Mario Nakić
7.6.2018.
Mario Nakić
Priča o slastičaru i gay torti nije usporediva sa segregacijom 1950-ih, evo zašto!
Pročitano 2018 puta. Ocijenjeno 39 puta. Ukupna ocjena: 5
Priča o slastičaru i gay torti nije usporediva sa segregacijom 1950-ih, evo zašto!
Kad je u javnost izašla vijest o presudi Vrhovnog suda SAD-a koji je stao na stranu slastičara koji je odbio ispeći tortu za gay vjenčanje, mnogi su usporedili tu situaciju s onom u kojoj se 1955. našla Rosa Parks, Afroamerikanka koja je odbila ustupiti svoje mjesto bijelom putniku u autobusu i premjestiti se na stražnji dio vozila koji je bio rezerviran za crnce. Zatim se ova situacija s gay tortom uspoređivala s restoranima na jugu SAD-a koji su do sredine 1960-ih i donošenja Civil Rights Acta (Zakona o građanskim pravima) odbijali poslužiti crnce.

Ove usporedbe, koliko god na prvu nekome logično zvučale, zapravo nemaju smisla. Rasna segregacija na jugu SAD-a bila je obavezna i prisilna, odnosno nametnuta državnim zakonima. Nakon Građanskog rata i ukidanja ropstva krajem 19. stoljeća, države bivše Konfederacije u kojima su vladali Demokrati donijele su niz zakona o segregaciji afroameričkog stanovništva od ostalih građana. Ti su zakoni tada imali uporište u odluci Vrhovnog suda popularno poznatoj po nazivu "separate but equal" (odvojeni ali jednaki) koji je dozvoljavao državama SAD-a slobodu da nametnu segregaciju jamčivši u isto vrijeme jednaka prava svima.

Zakoni su zahtijevali odvojene škole, vagone u vlakovima, javne WC-e u gradskim prostorima i privatnim biznisima, ali i odvojene restorane i hotele za privatni sektor. Popularno su nazvani "Zakoni Jim Crow" po predstavi "Blackface" iz prve polovice 19. stoljeća u kojoj lik Jim Crow (bijelac obojan u crnca) pjeva pjesmu "Jump Jim Crow" i pokušava izvoditi crnačke plesne pokrete. To danas izgleda odvratno i ponižavajuće, ali u to vrijeme predstava je bila vrlo popularna i "humoristična", posebno na račun tadašnjeg predsjednika Andrewa Jacksona i njegove populističke politike.





U 20. stoljeću društvo se razvijalo naprijed i sve je bio jači glas protiv segregacije. Afroamerikanci su počeli ulaziti u gospodarstvo, prosvjetu itd. Zvučat će čudno, ali mnogim je crncima tada pomogla nametnuta segregacija jer im je osiguravala da imaju goste u svojim restoranima i kafićima. S druge strane, mnogi bijeli vlasnici kafića, restorana i hotela bunili su se protiv takvih zakona jer su shvaćali da bi više zarađivali kad bi smjeli svoje usluge nuditi svima. Kad je segregacija okončana, to je u početku najviše pogodilo crne vlasnike biznisa jer zbog nasljedstva nisu imali kapital kao bijela konkurencija, a odjednom su se našli na istom tržištu s njima. O tome su knjige napisali crni ekonomisti iz Chicaga Thomas Sowell i William Julius Wilson.

Zakoni Jim Crow postojali su zato što su političari (mahom ljevičari), pod pritiskom dijela populacije koji je još uvijek patio od rasnih predrasuda, nametnuli segregaciju koja bi inače nestala prirodnim putem. To je vrlo lako predvidljivo svakome tko imalo razumije ekonomske zakone. Da nije bilo tih zakona, ubrzo bi se našao jedan restoran koji bi htio zaraditi više od svoje konkurencije i pozvao bi kod sebe SVE bez obzira na boju kože. Taj bi restoran postao popularan i potukao bi konkurenciju, mogao bi imati niže cijene zbog veće posjećenosti itd. Zatim bi to morali napraviti svi ostali, čak i oni koji možda mrze ljude drukčije boje kože. Jasno k'o dan, segregacija bez državne prisile ne bi funkcionirala!

Zato je skroz besmisleno usporediti danas pojedine slučajeve (koji su zabilježeni doslovno jednom ili dvaput godišnje u zemlji s 326 milijuna stanovnika) s tadašnjom segregacijom koja se masovno morala provoditi zbog državnih zakona koji su to zahtijevali. Zakoni Jim Crow bili su klasični primjer državnog intervencionizma u gospodarstvo i prisile privatnih biznisa da upravljaju svojom imovinom protivno vlastitoj volji. Rasna segregacija postojala je u isto vrijeme i na sjeveru SAD-a skroz do početka 1970-ih, a provodila se u privatnim kompanijama na zahtjev sindikata koji su na taj način sebe štitili od konkurencije crne radne snage koja je dolazila s juga - bojali su se da im crnci ne spuste cijenu rada.

Ako neki vlasnik biznisa odbije učiniti uslugu nekome zbog svojih predrasuda prema toj osobi, to je iznimna rijetkost i obično je riječ o vjerskim fanaticima. Ja sam osobno protiv diskriminacije na rasnoj, vjerskoj, etničkoj, spolnoj ili seksualnoj osnovi, ali diskriminacija nije "nasilje" kao što ljevičari danas žele prikazati da bi opravdali državnu intervenciju i prisilu. Diskriminacija je nasilna samo kad se provodi kroz državne zakone. U privatnom sektoru diskriminacija je glupost i najbolji put da netko odvede svoj biznis u propast. Budimo realni, svi mi na osobnoj razini, koliko god to željeli/ne željeli, diskriminiramo neke ljude na nekoj osnovi. Normalni ljudi se trude te predrasude svesti na što manju razinu, ali predrasude su jednostavno dio ljudskog razmišljanja i zaključivanja te će uvijek postojati. Same po sebi, ako nisu unijete u državne zakone, predrasude i diskriminacija nisu čin nasilja i stoga ne bi trebale biti zakonom zabranjene.

Glupost nije zakonom zabranjena. Svatko ima pravo činiti sebi štetu, pa tako i vlasnik biznisa.


Ako kupac ima pravo reći "ne kupujem u dućanima čiji su vlasnici stranci" ili "ne kupujem strane proizvode" (to je vrlo čest slučaj diskriminacije), onda valjda i vlasnik biznisa ima pravo odlučiti s kime neće poslovati. Razlika je samo u tome što kod vlasnika biznisa, odnosno onoga koji prodaje svoju robu ili usluge, puno više je na kocki i diskriminacija u njegovom slučaju jednostavno nije poslovno isplativa. Ako je netko toliko glup da svejedno to radi, država ga treba pustiti da slobodno odvede svoj biznis u propast pa će se na njegovom mjestu stvoriti prostor za novi biznis koji neće diskriminirati nikoga. Tako jednostavno, zar ne?

Ali, ne. Ljevičari kao da nisu ništa naučili iz povijesti i kako grozno izgleda kad država zakonom nameće vlasnicima privatnih poduzeća kako da vode svoj biznis, s kime da posluju itd. Antidiskriminacijski zakoni, koji se polako uvode diljem svijeta i koji rade baš to - ulaze u privatni sektor i nameću vlasnicima biznisa koga smiju, a koga ne smiju zaposliti, kome smiju prodavati svoje usluge, koga smiju - a koga ne smiju odbiti i pod kojim uvjetima - to je jako loša ideja. Loša je za ekonomiju, ali i opasna za društvo. Znamo dobro što se događalo 1960-ih u Americi kad je narod (ne samo crnci, već općenito američki narod) izašao na ulice prosvjedujući protiv vlade, bilo je nasilja dok država nije prekinula diskriminirajuću praksu. Antidiskriminacijski zakoni su novi Jim Crow jer uvode nove povlaštene skupine koje će država k'o fol "štititi" od diskriminacije. Tih povlaštenih skupina s vremenom će biti sve više, a ljudi ne vole kad ih se na nešto prisiljava. Ljevičari opet provode istu stvar koja se u prošlom stoljeću pokazala kao totalni promašaj, samo su ovaj put zamijenili skupine.

Je li to što radi ljevica u skladu s liberalizmom? Ako uzmemo rečenicu Johna Lockea, kojeg su sve kasnije liberalne škole uzele za jednog od začetnika svojih teorija, koji je napisao: "Svi ljudi rođeni su jednaki", onda vidimo da ljevičarsko kolektiviziranje i trpanje ljudi prema njihovim posebnim karakteristikama (boja kože, etnička pripadnost, spol, seksualna orijentacija) i kategoriziranje prema stupnju zakonske "zaštite" nema nikakve veze s činjenicom da smo SVI rođeni jednaki i da takvi trebamo biti pred zakonom. Kao što su Jim Crow zakoni bili duboko antiliberalni, tako su i antidiskriminacijski zakoni i razne kvote (za manjinska, ženska itd. prava) duboko antiliberalna agenda. To je klasično ljevičarenje, koje su ljevičari samo nastavili iz prošlog stoljeća. Liberalizam to treba na vrijeme prepoznati i tome se oduprijeti.

 

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
ŠKOLA
O AUTORU
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Saša Cvetojević, poduzetnik
Bitno je da nitko ne ostane bez radnog mjesta. O poslu ionako nitko ne priča.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA