Branimir Perković
13.7.2017.
Branimir Perković
Socijalizam - povijest pokušaja gradnje na trulim temeljima
Pročitano 7675 puta. Ocijenjeno 17 puta. Ukupna ocjena: 3
Socijalizam - povijest pokušaja gradnje na trulim temeljima
Budimo iskreni, socijalizam nikada nije funkcionirao. U najboljim inačicama, kao što je bio jugoslavenski, funkcionirao je dok je bilo tuđeg novca za održavanje trulog sustava na krivim temeljima. U najgorima, nikada i nije profunkcionirao jer nije bilo tuđeg novca i resursa za eksproprijaciju ili ucjenjivanje. Ili kao što je Margaret Thatcher rekla: „Problem sa socijalizmom je što kad-tad ponestane tuđeg novca.“

Track record socijalizma je užasan, od krvavih revolucija i čistki neistomišljenika, preko nestašica osnovnih životnih namirnica, do masovne gladi i posljedično novih sukoba i čistki. Socijalizam nigdje i nikada nije izdigao ljude iz siromaštva, osim kada je bio financiran ili krađom imovine tzv. „klasnim neprijateljima“ ili u slučaju Trećeg Reicha „rasnim neprijateljima“, ili pak ucjenjivačkom geopolitičkom pozicijom kao Jugoslavija.

Što se tiče ranih uspjeha SSSR-a, samo pogledajte usporedbu Zapadne Njemačke i SSSR-a, koji su oboje bili razrušeni 2. svjetskim ratom, i kvalitetu života u njima 70-ih i 80-ih, pa sami zaključite tko je  bio bolji u ostvarivanju prosperiteta. Ustvari, bolje usporedite Istočnu Njemačku (DDR) i Zapadnu Njemačku, na međusobno geografski bliskoj lokaciji, istim intenzitetom razrušene, istog naroda, ali različitog društveno-ekonomskog uređenja...i sami odredite koja je od njih dvije bila uspješnija, a koja je morala svoje građane zadržavati zidom i oružjem da ne pobjegnu u ovu drugu.

Masovne gladi u SSSR-u, poslije dolaska Boljševika na vlast i usred Staljinove agrarne reforme, odnijele su desetke milijuna života. Maov „Veliki skok naprijed“ u Kini se pretvorio u „Veliki skok u smrt desetaka milijuna zbog gladi“, a „Kulturna revolucija“ u „Kulturno premlaćivanje svih koji ti se ne sviđaju“. Pol Potov režim Crvenih Khmera u Kambodži je pobio 25 posto ukupnog stanovništva te zemlje. Kubom je 90-ih vladala teška glad, tolika da su putopisci izvještavali da se na ulicama ne mogu pronaći psi i mačke jer su ih stanovnici zbog gladi pojeli. Afričke države su se stjecanjem neovisnosti iza kolonijalizma većinom opredjeljivale za socijalizam, s katastrofalnim rezultatima i periodičnim izbijanjima gladi dijelom kontinenta.

Jugoslavija je još i najbolje prošla jer je unatoč velikim nestašicama 1980-ih i jednoj od najvećih inflacija u povijesti izbjegla masovnu glad. Najnoviji primjer „konačno pravog“ socijalizma, Venezuela, ima ogromne probleme s prehranjivanjem stanovništva i osiguranjem sigurnosti te zdravstvene zaštite, iako se u njoj nalaze jedne od najvećih rezerva nafte u svijetu.

Mogli bi se u nedogled nabrajati svi neuspjesi socijalizma, ali važnije je postaviti pravo pitanje, a ono glasi: Zašto je svaka verzija socijalizma uvijek i svugdje propadala?

Da bi se pokušalo odgovoriti na to pitanje, prvo trebamo nešto znati o idejnim začetnicima socijalizma i komunizma, Karlu Marxu i Friedrichu Engelsu (iako je bilo i prije njih puno filozofa koji bi se mogli nazvati „protosocijalistima“).

Engels je bio sin bogatog engleskog industrijalca i dnevni posao mu je bio vođenje jedne očeve tvornice, a pisanje o socijalizmu i komunizmu više kao hobi. S druge strane Marx (čija je obitelj bila također relativno imućna srednja klasa i posjedovala nekoliko vinograda u Francuskoj) nikada nije bio zaposlen osim jednom kada je dobio otkaz zbog katastrofalnog rukopisa. Vrijeme je provodio po knjižnicama, a financirao ga je Engels.
 
Znači „idejni oci“ socijalizma i komunizma su bili sin industrijalca koji je vodio očevu kompaniju dok je zagovarao uništenje buržoazijske klase i osoba koja u životu nije radila, već mu je izvor prihoda za život bio spomenuti sin industrijalca. Kakav su društveno-ekonomski sistem ta dvojica mogla osmisliti osim takav kakvim se socijalizam pokazao?

Razmotrimo neke od njihovih temeljnih ideja i slijedom toga temeljne ideje socijalizma.
 
Prvo demistificirajmo ideju o socijalizmu kao narodnom pokretu. I Marx i Engels su pisali kako su  mali narodi „remetilački povijesni faktor“ i kao takvi trebaju biti progutani od strane velikih naroda i nadnacionalnih tvorevina. U te male narode su ubrajali Bretonce, Baske, Irce, Katalonce i sve južnoslavenske narode, naročito Slovence i Hrvate. Tek kasnije, kada su komunisti uvidjeli da ne mogu preuzeti vlast bez pozivanja na naciju, promijenili su temeljnu Engelsovu i Marxovu teoriju i počeli se prikazivati kao borci za narod, uključujući i male narode.

Sljedeća predikcija u kojoj su Marx i Engels sasvim pogriješili je da će socijalizam izrasti iz razvijenih kapitalističkih društava. Pogledamo li zemlje u kojima je socijalizam zavladao, vidjet ćemo da nikada nije dolazio na vlast u razvijenim zemljama, već uvijek u nerazvijenim i zaostalim državama. Rusija, prva država u kojoj su socijalisti došli na vlast je bila postfeudalna agrarna zemlja s jedva zamjetnim tragovima industrijalizacije i zanemarivim udjelom industrijskih radnika. Kina, Kuba, Jugoslavija, Vijetnam, Venezuela itd. su sve redom bile nisko razvijene države. S druge strane, u visoko industrijaliziranim državama poput SAD-a, Velike Britanije i Francuske, socijalizam nikada nije došao ni blizu vlasti. Sasvim promašena predikcija.

Razmotrimo i Marxovu radnu teoriju vrijednosti prema kojoj vrijednost stvari proizlazi iz količine rada uloženog u njih. S ekonomske strane to je potpuna glupost. Zamislimo jednog drvosječu i dajmo mu sjekiru. Recimo da taj drvosječa u jednom danu može sasjeći 20 velikih stabala. Prema Marxu vrijednost tih odsječenih stabala bi bila određena količinom rada koji je drvosječa uložio, tj. vrijednošću jednog dana posla. Sada tom drvosječi dajmo nekakav stroj kojim on može za jedan dan posla posjeći 100 stabala. Vrijedi li tih 100 stabala isto koliko i 20 stabala odsječenih sjekirom, budući da je bila uložena ista količina rada? Ustvari, ako pretpostavimo da je fizički zahtjevnije sjekirom sasjeći 20 stabala nego strojem 100, ne vrijedi li s aspekta Marxove radne teorije vrijednosti tih 20 stabala sasječenih sjekirom i mišićima više od 100 stabala sasječenih strojem iz relativne udobnosti sjedišta u njemu? Dakle, totalna besmislica.

Dalje, teorija da je povijest ustvari povijest sukoba među klasama. Pogledamo li povijesne sukobe i ratove lako možemo srušiti tu tezu. Među najbrojnijim sukobima kroz koje je čovječanstvo prolazilo, klasni sukobi zauzimaju relativno malen udio. Daleko veći dio otpada na osvajačke pohode, vjerske sukobe i dinastijske obračune iako su seljačke bune u feudalnoj Europi i carskoj Kini redovito izbijale.

Vratimo se na ekonomske postavke. Ideja da neko centralno državno tijelo može znati što, tko, gdje, koliko i kada želi konzumirati je fantastično pogrešna. Nikada nijednom centralnom tijelu nije uspjelo pogoditi ravnotežnu proizvodnju i potrošnju, kao što nikada nikome nije uspjelo savršeno predvidjeti gospodarska kretanja jer na gospodarstvo utječe daleko previše varijabli, koje su ponekad iznimno nepredvidive. Još nije pronađen sustav koji bi zamijenio uravnoteženje koje donosi samoregulirajući mehanizam nevidljive ruke tržišta. Ta nesposobnost i je razlog zašto socijalizam uvijek završava u nestašicama i gladi.
 
S aspekta društvene evolucije, Marx i Engels su smatrali da je socijalizam u kojem država preuzima svu moć u svoje ruke i centralizira je u ruke partije, samo prijelazni oblik u komunizam u kojem neće postojati ni granice ni države. Zar nije bizarno očekivati da će se neka institucija (država) i ljudi koji je kontroliraju (partija) odreći apsolutne moći kada procjene da je za to došlo vrijeme? Zašto bi? To ide protiv svega što znamo o ljudskoj psihologiji i time je sasvim neutemeljeno. Na kraju krajeva, kako će ta partija znati kada je vrijeme da se samouništi i tko može garantirati da neće mijenjati kriterije kako bi održala svoju apsolutnu moć?

Tu je i ideja o „novom socijalističkom čovjeku“, u čemu se ni samo socijalisti ne slažu kakav bi trebao biti. Ali u jedno možete biti sigurni, svi koji smatraju da se ljudska narav mora mijenjati onako kako oni zamišljaju su potencijalno vrlo opasni. Ljudska narav nije savršena, duboko smo nesavršena bića, ali svaki pokušaj bilo koje grupacije da prisili ljude na promjenu svoje prirode je završio kao socijalizam; represijom, progonima, masovnim ubojstvima, krvavim revolucijama, smrtnim kaznama i prijekim sudovima. Ne prihvaćati čovječanstvo kao kompleksno, nesavršeno, raznoliko, sposobno za veliko dobro kao i veliko zlo, znači nijekati veliku raznolikost individua i sami individualizam te poopćavati ljudsku vrstu u jedan kolektiv koji treba oblikovati prema svojoj idealiziranoj verziji stvarnosti, a to nužno uvijek mora voditi do prisile i sukoba.

I napokon dolazimo do temeljnog socijalističkog aksioma, slogana koji je popularizirao Karl Marx (iako mu nije bio autor jer je postojao u sličnom obliku bar od 1755. godine); „Od svakog prema njegovim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama“, koji ne drži vodi ni s moralne ni ekonomske strane. To je ideja radikalnog egalitarizma koji slavi prosječnost, uniformiranost i jednoumlje. Egalitarizam u svojoj zdravoj varijanti predstavlja jednakost prilika, a u svojoj radikalnoj socijalističkoj varijanti jednakost rezultata, stoga negira posebnost svakog vizionara, čudaka, genijalca, nekonformista i buntovnika. Konformizam je u samoj srži te ideje.
 
Ali zapitajmo se i koliko je moralno da netko tko više radi, više čita, više se trudi, više se usavršava i samim time ima manje vremena za dokolicu, dobije isto koliko i netko tko zabušava, tko se ne usavršava, tko sve slobodno vrijeme provodi u dokolici umjesto osobnom razvoju? Zaslužuje li netko tko se cijeli život žrtvovao da bi postigao izvrsnost u nekom polju, bila to znanost, umjetnost i kultura, gospodarstvo, politika, građevina ili nešto drugo, iste nagrade kao i osoba koja je cijeli život bila zadovoljna prosječnošću? Naravno, nema apsolutno ništa loše u prosječnosti, ali zaslužuju li ležerna prosječnost i teško postignuta izvrsnost istu nagradu?

Ekonomski gledano ta ideja ukida jedan od temeljnih preduvjeta za održivi ekonomski rast, a to su „incentives“ ili poticaji. Takav radikalni egalitarizam ukida poticaje ljudima i gospodarskim subjektima da se razvijaju, trude, usavršavaju, rastu i razmišljaju inovativno. U takvoj situaciji država mora na druge načine stvoriti poticaje, koji su mahom slaba zamjena, kao što je dodjela titula „Heroja socijalističkog rada“ ili narodski „radnik udarnik“, što nije imalo nikakav utjecaj na konačnu razinu uloženog rada i output. U krajnjoj liniji, to je i razlog zašto su Jugoslavija, SSSR, Kuba i druge socijalističke zemlje tehnološki, a posebno gospodarski, puno zaostajale za SAD-om i zapadnom Europom.

Sve navedeno nije ni zagreblo površinu razloga zbog kojih socijalizam nikada i nigdje nije funkcionirao te zašto je uvijek bio popraćen nestašicama, masovnoj gladi, progonima, zatiranjem slobode govora i posljedičnim krahom.

Ne želim da ljudi dobiju dojam da je ovo osuda nekoga osobno (dobro, osim Marxa, Engelsa, Mao-a, Staljina i Pol Pota). Savršeno mi je jasno da ljudi vole sanjati i idealizirati. Uostalom, to je uvijek guralo ljudski napredak, i sami kapitalizam, ali treba se i suočiti sa stvarnošću prije negoli se i pomisli da se zamišlja nešto novo. A stvarnost je to da socijalizam ima trule temelje i ma što izgradili na tim temeljima će se urušiti, usmrćujući sve koji se nalaze unutar te strukture.
 

Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
BIG LAJK!
Saša Cvetojević, poduzetnik
Bitno je da nitko ne ostane bez radnog mjesta. O poslu ionako nitko ne priča.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA