Branimir Perković
17.8.2018.
Branimir Perković
I Amerika će biti zemlja proleterska!
Pročitano 2340 puta. Ocijenjeno 48 puta. Ukupna ocjena: 5
I Amerika će biti zemlja proleterska!
Pobjeda Donalda Trumpa na predsjedničkim izborima u SAD-u je šokirala cijeli svijet. Ma što mislili o njemu, ne može se zanijekati političko umijeće osobe koja je od potpunog outsidera u predsjedničkoj utrci na kraju isplivala kao pobjednik, posebno uzimajući u obzir retoriku i političke alate kojima se služio. Velika većina medija i političara je u početku ismijavala njegovu kandidaturu, sama Republikanska stranka mu nikada nije bila sklona, mediji su do samog kraja navijali protiv njega, njegove simpatizere su nazivali bijednicima ("deplorables", kako jednom reče Hillary Clinton).

Ni sam Trump nije baš pomagao sebi u pokušajima da ga se shvati ozbiljno. Vrlo vjerojatno to nije ni htio jer je u trenutku političke briljantnosti shvatio da jedan outsider može pobijediti samo ako svojim nastupima izaziva kontroverze i time se zadrži u medijskom prostoru. Kako bilo da bilo, pobijedio je na krilima široke koalicije raznih grupacija kojima je jedino zajedničko bilo bunt protiv tzv. "elita". Kandidatkinja Demokratske stranke Hillary Clinton je izgubila primarno jer nije znala odgovoriti na Trumpov kontroverzni politički stil.

Mnogi smatraju da bi danas predsjednik SAD-a bio Bernie Sanders da je pobjedio Hillary na unutarstranačkim izborima Demokratske stranke. Radi se o tvrdokornom socijalistu, bar za okvire SAD-a. U Hrvatskoj bi ga po ekonomskim stavovima mogli svrstati u bilo koju stranku, čak bi bio i preslabi socijalist za neke eminentne figure domaće politike.

Demokrati već traže odgovor na Trumpov populizam, a činjenica da pod Trumpom gospodarstvu SAD-a ide dosta dobro (rast od 4,1 % u drugom kvartalu 2018.) ne ostavlja prostor za bilo što drugo osim strategiju "vatrom protiv vatre" pa demokrati u prvi plan guraju kandidate prema kojima socijalist Sanders izgleda kao okorjeli kapitalist.

Jedna od onih za koju se šapuće da bi mogla biti kandidatkinja Demokratske stranke na predsjedničkim izborima 2020. je senatorica iz Massachusettsa Elizabeth Warren koja je predstavila novi zakonski prijedlog pod nazivom "Zakon o odgovornom kapitalizmu". Sami naslov zakona nije baš jasan. Što je to "odgovornost kapitalizma"? Ako je to stvaranje sustava u kojima je prosječni životni vijek najduži na svijetu, unos kalorija po stanovniku najveći u povijesti (unatoč povećanju broja stanovnika), niska nezaposlenost, omogućavanje putovanja u druge zemlje (što je u prošlosti bilo privilegija samo najbogatijih), niska smrtnost novorođenčadi, rast obrazovanosti stanovništva, podizanje ljudske sreće itd., onda kapitalizam ispunjava svoju odgovornost.

Na što senatorica Warren točno misli?

Kao argument za njenu povelju se navodi da bi onda naložila korporativnim direktorima da prilikom donošenja odluka uzmu u obzir interese svih relevantnih dionika, što podrazumijeva dioničare, kupce, zaposlenike te lokalne zajednice. Ovaj argument me podsjeća na sliku koja duže vremena kola društvenim mrežama, a prikazuje ploču na kojoj je ispisano: "Ako svatko od nas bude proizvodio po jedan poljoprivredni proizvod, onda bi mogli trgovati jedni s drugima i jesti praktički besplatno!". Baš kao što taj natpis (bio on lažan ili ne) predstavlja genijalnu ideju ljevičara da bi specijalizacijom u proizvodnji i međusobnom trgovinom mogli sniziti relativnu cijenu proizvoda, nešto što je u samim temeljima kapitalizma, tako je i senatorica Warren otkrila pojam "incentives" (poticaji).

O čemu se radi?

Profit ne dolazi sam od sebe. Profit i dobit kompanija mora "zaslužiti" tako da zadovolji određenu potrebu kupaca koji će za proizvode ili usluge te kompanije platiti samo ako su procijenili da im je to u interesu. Možemo raspravljati o samoj korisnosti nečega, ali činjenica je da nitko nije prisiljen platiti određeni proizvod/uslugu. Trgovina u kapitalizmu se odvija isključivo na dobrovoljnoj bazi. Da bi kompanija bila uspješna, mora ponuditi kupcima što oni žele ili im ponuditi nešto novo što će oni procijeniti da žele. Ali ih ne može prisiliti na to da daju svoje novce za nešto što su oni procijenili da im ne treba, osim ako se ne radi o državnom monopolistu pa je država odredila da kupci moraju nabavljati proizvod ili uslugu isključivo od državne kompanije. Stoga je sasvim jasno da je u kapitalizmu cilj svake kompanije zadovoljiti interese kupaca.

Što je sa zaposlenicima?

Smatrati da u kapitalizmu kompanije ne uvažavaju interese svojih zaposlenika, bar u državama razvijenog i slobodnog kapitalizma gdje je nezaposlenost jako niska, ima jednako smisla kao tvrditi da vozače Formule 1 ne zanima stanje motora u vozilu. Kada je nezaposlenost niska, a u SAD-u trenutno iznosi manje od četiri posto, radnici su najoskudniji resurs. Nijedna kompanija ne može funkcionirati bez zaposlenika te je njihova uspješnost direktno povezana s kvalitetom radnika. Zbog toga zemlje s najslobodnijim gospodarstvima, među kojima su i skandinavske zemlje, imaju najniže stope nezaposlenosti. Više ekonomske slobode, ono što bi socijalisti nazvali "divlji kapitalizam" iako istodobno hvale skandinavske zemlje u kojima je kapitalizam slobodniji nego u SAD-u, dovode do niske nezaposlenosti. Niska nezaposlenost zbog toga što kompanija žele zaposliti više radnika nego što ih ima na tržištu dovodi do rasta plaća i poboljšanja radnih uvjeta, jer se kompanije natječu da ponude najbolje uvjete zbog toga što radnici predstavljaju najoskudniji resurs.

Interesi dioničara

Interesi dioničara su kristalno jasni, a to je ostvarivanje povrata na svoje ulaganje u određenu kompaniju. Za pretpostaviti je da to nije sporno ni senatorici, tj. baš je to sporno jer ona kao i drugi socijalisti vide samo jedan komadić cijelog niza motivacija koje "guraju" jednu kompaniju, a to je profit. Naravno, profit je jedini cilj poslovanja, ali u procesu dostizanja tog cilja kompanije moraju zadovoljiti razne interese kupaca, zaposlenika, dioničara, lokalnih zajednica, poslovnih partnera itd. Profit ne dolazi iz ništavila, on se mora "zaslužiti". A zaslužuje se inovacijama, preuzimanjem rizika, pozitivnom reputacijom, zadovoljavanjem potreba kupaca, održavanjem dobrih odnosa s partnerima itd. Kupci žele ispunjenje svojih potreba za što manju cijenu, radnici žele što bolje plaće i radne uvjete, dioničari žele povrat svoje investicije, lokalne zajednice žele porezne prihode, zaposlenost i što manje negativnih eksternalija. Puno je to interesa za zadovoljiti i kada bi se pokušalo zakonski uređivati svaki od tih procesa, legalna kompliciranost bi porasla do te razine da bi bilo nemoguće provoditi smislen i dosljedan pravni sustav. Jednostavno bi bio previše kompliciran. Srećom, ekonomske zakonitosti funkcioniraju postojali zakoni o njima ili ne, a s dobrim pravnim sustavom funkcioniraju gotovo besprijekorno.

Prema prijedlogu senatorice Warren zaposlenici velikih korporacija mogli bi birati najmanje 40 posto upravnog odbora, a pod obuhvat novih pravila ušlo bi oko 3.500 američkih kompanija čijim se dionicama trguje na burzi te stotine drugih privatnih kompanija. To dosta podsjeća na verziju modela radničkog samoupravljanja koji je postojao u Jugoslaviji tj. od velikih kompanija u SAD-u napravilo državne kompanije pod kontrolom sindikata. Dovoljno je sjetiti se da je inflacija u Jugoslaviji uzrokovana time što je središnja banka izdavala svježi novac da bi pokrivala gubitke koja su stvarala poduzeća upravljanja po baš modelom radničkog samoupravljanja, koje bi senatorica Warren htjela uvesti u SAD. Dugoročne posljedice mentaliteta, radnih navika i načina poslovanja kojeg je radničko samoupravljanje stvorilo vidimo i danas na primjeru Petrokemije (kompanija trenutno ima NEGATIVAN kapital od 196 milijuna kn) i Uljanika (unatoč državnim subvencijama i garancijama nema za plaće zaposlenika).

Demokratska stranka ovakvim izborom favorita za kandidata na predsjedničkim izborima (druga kandidatkinja demokrata Alexandria Ocasio-Cortez nije ništa drugačija) potvrđuje stavove onih koji tvrde da stranka klizi sve više u socijalizam. To je ujedno kapitulacija pred Trumpovom populističkom retorikom i priznanje da nemaju odgovor na taj način vođenja politike, pa jedino što preostaje je razvijanje vlastitog oblika populizma. A ne postoji veći populizam od socijalizma.

 
Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
POLITIKA
EKONOMIJA
SVIJET
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
MARKO VUČETIĆ, saborski zastupnik
Agrokor se spašavao da bi se sačuvalo nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta. Sad se, nekom drugom logikom, najnovijim zakonskim prijedlozima može mirno, bez suvišnih osjećaja, uništiti nekoliko desetaka tisuća radnih mjesta u malom i srednjem poduzetništvu.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA