Tko su pravi kompleksaši koji ne znaju dostojanstveno podnijeti poraz?
Mario Nakić
16.7.2018.
Mario Nakić
Tko su pravi kompleksaši koji ne znaju dostojanstveno podnijeti poraz?
Pročitano 18166 puta. Ocijenjeno 193 puta. Ukupna ocjena: 5
Tko su pravi kompleksaši koji ne znaju dostojanstveno podnijeti poraz?
Znate li razliku između objektivnih komentatora i hejtera? Objektivni komentator će se držati činjenica, neće biti sklon namjernom pretjerivanju da bi prikazao neki događaj, ljude ili pojavu onako kako ih želi prikazati, već će svoj narativ prilagoditi stvarnosti. Hejter će, s druge strane, i onda kad činjenice neumoljivo i očito ukazuju na jedno, tražiti u njima tračak onoga što bi ukazalo na drugo i pokušati od toga napraviti priču tako da činjenice potpuno izmijeni i prilagodi vlastitoj dogmi.

Novinari trebaju biti maksimalno kritični i prema vlasti i prema društvu, to je jedan od preduvjeta razvoja i prosperiteta svake nacije. Dakle, nije ništa loše u tome kad mediji kritiziraju predsjednicu, vladu, neke loše navike većine građana i loše stvari u našem mentalitetu. To trebamo kritizirati što češće, ukazivati na nedostatke kako bi se stvorila kritična masa kao preduvjet pozitivnim promjenama. Ali bitno je razumjeti razliku između novinara koji kritizira i novinara koji mrzi. Ovi drugi ne mogu biti pokretač nikakvih pozitivnih promjena, njihova je svrha upravo suprotna - produbiti depresiju i kreirati što goru atmosferu u društvu, tako da nikakve pozitivne promjene ne budu moguće.

Kako prepoznati hejtere od konstruktivnih kritičara? Vrlo lako, budući da će se hejteri u ekstremnim situacijama sami prokazati. Njima posebno smeta kad vide pozitivnu vibru oko sebe, kad vide da prevladava sreća i kada naslute da se društvo može popraviti. Ne mogu se suzdržati i onda počnu izlaziti sa svojim totalno nerealnim tezama koje su posvađane s realnošću i činjenicama. Onda postaje jasno koliko su zadojeni ideologijom koja im ne dozvoljava da sagledaju objektivno stvarnost oko sebe, a njihov novinarski rad postaje vidljivo toksičan.

Možda najočitiji primjeri izašli su na vidjelo tijekom nacionalne euforije zadnji tjedan Svjetskog prvenstva u nogometu. Novinar Indexa Gordan Duhaček pokušao je pokvariti navijačko veselje svojom analizom jednog stiha popularne navijačke pjesme Baruna, "Neka pati koga smeta", da bi zaključio kako su Hrvati iskompleksirani sadisti koji uživaju u tuđoj patnji, agresivni nacionalisti koji sami sebe lažu i slično. Ako ćemo o "laganju", Englezi već 20 godina pjevaju kako im se nogomet vraća kući, a nikako da se vrati. Uopće neću ulaziti u analizu njegove sociološko-psihološke analize jednog stiha obične navijačke pjesme, ali ću ukazati na jedan drugi aspekt takvog novinarstva.

Prvo da naglasim kako generalizacija, sama po sebi, ne mora biti ništa loše. Ponekad je čak i potrebno generalizirati kako bi se ukazalo na određene probleme u društvu koje treba ispraviti. Da su Hrvati, generalno gledano, stvarno iskompleksirani sadisti, to bi bila dobrodošla kritika. Ali za jednu takvu generalizaciju potrebno je zadovoljiti neke kriterije. Prvo, veći dio naroda bi trebao dokazano uživati u tuđoj patnji, a to bi se trebalo dokazati egzaktnim statističkim podacima. Sadisti su skloni zadavanju boli drugima jer oni uživaju u tuđoj patnji. Koje brojke mogu poduprijeti takvu tezu o Hrvatima? Drugo, ako je već navijačka pjesma nekakav temelj za takve psihološke ocjene cijelog naroda, onda bi bilo dobro usporediti tu pjesmu s navijačkim pjesmama drugih naroda.

Vjerujem da navijačke pjesme u Italiji, Engleskoj, Francuskoj i drugdje nisu ništa pametnije niti miroljubivije od one koju je Duhaček analizirao, ali kad je riječ o ocjeni cijelog naroda najbolji kriterij bio bi nacionalna himna. Usporedimo "Lijepu našu" s nacionalnim himnama protivnika Hrvatske u polufinalu i finalu. Englezi su započeli utakmicu uz himnu koja se zove "God save the Queen". To je himna koja slavi monarhizam i stavlja jednu osobu iznad svih ostalih, samo je njen život bitan. A ako uzmemo francusku himnu, koja u refrenu poziva na oružje i prolijevanje "nečiste krvi", onda je Duhačekova teza u jako velikim problemima. Hrvatska himna je jedna od najbenignijih, najmiroljubivijih i najdomoljubnijih u svijetu. A po nacionalnoj himni, složit ćete se, puno bolje se može ocjenjivati kultura i karakter nekog naroda nego po jednoj navijačkoj pjesmi, koja nije službena himna ničega.

Index je nakon tog teksta odlučio da do utorka neće objavljivati više ništa "negativno", nego su se onda prebacili isključivo na navijanje. Ne znam zašto je potrebno ići iz jednog ekstrema u drugi, kritika mora postojati, ona je poželjna, ali treba biti u realnim okvirima. Neki komentatori to nisu u stanju, vjerojatno zbog vlastite ideološke zadojenosti ili nekih osobnih kompleksa, ostati u realnim okvirima onda kad realnost nije nimalo na njihovoj strani.

Možemo se prisjetiti i izjave hrvatskog novinara i autora Borisa Dežulovića koju je prije 3 dana dao za Radio Slobodnu Evropu:

"Hrvati ne znaju slaviti na simpatičan način i to je ono čega je mene strah. Svaka njihova sportska pobjeda, naročito nogometna, nažalost, zna često otklizati u incident, u nešto što nimalo nije simpatično."

Ne znam otkud je Dežulović izveo taj zaključak da Hrvati ne znaju slaviti na simpatičan način. Iz kojeg je to događaja zaključio? Hrvati su već ostvarivali odlične rezultate, i u nogometu 1998. i više puta u rukometu, a ne smijemo zaboraviti ni Ivaniševićev uspjeh na Wimbledonu. Je li kod proslava, a sve su bile masovne, bilo većih problema, ozbiljnih ekscesa, razbijanja, mrtvih? Ne. Nikada. Dakle, njegov "strah" je potpuno neutemeljen, odnosno temeljen je na njegovim osobnim predrasudama prema Hrvatima. Slično je prije 2 dana za DW pisao Siniša Bogdanović, koji je ustvrdio kako je opasno izaći među euforičnu gomilu ako želite izbjeći konflikt.

Nakon jučerašnje utakmice slavilo se i u Francuskoj i u Hrvatskoj. Francuzi su slavili osvajanje naslova, a Hrvati povijesni uspjeh hrvatskog nogometa. Unatoč masovnim proslavama, u Hrvatskoj nisu zabilježeni nikakvi veći problemi. Nije bilo razbijenih izloga, pljački, tučnjava itd. S druge strane, cijeli svijet danas piše o francuskim navijačima koji su uspjeli demolirati dio Pariza, a zabilježeno je razbijanje, pljačkanje trgovina, pa i smrtni slučajevi.

I nakon polufinalne utakmice s Engleskom navijanje je prošlo na isti način - bez većih problema u Hrvatskoj, ali masovne tučnjave u Engleskoj. Hrvati ne znaju navijati na simpatični način? Ne znam kako simpatičnije može biti navijanje od ovoga kod nas. Hrvatski navijači ni u Rusiji, gdje ih je bilo na desetke tisuća, nisu pravili nikakve probleme za razliku od mnogih drugih. Čak su se uljudno zahvalili Rusima na dobrodošlici. Hrvati su i ovaj put pokazali svijetu kako se dostojanstveno navija i slavi.

Mogu li ljudi poput Dežulovića, Bogdanovića i Duhačeka to podnijeti, progutati ovu za njih jako bolnu činjenicu i priznati da su pogriješili? Ne mogu i neće, zato što su oni od početka znali jako dobro da iznose sudove koji su posvađani s realnošću, ali njihova jedina svrha je hraniti negativnost u ovom narodu. To će i nastaviti raditi.

 
Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
HRVATSKA
O AUTORU
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA