6.10.2018.
PIŠE IVAN ČOVIĆ
Ivan Čović je student FSB-a, smjer mehatronika-robotika. Dvostruki prvak države u judu i osvajač medalja s europskih i svjetskih kupova. Član vjerske zajednice Eho projekt koja promiče kršćanski način života.

VIŠE
ČITATELJI OCIJENILI
5
Put u državu koju nitko ne priznaje
Put u državu koju nitko ne priznaje

Vraćajući se s neke vrste godišnjeg odmora u korito svoje rijeke obaveza polako se slažu dojmovi "avanture" u koju sam se uputio prije dva tjedna. Na tu avanturu nisam išao sam, a niti je zapravo smatram pravom avanturom iako ima sve naznake avanture. Dugi put raznim prijevoznim sredstvima, neizvjesnosti kao što su recimo prelazak granice i ispravnost viza koje su nam dobri ljudi iz jedne agencije u Zagrebu napravili (u nastavku objasnim), nepoznavanje mjesta u koje smo se uputili...

Sa mnom su išle dvije meni najbliže ženske osobe (osim moje djevojke, naravno) - mama i sestra. Pošli smo u posjet rodbini u svijetu koji nam nije blizak. Pritom ne mislim samo na udaljenost (cca 3000 km od Zagreba), već puno važnije - na navike i na odnose između ljudi koje smo tamo zatekli.

Za početak, da vas uputim u kontekst. Moja mama je Ukrajinka (a zapravo napola Ruskinja), kao takva je napustila Ukrajinu, a pritom i svu svoju obitelj još devedesetih godina udavši se u tada tek novonastaloj državi na jugoistoku Europe u kojoj ne živi zadnje tri godine, jer je na privremenom radu u jednom njemačkom gradiću na pola puta između Munchena i Augsburga.

Kako smo napokon uspjeli uštedjeti neke novce, ponajviše zahvaljujući majčinoj sposobnosti da se prilagodi svakoj okolini u kojoj se nađe i pomoću koje je već promijenila i treću državu u kojoj uspješno živi i radi, uspjeli smo organizirati ovakav godišnji odmor u kojem ćemo napokon posjetiti rodbinu i mamin rodni kraj nakon mnogo godina (ne želim ni izgovoriti broj).

Kada smo krajem sedmog mjeseca počeli ozbiljno razmatrati kupovinu avionskih karata i putovanje uopće (iako smo otpočetka godine poluozbiljno razmišljali o putovanju) nisam ni slutio kakav je posao planiranje takvog puta, pogotovo na takvu egzotičnu lokaciju gdje mi idemo. A gdje smo mi to pošli? Pošli smo u jednu novonastalu državu na istoku Europe, koju nitko ne priznaje i koja zapravo i nije država iako ima sve odlike iste. Himnu, zastavu, grb, policiju, vojsku, dok su valutu posudili od Rusa. Vama koji ovo čitate ne moram posebno objašnjavati funkcioniranje i smisao ovakve i sličnih tvorevina, budući da smo se mi ovakvih tvorevina, država i paradržava nagledali i još uvijek svjedočimo postojanju istih.

Luganska Narodnaja Respublika (kasnije u tekstu LNR) je republika koja je odlučila da ne želi ostati u sastavu Ukrajine 2014. godine, kao i njena sestra blizanka Donjetska Narodnaja Respublika. U krvavom ratu koji još uvijek traje (iako je potpisano primirje u Minsku) odlučno pokazala kako ukrajinska vlast tamo neće biti dobrodošla. Mnogo žrtava, strahota i svih loših i ružnih stvari koje rat donosi, zasad su donijele toj državi takvu-kakvu neovisnost. Republika ima svog predsjednika, građani imaju putovnice LNR-a s kojim mogu putovati jedino u Rusiju. Ili mogu izraditi ukrajinsku putovnicu, ako kojim slučajem imaju nekog u Ukrajini (Ukrajina u daljnjem tekstu se odnosi na zemlju bez okupiranih područja ili novih nezavisnih republika, ovisno koju priču podržavate). Ako se kojim slučajem odlučite otići u Ukrajinu s namjerom da izradite ukrajinsku putovnicu, a također ste Božjom voljom radno sposoban muškarac, postoji dobra šansa da vas ukrajinska vlast pošalje nazad na front, ali ovaj put s druge strane. Ili u zatvor.

Kako smo mi došli tamo? Za početak nije postojala šansa da dođemo najkraćim putem, kroz Ukrajinu. Zapravo je postojala šansa, ali biste li vi išli u jeku rata ili ratnog stanja u državu kroz državu koja je u ratu s tom državom i koja ne priznaje tu državu, a pritom niste građanin nijedne od njih? Takva mogućnost odbačena je u startu. Tragajući dalje došli smo do rješenja koje nam je bilo prihvatljivo. U LNR se može doći preko Rusije, a najbliži veći grad je Rostov na Donu kojemu je do granice sa LNR-om oko 150 km. Kako smo pronašli naš "checkpoint", trebalo je otkriti put do njega, najbezbolniji mogući. Nakon podužeg pretraživanja, pronašao sam put.

On je vodio preko glavnog grada Češke - Praga. Zašto preko Praga? Tamo nekim slučajem, leti izravan avion do Rostova na Donu, a nama je to bilo jedino bitno da se ne povlačimo po aerodromima pola dana. Također, mami je bilo relativno blizu i može lako doći iz Njemačke dok je nama iz Zagreba busom trebalo nešto duže. Da nam Prag ne bude samo prolazni punkt, odlučili smo preko Bookinga ili neke druge stranice (ne sjećam se više) uzeti apartman u Pragu ne bismo li ga malo razgledali. Razgledavajući Prag, polako sam shvatio kako to da Prag ima izravnu liniju do Rostova. Pa u Pragu je hrpa ruskih turista, hrpa magazina ima na ruskom jeziku reklame, konobari i prodavači pričaju ruski, a građevine i široke ceste (koje su se gradile da bi vojska mogla slobodno gaziti gradom) iz doba komunizma pokazuju vam kako su donedavno Rusi ovdje vodili glavnu riječ.

No, vratit ću se par tjedana unazad. Kako smo pronašli put kojim ćemo ići, sljedeći korak je bio realizacija istog, pritom je kupnja karata i rezervacija apartmana lakši dio posla. Najvažnija stvar koju smo morali napraviti je viza, da bismo uopće mogli pomisliti na put. Izrada viza je postala prava avantura. Spletom okolnosti i naših paušalnih dogovora (mene i mame), spoznali smo u svoj toj zbrci oko realizacije plana puta da mama nema važeću putovnicu. Na vize se čeka sedam radnih dana ili tri ako idete po bržem postupku. Budući da je mama u inozemstvu i da ne želi doći u Lijepu našu osim kada dolazi napraviti frizuru, popraviti zube, pa potom odlazi dva kilograma teža, putovnicu je odlučila napraviti u konzulatu u Munchenu gdje nema brzog postupka već poput HŽ-ovog putnika na stanici gledate jedan trenutak u sat, a drugi u nebo moleći se Bogu da stigne na vrijeme.

Molitve su bile uslišene i putovnica je stigla. U posljedni tren doduše, ali je bila u džepu. Proces izrade vize sam započeo za sebe i sestru nešto ranije, kad sam saznao da će mamina putovnica stići na vrijeme. Za izradu vize smo odabrali jednu agenciju koja to radi već uigrano i pouzdano. Nama je bila potrebna viza za Rusiju, za Ukrajinu je bezvizni režim, a kako je LNR i dalje ustvari Ukrajina za LNR ne treba viza (sad mislim shvaćate koliko bi nam bilo lakše kad bi mogli kroz Ukrajinu putovati). Znači nama treba viza za Rusiju, kroz koju samo prolazimo. No, kako sam krenuo objašnjavati čovjeku koji radi u agenciji za izradu vize, ispalo je da nama treba drukčija viza za koju nije ni siguran hoće li vrijediti i hoćemo li imati problema (tu se vraćamo na neizvjesnost puta sa početka priče). Nekako smo zajedno došli do zaključka da nama trebaju vize sa dva ulaza (koje su i skuplje, naravno) jer jednom ulazimo u Rusiju kada letimo iz Praga avionom, a druga nam treba za put kad se vraćamo iz LNR-a u Rostov.

Nismo bili posve sigurni, no uvjeravali su nas da ne bi trebali imati problema pa smo u tom uvjerenju i krenuli na put.

Busom do Praga, spavanje i razgledavanje Praga i avion za Rostov na Donu. Oko 3 ujutro po lokalnom vremenu sletjeli smo u Rostov na Platov - novosagrađeni rostovski aerodrom koji je sagrađen za proteklo SP. Nov, moderan aerodrom kakvi se viđaju po europskim metropolama. Nismo uspjeli razgledati Rostov, to smo ostavili za zadnji dan kad ćemo se vraćati. Dočekuje nas mladić, moj vršnjak i vozi nas u smjeru LNR-a. Vozi nas u nekakvom kineskom čudu kojem ne znam ime, ali moram priznati da je udoban i pristojno izgleda. Moderna limuzina, ne pretjerano jakog motora, a izgledom podsjeća na VW Passat. U ovom dijelu Europe popularan, mnogo sam ih vidio ovdje. Cijena je novome oko 2.000€. Mladića poznajem, zove se Andrej i nismo se vidjeli jako dugo. Inače je iz LNR-a, Ukrajinac završio fakultet u Lugansku, ali radi u Rostovu gdje se oženio i živi za ženom.

Što radi, nisam ga uspio shvatiti u potpunosti jer mi ruski nije vrhunski iako razumijem više-manje sve što mi govore. Radi nešto na željeznici. Ono što je bitnije je da radi za 13.000 rubalja, što je ekvivalent 1.300 kuna (dalje ću pisati cifre u kunama, da vam bude lakše pratiti). Kaže da bi mogao naći bolji posao kada bi mogao dobiti rusko državljanstvo, dotad i s prometnim fakultetom ne može naći bolji posao. Njegova je žena dobila državljanstvo pa radi nešto bolji posao za 1.800 kuna.

Žive u zajedničkom stanu koji se ovdje zove komunalka, što znači da imaju svoju sobu dok kuhinju i wc dijele s drugim stanarima. Nešto slično našim studentskim domovima, s nešto većom sobom. To plaćaju 1.000 kuna (režije uključene). Nakon nekih dva sata vožnje po odličnoj cesti koju su također napravili prije nedavnog SP-a, došli smo i do granice. Na granicu nismo išli autom, već smo sa kovčezima krenuli pješke. Andrej nas je vodio. Kaže, ako idemo autom mogli bismo čekati pet do sedam sati na granici, ovako idemo pješke, a s druge strane nas čeka drugo vozilo. I stvarno, relativno brzo smo prošli ruskog carinika, iako nas je provjeravao, zvao nekoga, pa potvrđivao vize itd.

U LNR-u d(r)uga priča. Dolazimo, prvo se carinici čude što mi tu radimo - hrvatske putovnice nisu nikada vidjeli. Mene kao muškarca odvajaju sa strane, uvaljuju mi nekakve papire i ispituju. Jesam li član terorističke organizacije? Jesam li služio vojsku i kakvu? Kakvim oružjem baratam? Koje sam vjeroispovijesti? Koliko novca nosim sa sobom? Gdje sam sve putovao? Uz klasična "Tarik Filipović" pitanja čime se bavim, gdje sam rođen itd. Uveli su nam i policijski sat, koji smo morali potpisati da nećemo u razdoblju 22-06 h biti na ulici. Moram biti pošten i reći kako carinici nisu bili neugodni, bahati i vojnički hladni, već su bili prilično prijateljski nastrojeni i odrađivali proceduru koja im je dana. Zamolili su me za par kuna jer skupljaju kovanice iz raznih zemalja.

Ulaskom u LNR, dočekuje nas stariji gospodin, pristojno dotjeran s bakrenim zubima koji su ovdje standard. Vozi nas u Volgi staroj 40 godina do maminog oca koji ne može više voziti, u selo zvano Uralo-Kavkaz. Selo nema nikakve veze ni s Uralom ni s Kavkazom, već s rusko-ukrajinskom nemaštovitošću i surovom davanju imena selima. Takvih naziva ima hrpa po cijeloj Ukrajini. Jedno selo u blizini se zove 14 - brojkom, ne slovima.

Očigledna je razlika u cestama kad uđete na teritorij LNR-a. Moderna vozila tu imaju slabe šanse. Volga izgleda kao da klizi po ovim nazovi-cestama dok mislim da bi s nekom novom Škodom ili Passatom vrlo brzo išao u posjet lokalnom automehaničaru, jer diskovi ovdje izletavaju kao šurikeni. Mogu tek zamisliti kako bi tu bilo nekom nesretniku s Alfa Romeom. Ovdje se voze Lade (nove i stare), Moskvići, Volge i slične olupine koje kad prođu cestom iznad sebe naprave ozonsku rupu. No, moram priznati da to nosi svoju dozu romantike.



Na samom ulasku u LNR stoji velika reklama "Hvala Rusiji", ovdje smatraju Rusiju svojim saveznikom i ako hoćete zaštitnikom. Ne skrivaju aspiraciju k sjedinjavanju s Rusijom, iako na granici s Rusijom čekaju i po pet sati, i ako vozite kola s tablicama LNR-a puno je veća šansa da vas policajac u Rusiji zaustavi, a da ne pričam kako je teško dobiti rusko državljanstvo. Ruski jezik se priča, iako djeca u školi uče obavezno i ukrajinski. Nacionalnost je većini ukrajinska i smatraju se Ukrajincima, ali ukrajinsku vlast ne priznaju.

Zanimljiv je taj kraj, sve je ravno, nema nikakvih povišenja, tek vidite velika brda zvana tirikon (ne znam to prevesti). Tirikoni su brda nastala iz raskopanih rudnika iz kojih se vadi ugljen. Ogromna prostranstva, bogata ugljenom, čije je vađenje i prerada glavna grana gospodarstva LNR-a. Ovdje se sve vrti oko rudnika, nisam upoznao mušku osobu koja nije barem pokušala raditi u rudniku. To je vjerojatno najgori mogući fizički posao. Radi se u četiri smjene po šest sati, uz rizik da vas udari vagonetka i odnese vam nogu ili vas ubije, da imate pluća pušača iako ne pušite, mogućnost karcinoma ili da vas ubije eksplozija metana. Primjerice, moj djed, koji je radio tridesetak godina u rudniku, ostao je bez jednog prsta na ruci, a iz pluća mu vade litru vode svakih nekoliko mjeseci. No to nije najgore. Kad je imao slobodan dan u rudniku je poginulo 40 ljudi od eksplozije metana. Kaže da je mogao četiri puta poginuti i da ni sam ne shvaća kako je još živ.

Jedan moj rođak, relativno mlad morao je u penziju jer mu vagonetka u koju se tovari ugljen odnijela nogu i sad je invalid. Penzija je ovdje kazna i tko god ide u penziju, uglavnom nastavlja raditi dok može. U mirovinu odlaze već s 50 godina ako su odradili 25 godina staža u rudniku. Po novome s 55, a žene s 50.

Ako se prijavite negdje u Ukrajinu možete primati mirovinu, plus možete dobiti pomoć od Rusije koja nije velika. Ona iznosi oko 300 kuna. Mirovina je obično oko 800 kn. Plaća je nešto bolja, ljudi rade za 1.500 kuna, ako ste muško i radite u rudniku. Žene imaju nižu plaću, rade za 800, 900 kuna (plaće i penzije pišem u neto iznosima). Benzin je dosta jeftiniji, 4-5 kuna po litri, dok su grijanje i druge režije općenito puno manje. Kubik plina je 0,8 rubalja, što znači da je 100 kubika plina 8 kuna. Kod nas je 100 kubika oko 350 kuna, ako se ne varam. Plina ima posvuda.

Ono čega nema je pitke vode. To se kupuje. Neki junaci ovdje piju vodu iz vodovoda, kažu da im ne smeta. Za takav eksperiment nisam imao dovoljno hrabrosti pa sam redovito kupovao vodu.

Dolaskom kod djeda, nakon emotivnog susreta, reda suza, reda smijeha, ulaskom u kuću sam primijetio par stvari. Prva je tepih na zidu, za koji sam mislio da ovdje ljudi stavljaju radi hladnih zidova, no na kraju su mi rekli da je to takva moda. I zaista, u skoro svakoj kući u koju smo zašli naišli smo na isti prizor. Druga stvar je da ulazeći u svaku kuću ili stan trebate izuti obuću. Zbog ulica na kojima je asfalt samo ukrasni element u svaki stan unosite dosta zemlje na svakoj tenisici. Isto tako nisam vidio okrečen, pomaljan zid; posvuda su tapete. Kažu da je skupo i komplicirano maljati, jednostavnije je tapete polijepiti. PVC prozori su i ovdje aktualni, svaka kuća ih ima. Postavljanje takvih prozora ovdje se naziva europski remont i uglavnom svi ga rade.

Interneta u kućama ima, kod djeda naravno ne, jer šta će mu. Iako interneta ima, često se dogodi na da padne sustav pa ostanete bez internetske veze neko vrijeme. Ista stvar je s televizijom i sa strujom. Ovdje komunalna služba (tipa ZG Holding) ne postoji. Ustvari, nemam pojma jel postoji, ali ceste se ne krpaju, ne čiste, groblje izgleda kao ono partizansko u dotršćinskoj šumi u Dubravi. Sve puno šume okolo, tek poneki su brižno očišćeni od korova, grmlja i žbunja. Isto tako smo svjedočili nestanku vode koje nije bilo čak tri dana! Pitao sam se zbog čega u svakoj kupaonici u kojoj sam pristupio ima toliko lavora. Shvatio sam kad je nestalo vode. Svi drže nekakvu zalihu vode u tim lavorima za slučaj da se dogodi da nestanu bez nje. Ipak, tri dana je i za ovdašnje pojmove previše.

Većinu vremena proveli smo u manjem gradiću zvanom Suhodolsk i u djedovom selu. Suhodolsk nije veliko naselje, možda veličine Požege. U blizini je nešto veći grad - Krasnodon, no u njemu smo bili svega jednom. Obišli smo tržnicu, jer supermarketa nema, i tamo kupili sve što nam je bilo potrebno. Od voća i povrća do sanitarija. Zanimljivo je da, iako grad izgleda kao ruski napušteni gradovi iz američkih filmova i da po našim standardima puno toga nedostaje, jedna stvar ne nedostaje. Ovdje ima puno parkova za djecu. I to novo izgrađenih, s velikim izborom zavarenih konstrukcija. Kod nas takve nisam vidio, možda ih ima na nekim street workout igralištu, ali ovdje je svako igralište napravljeno kao streetworkout igralište. Djeca rade zgibove, vješaju se, penju se, izvode vojničke vježbe i sve to kroz igru, na svoju inicijativu.

Nema puno sadržaja u gradu, uglavnom su parkovi puni roditelja s djecom, a i mladih koji ovdje polako grabe prve korake u svijetu poroka. Naročito kada mrak padne i kada u gradu nestaje život. No, teško ih je kriviti, budući da je perspektiva daleko od svijetle. Osim u parku, teško ćete gdje drugdje navečer sresti ljude jer je potpuni mrak, ulične rasvjete nema.

Hrana je dobra, slična našoj. Dosta tijesta; rade se piroške, plimeni (ovdašnja verzija talijanskih tortellina), čebureki. Također kuhaju se razna variva; boršč - kupus i krumpir, akroška - na kvasu se radi s krastavcima, kuhanim jajima i kobasicom unutra. Jede se hladno, meni nije pretjerano ukusno, podsjeća na tekuću verziju francuske salate. Uglavnom nisam ostao gladan.

Nakon što smo proveli dva vrhunska i zanimljiva tjedna, vrijeme je bilo da krenemo prema kući. Svaki dan je bio tako dug i polagan, ovdje je tempo života nešto laganiji nego kod nas. Ipak, dva tjedna je proletjelo i morali smo se uz prilično težak i emotivan rastanak oprostiti od rodbine do drugog susreta. Pogotovo od novih nekoliko jako bitnih ženskih osoba koje sam tek sad stvarno upoznao. Moju drugu sestru (sestričnu) i moje tri prelijepe zlatokosne nećakinje.



Za kraj smo posjetili Rostov koji smo u vidjeli u mraku jer je put potrajao. Ipak i u mraku, Rostov je prekrasan. Iako sam nakon dva tjedna provedenih u prikrajcima civlizacije i blatu, nakon kojeg bi bili opčinjeni i Siskom, ne umanjuje činjenicu da je Rostov stvarno prekrasan. Praktički, cijeli centar grada je nedavno napravljen, ponajviše zahvaljujući SP-u, dugački trgovi, spomenici, fontane, šetnica uz Don s nizom restorana, Rostov Arena i treći na svijetu najviši "ferris wheel" (ne znam hrvatski prijevod), u koji smo ušli s laganim strahom, a s kojeg se sa 67 metara u svojoj najvišoj točki vidi cijeli grad. Strah i divljenje u isto vrijeme. Riječima teško opisivo.

Kao i naša avantura u ta dva tjedna, koju ne bih mogao ni u 300 stranica opisati.

Tekst je prvotno objavljen na blogu Franjo-Tusek.From.hr

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
ZANIMLJIVOSTI
O AUTORU
Ivan Čović je student FSB-a, smjer mehatronika-robotika. Dvostruki prvak države u judu i osvajač medalja s europskih i svjetskih kupova. Član vjerske zajednice Eho projekt koja promiče kršćanski način života.

VIŠE
LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:
LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:
NEWSLETTER

Upiši e-mail adresu:
NEWSLETTER

Upiši e-mail adresu: