5.10.2018.
PIŠE ĐINO KOLEGA
Đino Kolega je freelance novinar, komentator i kulturni kritičar. Objavljuje u raznim medijima.

VIŠE
ČITATELJI OCIJENILI
4
Misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam
Misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam

U Zagrebu koegzistiraju dva šunda. Prvi se, opravdano i iskreno, obraća logici profita, povlađuje vulgarnim i nebrušenim estetskim zahtjevima koje izvolijevaju široke mase konzumenata. Osnovna funkcija tog šunda jest da isporuči kratkotrajan užitak koji će omogućiti bijeg iz amorfne i uškopljujuće stvarnosti, koji će konzumenta resetirati i vratiti ga, svježijeg i odmornijeg, u neprenosivu realnost svakodnevice.

Drugi šund, u odnosu na ovaj, tek je na prvu tankoćutniji, djeluje kao estetska antiteza prvom šundu i parazitira unutar manje-više hermetičnog kruga ljudi, najčešće kulturnjaka i humanista, koji kolektivno čine nepresušno vrelo intelektualnog resursa i delikatnog ljevičarskog eklekticizma. Posljednji, da bi bio valjan u potpunosti, mora težiti i specifičnom revolucionarnom impulsu kojeg krasi odgovarajući vikend - karakter. Osnovna funkcija tog šunda jest da, za razliku od prvog, konzumenta što je više moguće približi amorfnoj i uškopljujućoj stvarnosti, i to da ga približi u toj mjeri gdje će šira društvena slika postati otegotna okolnost, a u novoj, ispikseliziranoj realnosti moći će se raspoznati isključivo akteri i konzumenti drugog šunda, kao uostalom, i šund sam.

Prvi je šund okupirao televiziju, estradu i sportska događanja. Drugi je zaposjeo kazališta, književne večeri i dostojanstvene građanske prosvjede. Kako niti jedan niti drugi ne posjeduju značajnu sadržajnu vrijednost, veliki sam obožavatelj obojice.

Dakle, razumljivo je, zašto se činilo potpuno destruktivnim propustiti panel imena "One nadiru u falangama: seksizam i kritika", naročito što su organizatori panela, Hrvatski PEN centar, Hrvatsko društvo pisaca, portali Kulturpunkt i Booksa.hr, potrudili da u opisu događaja, kao neposredan razlog sazivanja foruma, navedu i "sporne i problematične kritike" autora ovih skromnih redaka.

Čisto konceptualno gledano, antitetički, ovakve i slične javne forume trebalo bi što prije lišiti digniteta koji nose valjda od Antike i kojim ih se, po navici, njeguje kao nekakve poligone na kojem građanin ima priliku "trenirati" svoje građanske slobode, demokratičnost i što li već. Koncept foruma i sličnih panelica najmanje od svih veza veze ima s dijalogom, neistomišljenici se pozivaju ili su dobrodošli govoriti rijetko ili nikada, a stvarna narav prikladno se svodi na međusobno tapšanje po leđima vječno jednih te istih lica i cipelica.

Što se publike tiče, čine ju najčešće babe, stričevi i "ostali u studiju i režiji". Njihova je uloga pasivno usvajanje nekakvih sterilnih i sirotinjskih teza kojih proizvode "proizvođači panela", a onda, koliko je tko razumio, njihovo daljnje biflanje i reprodukcija. Panelicu su, koliko sam osobno uspio pokopčati, činile dvije feministice, od kojih je jedna, kako navodi, socijalistička feministica, Nađa Bobičić, zatim feministica prozaik(inja) Antonela Marušić i tri kežual feministice, novinarka Ivana Perić, docentica Maša Grdešić, s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, i konačno, književna kritičarka Katarina Luketić.

Sve u svemu – jedna osoba.

Ovdje ću elegantno izbjeći da upadnem u zamku prepričavanja čitavog recitala "frankensteina" BobičićMarušićPerićGrdešićLuketić jer se, uglavnom, radilo o tuširanju gotovo dvosatnog zgražanja nad kritikom Serdarevićkinog romana koju je, ovog ljeta, u časopisu Republika, napisao Ivica Matičević. I premda je Matičević u dijelovima kritike otišao "full retard", efektno podebljavši dojam tom nekakvom "Bespuća povijesne zbiljnosti" poetikom, karakterističnom za državne mjesečnike o "kulturi" koje čita nitko, promocija retorike razočaranih matera, opća moralna panika i pitanja poput "Kako si se ti osjećala kada si pročitala kritiku?" depresivna su u gotovo jednakoj mjeri, a ponegdje i bolje.

Umjesto toga, skratit ću na zaključak koji sam namjeravao iznijeti na panelu, prije nego mi je predsjednik Hrvatskog društva pisaca, Tomica Bajsić, zabranio da dalje više išta govorim tvrdeći da sam "panelicu uzurpirao".

Feminizam danas zanima neki Ivica Matičević i njegove marginalne kritike gotovo jednako marginalnih i limfatičnih romana poput "Eksperimenta Irene Tot" Korane Serdarević. No, to je, s jedne strane, lakoshvatljivo. Hannah Arendt, recimo, dosta piše o toj paranoji u autarkičnim društvenim konceptima - kada eliminiraš sve potencijalne prijetnje pa počnu i sjene na ulici da te ruše.

Matičević je, u ovoj priči, više no uspješno, poslužio za ulogu siluete, njegov je slučaj isporučio "neprijatelja koji opravdava postojanje", siroti Matičević, na kraju, dođe nešto poput propuha za hipohondre. Jer narativ je na ljevici, naročito iz autarkične feminističke perspektive, nemjerljivo važniji od sirovih, neuzbudljivih činjenica. Praviti panel na temu "Kritike ideološke pozicije poput trećevalnog intersekcijskog feminizma nisu fašizam", zvuči kao nekomercijalna i nepraktična djelatnost osuđena na propast. Naročito za ideološku poziciju koja nema više za što da se bori.

No, nismo došli ni do pola filma. Feminizam sa svojom ekstrapolacijom priučenih fanatika, pomahnitalih baba i agresivnih identitarijanaca obećava uzbudljivu završnicu. Flegmatičnost i ta nekakva dopadljiva nezainteresiranost, kompletni muk u obraćanju realnim akupresurnim točkama čitave feminističke teorije, poput recimo zapadnog feminizma u odnosu na islam i zemlje izvan ružičastog zapadnog balončića, jamče da feministički horror show može i tvrđe. Da teror političke korektnosti može i obuhvatnije, da novi jezični kodovi mogu i šire, i konačno, da supkultura može i supkulturnije.

Jer ništa nego supkultura jest. Lakoraspoloživa dokolica u blažim simptomima i histeričan hobi u težim, i to manje-više dobrostojeće srednje klase što subotom, po buvljacima, čeprka po otpadu jugoslavenskog građanstva, da bi nedjeljom, kako efikasno sažima Grdešićka, našla vremena za "feminističko iščitavanje Shakespeara". Diskurzivna tolerancija spram ovog, mora se priznati, ugodnog džabalebarenja bila bi od najlakše prirode da se s druge strane profila naizgled banalnog ideološkog lica, ne kriju najgori dekonstruktivistički komesari i cenzori kojima je sloboda govora najveći problem, koji prema ideološkim neistomišljenicima ispoljavaju gotovo karnevalsku brutalnost, uništavaju im karijere ako nešto pogrešno izgovore, društveno marginaliziraju i kojih, u konačnici, kamatare nauštrb nekog, potpuno nejasnog i samo njima poznatog neprocijenjivog dobra.

Drugim riječima, "misli kao Rosa Luxemburg, djeluj kao Joca Amsterdam".

 
Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
HRVATSKA
O AUTORU
Đino Kolega je freelance novinar, komentator i kulturni kritičar. Objavljuje u raznim medijima.

VIŠE
LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:
LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:
NEWSLETTER

Upiši e-mail adresu:
NEWSLETTER

Upiši e-mail adresu: