Mario Nakić
1.6.2018.
Mario Nakić
Koliko imaju smisla usporedbe Tita i Reagana, Udbe i CIA-e?
Pročitano 3414 puta. Ocijenjeno 77 puta. Ukupna ocjena: 5
Koliko imaju smisla usporedbe Tita i Reagana, Udbe i CIA-e?
Primjer prvi

U mladosti je bio socijalist i istaknuti član komunističke Internacionale. Nakon Prvog svjetskog rata okuplja paravojnu skupinu za ulične i gerilske borbe. Zahvaljujući političkim previranjima u zemlji i njegovoj militantnoj sili preuzima vlast u državi, zabranjuje sve političke stranke osim svoje i postaje diktator.

Njegove slike se moraju nalaziti na velikim jumbo plakatima u svakom gradu, u svakoj ulici. Kompletna intelektualna i kulturna scena posvećena je isključivo podizanju njegovog kulta ličnosti i u službi režima. Djeca odmalena uče u školi da budu poslušni vojnici za vođu i državu. Kontrolira sve ekonomske procese u zemlji, a političke protivnike, osobito komuniste koji su izražavali neslaganje s njegovim načinom vladanja, likvidira ili šalje u zatvor. Oko 400 komunista je ubijeno nakon što je započela diktatura.

Ne, njegovo ime nije Josip Broz Tito, iako ste mogli primijetiti cijeli niz sličnosti s jugoslavenskim maršalom. Ovaj put opisivao sam Benita Mussolinija, talijanskog fašističkog diktatora od 1925-1943. godine.

Primjer drugi

Bio je istaknuti vojni general kojeg je na tu poziciju postavio socijalistički predsjednik. Izvodi vojni puč i svrgava predsjednika, ukida ustav i uspostavlja diktaturu. Zabranjuje sve političke stranke u zemlji. Obračunava se sa svojim političkim protivnicima, daje pobiti oko 2.400 komunista. Kompletna intelektualna i kulturna scena podređena je njegovom kultu ličnosti. Tisuće ljudi, koji su bili nezadovoljni njegovom diktaturom, bježe iz zemlje.

Riječ je o Augustu Pinochetu, ozloglašenom čileanskom diktatoru koji je vladao od 1973. do 1990. godine. Iako ljevičari osobito preziru Pinocheta i vole isticati njegove zločine, činjenica je da je pod njegovim režimom stradalo manje komunista nego pod režimom druga Tita. Također, Pinochet je bio dovoljno pametan da shvati kako se ne razumije u ekonomiju i da pozove nepolitične stručne ljude da vode ekonomsku politiku. Dozvolio je ekonomske slobode svojih građana, koje su posljedično omogućile prevladavanje velike krize i gospodarski rast. U konačnici, to ga je koštalo vlasti pa je pod pritiskom naroda i velikih privatnih kompanija 1988. pokleknuo i raspisao referendum na kojem je potučen. Pinochet je bio zločinac koji je pristao na kraju poslušati svoj narod i svojevoljno se skinuti s vlasti, a današnji Čile, kao najbogatija zemlja Latinske Amerike, dobrim dijelom je zasluga upravo njegovog režima.

Ispada da je Tito bio loš čak i u usporedbi s diktatorima i zločincima koji su također zatvarali i protjerivali komuniste. Koja je Titova ostavština? Bankrot države i velika financijska kriza 1980-ih, a potom i niz ratova na Balkanu. Nijedna od država nastalih raspadom Jugoslavije danas se ne može pohvaliti niti da je uspješna, a kamoli najuspješnija na kontinentu.

Koliko takve usporedbe imaju smisla?

U odnosu na neke druge diktatore svoga vremena, Tito je dugoročno pao na testu uspješnosti. Sad će netko reći da su obje usporedbe pogrešne jer nisu diktatura, represija, kult ličnosti i zatvaranje političkih neistomišljenika jedine karakteristike vladavine Josipa Broza u Jugoslaviji. Naravno da nisu, ali ipak ovakve usporedbe imaju puno više smisla nego one s demokratski izabranim državnicima 20. stoljeća.

A tu pogrešku je napravio Hrvoje Klasić, povjesničar koji u zadnje vrijeme služi za rehabilitaciju Titovog kulta ličnosti u Hrvatskoj. Vrlo neprofesionalno od jednog povjesničara koji je u isti koš strpao američke predsjednike i njemu omiljenog diktatora. Kaže, i Churchill je činio zločine pa je zapamćen kao heroj. I Roosevelt je činio zločine pa je zapamćen kao heroj...Ali postoji jedna, za Klasića očito nebitna, razlika. Svi američki predsjednici i britanski premijeri su bili demokratski izabrani na slobodnim, višestranačkim izborima. Oni su bili odgovorni svome narodu koji ih je mogao u bilo kojem trenutku smijeniti. Tito nije bio odgovoran apsolutno nikome, to je kad imaš apsolutnu moć i svi građani Jugoslavije doslovno su ovisili o njegovoj dobroj volji. Zato Tita valja uspoređivati isključivo s političarima u njegovom rangu, a to su doživotni diktatori.

Kaže Klasić, "u Titovo vrijeme gradile su se škole, bolnice...". Da, gradilo se sve tuđim novcem. Vjerujem da bi se u to vrijeme gradilo i da smo imali demokratsku vlast, ali teško da bi drugi vodili toliko lošu ekonomsku politiku pokušaja izgradnje gospodarstva na vanjskom zaduživanju i samoupravnom socijalizmu koji je generirao enormne troškove i zaduženja koja i dan-danas plaćamo. Sve te priče o prosperitetu padaju u vodu samo kad se pogleda izvještaj Svjetske banke o Jugoslaviji 1980. godine, netom nakon Titove smrti, gdje je Jugoslavija stavljena u klub s afričkim nerazvijenim zemljama.

I onda vrhunac - usporedba s Ronaldom Reaganom. Još donekle mogu razumjeti kad ga uspoređuje s predsjednicima koji su upravljali SAD-om za vrijeme rasne segregacije, ali u Reaganovo vrijeme rasna segregacija već je odavno bila ukinuta. Reagan je jedan od rijetkih predsjednika bez većih vojnih intervencija u svijetu (jedina njegova vojna intervencija trajala je svega jedan dan). Reaganu bi se eventualno moglo prigovoriti što je intenzivirao rat protiv droge i time povećao nezadovoljstvo siromašnog crnog stanovništva u SAD-u, ali nikakve zločine njemu ne možete staviti na dušu jer ih jednostavno nije činio. Reagan je bio jedan od najzaslužnijih ljudi za mirni završetak Hladnog rata, čovjek koji je pred Berlinskim zidom pozivao na njegovo rušenje, čovjek koji je govorio u ispod Lenjinovog kipa u Rusiji o tihoj revoluciji osobnih sloboda. Reagana usporediti s Titom je jednostavno vrhunac idiotizma.

Što naši političari trebaju naučiti od Tita?

Tito je došao na čelo Komunističke partije Jugoslavije cinkanjem (vidi ovdje, ovdje i ovdje), tako što je u Moskvi potpisao izjavu u kojoj daje negativno mišljenje o svojim dotadašnjim suradnicima zbog čega je cijeli dotadašnji vrh KPJ bio strijeljan pod optužbom za trockizam (to je tada bilo gore nego da te optuže za fašizam, budući da je Trocki bio glavni Staljinov oponent u partiji), a čovjek kojeg su jugoslavenski komunisti tada htjeli da ih vodi misteriozno je ubijen kod Madrida, tijekom Građanskog rata u Španjolskoj, ali ne u borbi. Titovom dolasku na čelo partije prethodilo je strijeljanje više od 400 jugoslavenskih komunista u Moskvi. Trebaju li to naši političari "naučiti od Tita"? I kako, pobogu, jednog takvog diletanta netko tko sebe smatra ozbiljnim povjesničarem, može uspoređivati s demokratski izabranim državnicima koji su gurali cijelu civilizaciju naprijed?

Naravno da nije Zapad savršen i da ima mnogo mana. Tijekom prošlog stoljeća vodile su se građanske borbe za ljudska prava žena, crnaca, homoseksualaca itd. Ali sve te građanske borbe bile su moguće unutar sistema liberalne demokracije, zato su i bile uspješne. Metode usporedbe totalitarnih komunističkih zločina s američkim intervencionizmom i zapadnim kolonijalizmom iz proteklih stoljeća su klasične sovjetske metode indoktrinacije stanovništva. Kad prikažemo zapadne vođe kao zločince, time smo opravdali sve što mi radimo - tako se to radilo, a pojedinci nam pokušavaju prodati iste fore i danas.

Udba i CIA

Klasić je u svojoj ludosti otišao i korak dalje pa je usporedio tajne službe SFRJ i SAD-a. Po njemu, CIA bi "ismijala sve ono što je radila UDBA".

Provjerimo samo tko kontrolira CIA-u, a tko je kontrolirao Udbu. Direktora CIA-e predlaže predsjednik SAD-a, koji je demokratski izabran na višestranačkim i direktnim izborima. Zatim ga moraju potvrditi oba doma parlamenta koje čine zastupnici koji se također direktno (imenom i prezimenom, a ne stranačkim listama kao kod nas) biraju na demokratskim višestranačkim izborima. CIA je, dakle, potpuno pod kontrolom naroda SAD-a. A Udba? Kome su šefovi Udbe bili odgovorni? Jednom čovjeku, drugovi, samo jednom čovjeku.

Koliko god nas jugonostalgičari pokušavaju uvjeriti da je taj čovjek bio beskrajno dobar i gotovo savršen, dobro znamo da nitko nije dovoljno dobar za toliku moć. Nitko. To bi morao shvatiti svatko tko sebe smatra liberalom ili barem osobom koja se protivi totalitarizmu. Zato, molim vas, svaka rasprava tu prestaje. Nemoguće je obraniti bilo koji totalitarizam, a pogotovo je nemoguće obraniti ovaj koji je ostavio dalekosežne posljedice, tolike da se ni dan-danas ovaj narod nije u stanju otrgnuti od navika, mentaliteta i načina iz toga vremena. Na medijima i intelektualcima je velika odgovornost. Umjesto da nas pokušavate vratiti nazad u prošlost promičući totalitarizam, probajte razmisliti kako da se narod otrgne iz takve prošlosti i konačno krene u budućnost, onu bez totalitarnih metoda.

Čileanci su itekako svjesni da svoj prosperitet duguju dobrim dijelom i bivšem totalitarnom režimu, ali svejedno je postignut nacionalni konsenzus da čine sve kako se tako nešto ne bi nikada više ponovilo. Ako mi, koji ne možemo baš ništa zahvaliti svom bivšem totalitarizmu, nemamo snage ni volje da se oprostimo od njega i kažemo "NIKAD VIŠE", onda je možda vrijeme da se proglasimo propalom nacijom.

 
Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
ZANIMLJIVOSTI
O AUTORU
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA