11.10.2018.
PIŠE BRANIMIR PERKOVIĆ
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr

VIŠE
ČITATELJI OCIJENILI
5
Politika jednog djeteta - kad dobre namjere rezultiraju katastrofalnim posljedicama
Politika jednog djeteta - kad dobre namjere rezultiraju katastrofalnim posljedicama

Ljudi mnoge stvari prihvaćaju kao istinite ako ih se dovoljno dugo uvjerava u njih, bez da oni sami potraže dokaze za tvrdnju u koju ih se uvjerava. Posebno je to slučaj kod autoriteta kao što su političari, znanstvenici i intelektualci koji samim svojim statusom društvenog arbitra istina i laži uvjeravaju ostatak građana u određene teze, a svojom društvenom "težinom" kao osoba koje su formalno i neformalno zadužene za praćenje određenih stvari za koje "obični" građani nemaju vremena usađuju razne ideje i narative koji se prihvaćaju kao istiniti bez kritičke provjere.

"Govori velike laži i laži o njima često", ideja koja se u urbanom žargonu pripisuje nacionalsocijalističkoj propagandi, tako naoko postaje standardni način stvaranja društvenog narativa o određenoj temi. Valja napomenuti da nacionalsocijalisti nisu ti koji su "izmislili" taj propagandni alat, nego su smatrali da ga samo preuzimaju od "Engleza i židovske propagandne mašinerije".

Realno su laži uvijek bile dio društveno-političkog djelovanja, najmanje od doba rimskih senatora koji su u svojim spisima lagali o neprijateljima Rima, a ocrnjivanje neprijatelja i njegova dehumanizacija su prethodili većini vojnih osvajanja. Nisu se libili ni laži o samim carevima koji nisu bili omiljeni u Senatu pa je tako nastao narativ o "ludim carevima" koji prema objektivnim povijesnim dokazima uopće nisu bili ludi, samo ih Senat nije volio.

Uglavnom društveno-političke laži su vjerojatno postojale od najranijih dana civilizacije i širile se slično kao i u modernom dobu. Određeni politički, vjerski, znanstveni ili intelektualni autoriteti bi ih stvarali čestim laganjem o određenoj temi, a jednom kada bi se laž usadila, ona je postajala dio društvene svijesti i time imala dalekosežne posljedice. Doduše, internet je uvelike promijenio način stvaranja društveno-političkih laži, ali i danas su kreatori laži većinom upravo društveni autoriteti. Ne mora značiti da je svaki znanstveni, politički i intelektualni autoritet svjesno dio laži jer često i najpametniji upadaju u kolektivni lažni narativ.

Jedna od modernih laži koje na prvi pogled izgledaju bezazleno, ali ustvari imaju moguće dalekosežne implikacije, svakako je ona da je Kina ostvarila veliki gospodarski uzlet dijelom i zbog ograničavanja broja djece po obitelji na samo jedno dijete, tzv. politika jednog djeteta.

Ta "činjenica" se stalno ponavlja u raznim medijima i javnim istupima intelektualaca, političara i znanstvenika i tijekom vremena je postala općeprihvaćena u društvu kao dio kolektivnog znanja. Kada se raspravlja o gospodarskom napretku Kine i/ili problemima nerazvijenih zemalja koje nisu uspjele ostvariti toliko dobar gospodarski rast, gotovo uvijek se spomene ta "činjenica" koja je postala dio općeg društvenog narativa o demografskim i gospodarskim politikama.

Politiku jednog djeteta je uvela Komunistička partija Kine 1980. nakon višegodišnje domaće i međunarodne debate o opasnostima prenapučenosti, posebno propagirane od strane "Rimskog kluba" (nevladina organizacija industrijalaca, intelektualaca, političara i znanstvenika koja se bavi svjetskim problemima) i "Sierra kluba" (neprofitna organizacija ekologa). Podloga tih ideja je bilo neomaltuzijansko predviđanje da će se rast stanovništva nastaviti do neodrživih razmjera tj. do prekomjernog iskorištavanja svjetskih resursa, manjka hrane i gladi, bolesti i ekološke katastrofe.

Kineske vlasti danas tvrde da je politika jednog djeteta spriječila 400 milijuna rođenja, iako mnogi znanstvenici (kao npr. Martin King Whyte, sociolog s Harvarda) osporavaju tu tvrdnju.

Ako pogledamo dugoročne podatke broja rođenih na 1.000 stanovnika od 1950. do 2015. nameće se zaključak da skeptici koji tvrde da je politika jednog djeteta imala jako malo efekta na dugoročno kretanje stanovništva imaju dobre razloge za svoje tvrdnje.

Broj rođenih na 1.000 stanovnika već 1955. počinje padati, ali više zbog sveopćeg siromaštva nego ekonomskog i posljedično demografskog razvoja. Oštar pad s 35 rođenih na manje od 20 rođenih na 1.000 stanovnika je bio rezultat "Velikog skoka naprijed", seta velikih ekonomskih i društvenih reformi u razdoblju od 1958. do 1962. koje je inicirala Komunistička partija na čelu s Maoom Zedungom, a dovele su do općeg gospodarskog propadanja i sveprisutne gladi.

Broj rođenih se oporavlja završetkom "Velikog skoka naprijed" i penje na 45 rođenih, no vrlo brzo slijedi kontinuirani pad. Zanimljivo je za primijetiti oštri pad stope rođenih upravo do godine u kojoj je počela politika jednog djeteta, kada se opet podiže. Takvo kretanje stope rođenih je jak argument za skeptike koji smatraju da politika jednog djeteta nije imala veći utjecaj na dugoročno kretanje broja rođenih, a istodobno se radilo o nehumanoj državnoj politici koja je ljudima drastično ograničavala njihova reproduktivna prava te se radi o dehumanizirajućoj politici koja je imala najmanje dvije katastrofalne posljedice.

Prva nehumana posljedica je to što su obitelji preferirale imati muško dijete i time se često obavljao abortus kada bi se saznalo da je dijete ženskog spola. Drugi problem, koji proizlazi iz dugoročnog održavanja prvog problema, spolna je neravnoteža opće populacije. Ukupno stanovništvo Kine broji 1,4 milijarde ljudi, od čega je muškaraca čak 34 milijuna više nego žena. Velika većina se nikada neće oženiti. Trenutno u dobnoj skupini od 15-29 godina na svakih 100 žena dolazi 112 muškaraca, a taj omjer će se pogoršavati.



Dodatni argument u prilog teoriji da je politika jednog djeteta imala jako malo pozitivnog učinka, a stvorila je velike dugoročne probleme, slične zemlje koje su ostvarile usporediv socio-ekonomski rast imale su isti veliki pad broja rođenih na 1.000 stanovnika kao i Kina, ali bez restriktivnih i nehumanih politika kao što je politika jednog djeteta. Ista demografska kretanja su se događala u Indiji, Tajlandu, Južnoj Koreji i cijelom nizu ostalih zemalja, koje su imale demografske politike, ali ipak puno blaže od Kine, usmjerene prema kontracepciji i planiranju obitelji, a ne reproduktivnim državnim zabranama i sankcijama za više od dva djeteta.

Državne demografske politike su potrebne u svim zemljama, ovisno o razini trenutnog gospodarskog razvoja, ali te politike moraju biti u smislu poticaja za određenim ponašanjem te usklađene s trenutnim socio-ekonomskim stanjem. Pokušaji nasilnog mijenjanja univerzalnih zakonitosti kao što su faze demografske tranzicije koje se pojavljuju u svim društvima, često dovode do neželjenih katastrofalnih posljedica.

Broj rođenih na 1000 stanovnika godišnje, Tajland


Broj rođenih na 1000 stanovnika godišnje, Indija


Broj rođenih na 1000 stanovnika godišnje, Južna Koreja


 

 

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
DRUŠTVO
SVIJET
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr

VIŠE
LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:
LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:
NEWSLETTER

Upiši e-mail adresu:
NEWSLETTER

Upiši e-mail adresu: