borili zajedno“. To aludiranje na Osmanlijsko carstvo i osvajačke ratove koje je vodilo na Balkanu je dočekano salvama oduševljenja. Sve je jasno, Erdogan je sultan, a Bakir Izetbegović beg. Turska je vladar a BIH kolonija. Kako biste se vi osjećali kao pripadnik bilo kojeg drugog naroda u takvoj državi? Teško da ne biste osjetili strah i potencijalnu ugroženost.

Ali nije takav odnos prema stranim državnicima primjetan samo kod stanovništva islamske vjeroispovijesti, samo je najočitiji i najiskreniji. Sličnu koreografiju imaju i druge vjerske skupine u državi, pravoslavci i rimokatolici, samo s drugačijim obilježjima i pokličima te prema drugim stranim državnicima. To je samo simptom države u kojoj se različite skupine ljudi prisilno drže u zajedničkoj državi protivno njihovim željama.

Svaka od tih skupina se smatra zasebnim etnosom ima svoje rituale i svoje odabrane strane državnike, jer svaka ima osjećaj da nema utjecaja na izbor domaćih državnika. U najboljem slučaju ih prihvaćaju kao kompromis i nužno zlo, ali oni nisu njihovi stvarni predstavnici. Granice među etnosima nisu samo institucionalne i fizičke, kao što nepregledna šuma formalnih institucija koje tvore BIH daje naslutiti. One su prije svega društvene i neformalne, one se ogledaju u plemenskom grupiranju oko „svojih“ ma koliko oni bili korumpirani i nesposobni. Te granice su mentalne i tvore potpunu političku, ekonomsku i društvenu paralizu.

Srbi imaju Beograd, Hrvati imaju Zagreb, Bošnjaci imaju Ankaru. Svi naglašavaju svoju odijeljenost od ostalih razmjerno prema moći na terenu. Bošnjaci kao relativno politički najjači i najutjecajniji etnos može sebi priuštiti da Erdoganu usred Sarajeva kliče „Sultane! Sultane!“ kada on implicitno poziva na obnovu Osmanlijskog carstva u modernoj inačici. Srbi kao etnos koji ima praktički državu u državi (Republika Srpska) imaju dovoljnu političku moć da mogu politički provocirati čak i međunarodnu zajednicu te prizivati tzara Putina da ih izbavi iz te neželjene države. Hrvati u BiH kao teritorijalno, demografski i politički najslabiji etnos puno sramežljivije gledaju prema Zagrebu i slave svaki dolazak političara iz Hrvatske. Zajednički identitet jednostavno ne postoji.

Ali postoji etnos koji želi održati iluziju zajedničkog identiteta, posprdno nazvani „graDŽani“. „GraDŽani“ ne pripadaju nijednom etnosu, barem deklarativno, i teže održavanju tog mrtvorođenčeta od zajedničke države na životu. Neki od njih pod tom krinkom ustvari žele unitarističku državu sa središtem u Sarajevu, neki su utopisti koji u BiH vide ostatke ostataka Jugoslavije te bratstva i jedinstva koje treba očuvati pod svaku cijenu, a neki jednostavne financijske interese jer im egzistencija ovisi o tumorskoj nakupini raznih međunarodnih udruga i institucija koje de facto egzistiraju samo da bi održavale trule temelje tamnice naroda koju nazivamo Bosna i Hercegovina. Iako možda nemaju toliku političku moć, imaju institucionalnu podršku međunarodne zajednice bez čijeg odobrenja se ne događa ništa u BiH. Oni čine četvrti etnos, i to jedini koji iskreno želi BiH u sadašnjem obliku, ili u sadašnjem obliku s određenim nadogradnjama.

Što u takvom kaosu i tihom ratu svih protiv svih možemo očekivati od BiH osim primjer nefunkcionalne države čija je jedina pozitivna uloga to što prilikom svake loše vijesti iz vlastite zemlje možemo pomisliti na tu državu i reći sami sebi: „Ah, može biti i gore, bar stvari bolje funkcioniraju nego u BiH.“ Taj bosanski lonac u kojem se miješa islam, rimokatoličanstvo, pravoslavlje, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Jugoslaveni, „graDŽani“, SAD, Rusija, i EU konstantno vrije i izbacuje vruću paru koja zahvaća okolne države. Svaki etnos predstavlja nekoliko sastojaka u tom loncu, pa što bi bio problem ubaciti i malo turskog kebaba?

Iako se u bosanski lonac može miješati puno sastojaka, ipak kebab nekako odudara kao posebno čudan sastojak. Muslimani u BiH su tek povijesno nedavno počeli razvijati nacionalnu svijest. I ta ideja je imala svoju logiku. Ali proces njenog stvaranja je od najranijih dana bio krivo provođen. Točnije sve je počelo od izjave Alije Izetbegovića iz 1991. kada je u trenutku kada JNA i srpske paravojne postrojbe razaraju hrvatsko selo Ravno i okolicu javno na televiziji poručio građanima BiH muslimanske vjeroispovjesti: „Zapamtite, ovo nije naš rat!“. Tim činom je obznanio Hrvatima iz Hercegovine da ne računaju na Sarajevo da će ih braniti tj. da ih ne smatra građanima BiH. Od tog trenutka je ideja stvaranja zajedničke države i zajedničkog etnosa (u koji bi se poslije uključili i Srbi) bila osuđena na propast. Paradoksalno, tim je činom osudio i mladu bošnjačku naciju jer ona u takvoj tvorevini kao što je BiH ne može nikada stvoriti vlastiti nacionalni identitet. Stvoren je krug straha. Hrvati ne vjeruju Bošnjacima i Srbima i traže zaštitu u Zagrebu, što ih ukopava u ideji da nisu dio zajedničkog identiteta koji bi tvorio BiH. Srbi su kao inicijatori rata od te ideje već odustali, ali lako je zamisliva situacija u kojoj bi udružene snage Hrvata i Bošnjaka dovele do bitno drugačijeg kraja rata i formiranja države koja bi mogla graditi zajednički identitet jedne države s tri narodnosti i tri vjere. U strahu od Srba i Hrvata Bošnjaci bježe u zagrljaj Ankare i predstavljaju se kao vazali, tražeći zaštitu  države koja ne dijeli s njima ništa osim religije. A to uništava bilo kakvu šansu za izgradnjom nacionalnog identiteta. A šansa za stvaranjem novog bošnjačkog nacionalnog identiteta i bosanskog državnog zajedničkog identiteta je postojala. BiH ima povijest suživota na svom području, još od srednjovjekovnih vremena bosanskih kraljeva, ali ona je 1990-ih zauvijek izgubljena.

Zbog toga kebab nije trebao biti dio bosanskog lonca, ali spletom povijesnih okolnosti i krivih odluka je ipak postao njegov sastavni dio.

 

 
Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
SVIJET
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA