Emotivnost - hrvatski brand ili najslabija točka?
Silvia Vidović
5.8.2018.
Silvia Vidović
Emotivnost - hrvatski brand ili najslabija točka?
Pročitano 2602 puta. Ocijenjeno 44 puta. Ukupna ocjena: 5
Emotivnost - hrvatski brand ili najslabija točka?
Na fejsu mi je iskočio sponzorirani članak Večernjeg lista pod naslovom "Rusija i Oliver brendiraju nas kao emotivnu naciju". U njemu je autor slavio kolektivnu emotivnost koju su Hrvati kao nacija iskazali povodom nekoliko recentnijih događaja, uzdižući obilje emocija uz koje je Oliver Dragojević ispraćen s ovog svijeta, kao i "iznimne emocije" kojima je taj popularni umjetnik obogatio hrvatski narod.

Zatim se osvrnuo i na nedavno Svjetsko prvenstvo na kojem su Vatreni, iako na kraju nisu osvojili toliko željeni pehar, ipak zauzeli prvo mjesto u srcima mnogih gledatelja upravo zahvaljujući strasti i emocijama koje su iskazali, dok je njihova predsjednica čitav taj uspjeh popratila plesom i emotivnim izljevima koji su raznježili svijet. Zaključio je da najveća snaga hrvatskog naroda leži upravo u toj emotivnosti, budući da je ona ipak imala moć do te mjere oduševiti svjetsku javnost, te predložio kako je ta "ljudska dimenzija življenja u Hrvatskoj" nešto što bi trebalo brendirati. Ti zaključci su mi pomogli da kristaliziram i uobličim neka razmišljanja koja mi se već tjednima vrzmaju po glavi.

Emocije su u svakom slučaju nešto divno, važno i nadasve ljudski, u to nema sumnje. Također, nema sumnje da ogromni uspjeh Vatrenih, kao i toplo, neposredno ponašanje predsjednice, predstavljaju fantastičnu reklamu Hrvatske u svijetu. Stoga se ideja o brendiranju upravo takvih psiholoških i emotivnih karakteristika čini kao sasvim smislena ideja. Definitivno je bolje da se slika koju ljudi u svijetu imaju o Hrvatskoj više vezuje uz toplinu, srdačnost i otvorenost njenog naroda, nego uz siromaštvo, korupciju i rat!

Recimo da nam takvo brendiranje uspije te da uspijemo još više potencirati tu sliku Hrvatske kao divnog, simpatičnog i empatičnog mjesta u koje stereotipno "hladni" sjevernjaci mogu doći zagrijati svoje ozebla srca – i doslovno i metaforički. Recimo da se, zahvaljujući takvom brendingu i marketingu, još veći broj turista počne slijevati u Hrvatsku, što naravno rezultira i većim priljevom novca. I na kraju, opet ostaje pitanje - kakve koristi imamo od svega toga ako će i ti novci opet velikim dijelom ispariti zbog lošeg političkog i ekonomskog sustava kakav imamo? A takav, loš sustav je u velikoj mjeri proizvod te iste emotivnosti koja je, koliko god možda bila najveća hrvatska snaga, upravo i jedna od najvećih hrvatskih – slabosti.

Želim svoje izlaganje započeti osobnom pričom o tome kako sam, skoro pa i prvi put u životu, došla u neposredan kontakt s tom famoznom hrvatskom emotivnošću. Uvijek sam voljela o stvarima razmišljati prvenstveno svojom glavom, i to na racionalan i pragmatičan način, a od svih kolektivnih ispada, "groupthink"-a i grupa općenito sam bježala kao vrag od tamjana. Izljevi emocija oko smrti nekog umjetnika kojeg nikad nisam osobno poznavala (i koji sasvim sigurno, da sam ja ta koja je umrla, ne bi došao meni na sprovod), ponos zbog nadarenih sportaša s čijim uspjehom nisam imala nikakve veze (moralna podrška u obliku mahanja zastavicama se ne računa)...takve su mi stvari, moram priznati, oduvijek bile poprilično strane i neshvatljive.

Stoga sam ove godine svjesno odlučila napraviti pomak i namjerno se izložiti čitavoj euforiji oko Svjetskog prvenstva, čisto da i ja vidim u čemu je fora. Nabila sam uši s hrvatskim zastavicama na glavu, zgrabila pivu (jer neću valjda gledati tekmu i piti vodu!), strateški se pozicionirala usred gomile ispred najvećeg ekrana u gradu i odlučila na tren baciti u vjetar svu svoju ciničnost, predrasude i mentalne barijere i jednostavno se prepustiti iskustvu. Bilo mi je potrebno par trenutaka da se oslobodim vlastitih razmišljanja i kalkuliranja, no jednom kada sam dopustila emocijama skupine da me povedu, sve je počelo teći iznenađujuće lako.

I tako sam se, zajedno sa svim tim ljudima oko mene, ubrzo našla na uzbudljivom, nepredvidljivom roller-coasteru emocija. Od prvog primljenog pogotka koji su "nam" protivnici uspjeli zabiti, kada se entuzijazam okupljene mase naglo ispuhao poput kakvog balona, preko rasta napetosti i uzbuđenja kada su "naši" uspjeli izjednačiti, pa sve do eksplozije kolektivnog orgazma nakon što je sudački zvižduk konačno zacementirao "našu" zasluženu pobjedu – iskustvo je zaista bilo, kako to vole reći u onoj navijačkoj pjesmi, neopisivo. Nikada u životu nikada nisam osjetila toliko emocija na jednom mjestu te me sve to naposljetku toliko iscrpilo da sam se, nakon otrežnjenja koje je finale donijelo, cijeli tjedan morala oporavljati od čitavog iskustva.

No, ono što me još više iznenadilo je lakoća s kojom sam se ja, kojoj je sve to do jučer bilo sasvim strano, uspjela identificirati s navijačima oko sebe i s igračima na ekranu, pa čak i s čitavom nacijom. Uhvatila sam samu sebe kako me lovi nekakva iracionalna vrsta ponosa i zadovoljstva nakon svakog dobro odigranog poteza "naših", a nakon svake počinjene nepravde obuzimao me bijes koji je već počeo graničiti s agresijom. Tako sam se našla kako urličem psovke za koje nisam ni znala da se nalaze u mom vokabularu, a bjesnila sam i kada bi mi netko abnormalno visok na trenutak zaklonio pogled na igru. Na trenutke, gotovo više nisam mogla sebe ni prepoznati.

Netko će sada možda reći da nema ništa loše u svemu ovome što sam opisala. Pa što, nek' se ljudi vesele! Nogomet je igra koja sa sobom nužno povlači i velike količine emocija i strasti, pa to mu je i svrha! Ipak, koliko god razne kolektivne euforije i ostali emotivni izljevi bili opajajući i uzbudljivi, te predstavljali iskustvo koje je zaista zanimljivo za proživjeti (osobito neznalicama poput mene koje se nikada prije nisu upustile u takvo nešto), ipak smatram da svemu tome treba pristupati s velikom dozom opreza. Jer, koliko god emotivnost bila nešto što boji naše živote, i bez čega bi nam svakodnevnica bila dosadna i siva, toliko emocije mogu biti i jako, jako opasna stvar.

Prije svega, tu mislim na jednostavnu istinu da, što je više čovjek obuzet naletom emocija, time postaje lakše upravljati i manipulirati njime. Možemo to vidjeti svakodnevno u medijima, u svim onim tekstovima kojima prvenstveni cilj nije predstaviti objektivne informacije svojem čitateljstvu, već suptilno (ili manje suptilno) pobuditi točno određene emocije u točno određenu svrhu. To najčešće uspijeva veoma lako jer su većina ljudi emotivna bića (što osobito vrijedi za Hrvate, ili bar tako piše u Večernjem listu), i prije će ih privući sadržaji koji u njima izazivaju neku emocionalnu reakciju (bilo to radost, gađenje, suosjećanje, bijes ili nešto sasvim deseto) nego sadržaji koji se trude predstaviti realnu, informiranu sliku o nečemu što je zaista bitno.

Nevjerojatna je lakoća kojom mediji uspijevaju potencirati stvaranje dva "svjetonazorski" suprotstavljena pola te stvoriti čitavu halabuku i polemiku oko apsolutno ničega. I tako uskoro dobijemo dva zaraćena tabora koji izlaze na ceste prosvjedovati jedno protiv drugog oko čistih banalnosti, dok se pravim pitanjima – onima koja su od najveće važnosti za naš zajednički boljitak i napredak našeg društva – na kraju ne bavi gotovo nitko.

Zašto?

Jer takva pitanja ljudima jednostavno nisu – zanimljiva. Nije da se ne možemo i ne želimo angažirati, nego jednostavno previše dozvoljavamo svojim emocijama da određuju gdje i kako ćemo se angažirati. Ljudi ne bi satima na vrućini čekali Vatrene da oni nisu u njima potaknuli iznimne emocije, koje su onda u njima izazvale želju da, u znak zahvalnosti, svojim junacima prirede veličanstveni doček. Da se radilo o nečem drugom, pitanje je koliko bi se bili spremni pržiti!

Fetusi, homoseksualci i muškarci koji ulaze u ženske zahode – to su još neke od stvari koje, čini se, uspijevaju ljudima pobuditi emocije u dovoljnoj mjeri da se aktiviraju i izađu na ulice. No, s druge strane, malo tko se uzbuđuje oko pitanja vezanih, primjerice, uz poreze i trošenje javnog novca, osim možda čitatelja ovog i sličnih portala. A ti novci su puno više ʺnašiʺ nego što će to jedanaest vrhunskih sportaša i njihov trener ikada biti.


Zbog sveg navedenog, ovakva slavljenja hrvatske emotivnosti me, prije svega, ostavljaju hladnom, ciničnom i skeptičnom. Emotivnost, empatija i suosjećanje su bez sumnje divne vrline, no prije svega smatram da je upravo emotivnost ono što bi hrvatsko društvo češće trebalo staviti na stranu, i to u korist racionalnog, razumnog pristupa koji je usredotočen na ona pitanja koja su zaista od važnosti da bismo ostvarili taj toliko željeni gospodarski napredak.

Umjesto da rasipamo energiju propitujući je li Thompson trebao zapjevati negdje ili ne, trebamo svoje emocije usmjeriti u pravcu borbe za provođenjem svih onih reformi i promjena koje su nužne kako bismo konačno krenuli naprijed (a o kojima su već stoput pisali ljudi koji su puno upućeniji u političko-ekonomska pitanja nego ja, pa da ih sada ne ponavljam ovdje). Također, trebamo se što prije riješiti onog tipičnog hrvatskog defetizma koji nam unaprijed nalaže da bi takva borba bila uzaludna ("tako je kako je", "uvijek će lopovi biti na vlasti" i sl.) jer, ako su nas Vatreni išta naučili tijekom ovog Svjetskog prvenstva, to je upravo to da snaga volje, borbenost i hrabrost mogu postići čuda.

Naravno, postoji velika mogućnost da će velikoj većini i dalje biti puno zanimljivije unedogled se prepucavati oko emocionalno nabijenih pitanja, poput vječne tematike ustaša, četnika i partizana, i tako sve dok nam kolektivna opsesija prošlošću ne ugrozi budućnost do te mjere da, napokon, počnemo osjećati snažne emocije i prema očuvanju vlastite egzistencije. A možda je kvaka i u tome da ljudima jednostavno paše da je Hrvatska zemlja velikih srca i praznih novčanika, što je također sasvim legitiman izbor. No, u tom slučaju, trebamo osvijestiti svoj izbor i preuzeti odgovornost za njega, a ne licemjerno kukati o tome kako nemamo novca i pisati srcedrapajuća pisma na avionu za Irsku.

 

Sviđa ti se članak? Počasti autoricu kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
HRVATSKA
O AUTORICI
Silvia Vidović je magistra kulturologije i prevoditeljica iz Rijeke. U slobodno vrijeme voli sunčanje, vježbu i meditaciju.
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA