Mario Nakić
2.6.2018.
Mario Nakić
Zamislite Hrvatsku bez kukanja
Pročitano 3199 puta. Ocijenjeno 61 puta. Ukupna ocjena: 5
Zamislite Hrvatsku bez kukanja
Kad je na Liberalu objavljen članak kolege Miloša Zorice koji nas podsjeća da je svijet danas bolji nego ikada, a da je Hrvatska i dalje vrlo tolerantna zemlja usprkos tome što nas pojedini lobiji pokušavaju uvjeriti u suprotno, naišli smo na neke zanimljive reakcije. Dobar dio čitateljstva jednostavno nije htio prihvatiti navedene činjenice, i to do te mjere da smo optuženi za "širenje propagande", laži itd.

Slične reakcije dobio sam i ja na tekst u kojem objašnjavam kako velika emigracija, sama po sebi, nije toliko negativna pojava kao što se u javnosti prikazuje. Hrvatsko gospodarstvo i država, zapravo, imaju velike koristi od emigracije stanovništva. Zaradio sam hrpu uvreda jer, eto, napisao sam stvari koje su činjenično točne, ali ne odgovaraju stavu da nam mora biti loše.

Nevjerojatno je kako ljude može razbjesniti nešto što sam mislio da je općepoznato, ali samo zato što je pozitivno. Razmišljao sam dosta o tom fenomenu i nekako uvijek dolazim do istog zaključka - naš narod je ovisan o lošim vijestima, o onima koje izvještavaju o katastrofi, najavljuju recesiju, o siromaštvu i gladi u svijetu i slično. Kad im pokažete drugu stranu priče, ljudi naprosto popizde. Zašto?

Zato što vole kukati, zato što je kukanje već postalo dio našeg nacionalnog folklora. Ljudi koji nisu zadovoljni vlastitom životnom situacijom većinom su duboko u sebi svjesni da su za tu situaciju velikim dijelom sami zaslužni. Ako im date katastrofične vijesti o tome kako je i drugima loše, onda se mogu tješiti da nisu jedini neuspješni, da ima i onih kojima je gore. Imaju razlog za lažno iskazivanje suosjećanja s onima u patnji, sa siromašnijima od sebe, ali zapravo razlog da se tješe.

Kad čuju surovu istinu - da svijet ide ogromnom brzinom naprijed, da danas ima manji udio gladnog i siromašnog stanovništva nego ikada u povijesti, da je tehnologija i slobodna međunarodna trgovina poboljšala životni standard prosječnih građana diljem svijeta, da je danas komunikacija između ljudi na drugim dijelovima planeta postala lakša, brža i jeftinija nego ikada, da je danas lakše nego ikada doći do drugog kontinenta, da raste prosječni životni vijek, da se povećava svjetsko bogatstvo i smanjuje nejednakost...Te ih činjenice pogađaju ravno u srce.

Možda je za to kriv politički diskurs kojim Hrvatska ide od osamostaljenja. Dok ostatak svijeta napreduje i u društvenom i u ekonomskom pogledu, mi kao da se ne mičemo s mjesta. Ali ipak, nije fer stalno upirati prstom u političare kad smo ih se tijekom zadnjih 27 godina izmijenjali dovoljno i nekako nijedni nam nisu valjali. Možda je ipak problem u nama? Odnosno, u većem broju pojedinaca među nama.

Ja bih rekao da je jedan od najvećih problema našeg društva upravo ta kultura vječitog kukanja. Što bi bila Hrvatska bez kukanja?

Zamislite zemlju u kojoj ljudi ne bi dočekivali svaku vijest o nedostatku radne snage na moru s usklicima ʺTako im i treba! Neće im više nitko robovati!ʺ, u kojoj neće neprestano cviliti kako ne mogu naći posao (iako se posao nudi na svakom koraku duž obale), kako ih nijedan poslodavac neće ʺdostojno platitiʺ, nego će iskoristiti državne poticaje i pokrenuti vlastiti posao. Probajte zamisliti to!


Koliko bi se sve promijenilo da nismo toliko navučeni na kukanje? Istina, umjesto pokretanja posla, koji iziskuje jako puno napornog rada, puno je lakše primati državnu pomoć ili biti nezadovoljni radnik i kukati. Ili živjeti na račun roditelja.

Nije Hrvatska jedina u kojoj takav mentalitet prevladava, mislim da je to obilježje svih balkanskih naroda, a u BiH i Srbiji je čak i izraženije nego kod nas. Međutim, mene više brine Hrvatska jer tu živim. Razmislite o tom užasno patetičnom mentalitetu jer ako se uvjerimo da je loše, da su nam svi drugi krivi, onda je lakše naći izlike za nerad i neuspjeh. U nedavnom tekstu o obrazovanju u Estoniji, koji je napisao jedan američki profesor nakon posjeta toj zemlji, autor je primijetio da kod njih "nema nerješivog problema". Možda bismo mogli i mi tako početi gledati na stvari.

Znam, ova država je užasna i imamo katastrofalnu birokraciju koja stvarno može ubiti u pojam svaku osobu s dobrom voljom, imamo i lošu investicijsku klimu, ali ne smijemo dozvoliti da nam takve prepreke postanu izgovori da se ne pokrenemo. Hrvatska treba rast, a rast ne može doći sam po sebi, iz vedra neba. Mi trebamo biti taj rast. Krenimo od toga da svatko od nas donese odluku u svome životu: što god da se dogodi, nema kukanja!

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
HRVATSKA
O AUTORU
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA