Tradicionalni taksisti u paktu s đavlom: Kako otjerati Uber iz Hrvatske?
Branimir Perković
18.10.2017.
Branimir Perković
Tradicionalni taksisti u paktu s đavlom: Kako otjerati Uber iz Hrvatske?
Pročitano 7307 puta. Ocijenjeno 8 puta. Ukupna ocjena: 4
Tradicionalni taksisti u paktu s đavlom: Kako otjerati Uber iz Hrvatske?
Podijeli pa vladaj - jedna od temeljnih maksima Rimskog carstva koju su koristili za osvajanje i pacifikaciju brojnih područja, u hrvatskoj je politici krovni modus operandi koji političke stranke i raznorazni beskorisni paraziti na državnoj sisi koriste da očuvaju svoje fotelje i nastave pljačkati ostatak države.
 
Mora im se odati priznanje, u tome su jako uspješni. Ne samo da su uvjerili većinu stanovništva da im dopušta reketarenje, i to baš kao pravi reketari obećavajući nekakvu nepostojeću uslugu svojim žrtvama i izmišljenu prijetnju kao opravdanje, već su to stanovništvo uvjerili da aktivno brane svoje reketare. Kada čovjek dublje pogleda društvene odnose u Hrvatskoj, dobije dojam da živi u državi stockholmskog sindroma. Primjera tog poremećenog odnosa je bezbroj, a najnoviji koji se pojavio kao rezultat toga što svijet za razliku od nas ipak napreduje krupnim koracima u budućnost, je Uber, naizgled bezazlena taxi aplikacija koja je građane RH toliko preplašila da se pitanje Ubera raspravlja po novinama, portalima, forumima, birtijama, stranačkim skupovima, parkovima i sl. kao nijedno drugo. Što je građane RH toliko prepalo oko Ubera?

Ideja Ubera je jednostavna, povezivanje kupca i nuditelja usluge prijevoza. Kupac upotrijebi aplikaciju, najbliži nuditelj ponudi svoju uslugu, kupac prihvati i plati, nuditelj isporuči traženu uslugu. Vrlo jednostavan ekonomski proces, trgovina 101 - ja nešto trebam, netko to nudi, ja prihvatim i dobijem što sam platio.
 
Svijet bi zaista bio predivno mjesto kada bi sve tako jednostavno i elegantno funkcioniralo, međutim u dobrovoljne ekonomske transakcije se uvijek ugurava država. Tako dvojac postaje ménage à trois, s tim da treći subjekt, država, rijetko kada nudi nešto korisno, a remeti skladne odnose između kupca i prodavatelja. Ali Uber plaća porez na svaku transakciju te država dobiva „svoj“ dio. Pa gdje je onda problem?

Problem je što država gotovo nikada ne staje samo na porezu, ona iako je nitko dobrovoljno nije pozvao, uvijek želi određivati i kakav može biti odnos između dobrovoljnih subjekata koji međusobno trguju. Država je reketar kojemu nikada nije dosta te uvijek podiže iznos koji reketari. Tako da nije dovoljno to što uzima porez, nego mora i određivati pravila, regulacije, trošarine i licence, što joj je sve iznos dodatnog reketa.
 
I kako to u zemlji stockholmskog sindroma često biva, stare žrtve su se pobunile što je netko pronašao način da smanji dio koji mu država otima te staju u obranu zakona i regulacija koji njega samoga potkradaju bez da nude protuuslugu i tako se pozivaju na to da zakone treba poštovati.

Prvo sama ideja da zakone treba poštivati pod svaku cijenu je ne samo destruktivna, nego i opasna. Osobe koje tvrde da su zakoni tu da se poštuju zaboravljaju da su i koncentracijski logori, i ropstvo, i Apartheid, i segregacija u SAD-u, i Holodomor bili zakoniti, pa i giljotina, vješanje, inkvizicija itd. U konačnici, komunistička osuda Alojziju Stepincu je bila legalna po zakonima tadašnje države, a svi hrvatski proljećari su legalno osuđeni po tadašnjim zakonima. S moralne strane je kukavički sakrivati se iza „zakonitosti“.

Ekonomski gledano, nitko se nema pravo buniti što je netko pronašao jeftiniji i efikasniji način nuđenja njegove usluge. Kada poslovni subjekt primijeti da mu drugi poslovni subjekt oduzima tržišni udio, tj. „krade posao“, on se treba prilagoditi novonastaloj situaciji i podići kvalitetu svoje usluge minimalno na razinu konkurencije ili propasti. To je osnovni mehanizam kreativne destrukcije gdje novo, bolje, efikasnije zamjenjuje staro, lošije, neefikasno. Ako ćemo koristiti logiku da treba zaštititi tradicionalni taxi od Ubera, onda istom logikom možemo tvrditi da treba zaštititi konjske zaprege i kočijaše od tradicionalnih taksija, konje od traktora, pisma od telefona i mobitela i sve ostale stare izume od novih i superiornijih.

Nitko nikoga ne prisiljava da se vozi Uberom, sve je na dobrovoljnoj bazi. Ako su korisnici usluga prijevoza zaključili da Uber nudi bolju uslugu uz prihvatljiviju cijenu i odabiru da ga koriste radije nego klasični taxi, što se tu ima zabranjivati i ograničavati?

Da ne bude sve idealno kako logika nalaže, pobrinula se država. I zaista, sasvim razumijem tradicionalne taksiste kada kažu da im je Uber nepoštena konkurencija jer je oslobođen svih nameta, regulacija i licenci kojima su oni izloženi od strane države i mogu razumjeti njihov bijes. Država im je zavezala ruke u borbi protiv Ubera jer ih je toliko izregulirala da ne mogu mijenjati svoje poslovanje da se prilagode novonastalim prilikama, jer im je to praktički zabranila država pa svoje frustracije iskaljuju na Uberu i traže od države da ih, ako im već veže ruke, zaštiti od nelojalne konkurencije.

Poanta je sljedeća: ne postoji sukob između Ubera i tradicionalnog taksija (osim onog zdravog tržišnog) jer postoji dovoljan prostor za poslovanje i jednih i drugih, sukob je stvorila država kada je prije dolaska Ubera odlučila toliko izregulirati i izreketariti tržište taxi usluga da je ono sada nesposobno suočiti se s promjenama nastalima iz dolaska Ubera. Neprijatelj tradicionalnih taksista nije Uber, neprijatelj im je država tj. uhljebnički aparat koji reketari poslovne subjekte bez da nudi ikakvu korisnu uslugu zauzvrat.

Tradicionalni taksisti su davno sklopili „sporazum sa đavlom“. U zamjenu za isisavanje novca od taxi prijevoznika država je brojnim regulacijama i licencama zatvorila tržište za nove subjekte. Kako se sada pokazalo, to je bila medvjeđa usluga jer su se tradicionalni taksisti toliko uljuljali u sigurnost koju ima je pružila država u zamjenu za reket, da su postali nekonkurentni, neprofesionalni i nesposobni za nositi se sa promjenama modernog svijeta. Tako da je odgovornost i sudbina taksista ista kao odgovornost onih koji u bajkama prodaju dušu đavlu. Đavao će održati svoj dio nagodbe, ali kad-tad će doći po naplatu.

Nastala situacija u kojoj taksisti zazivaju državu da otjera Uber kako oni ne bi ostali bez posla i pritom koristeći patetičnu retoriku o gubljenju sredstava za prehranjivanje svojih obitelji (na kraju krajeva mogu jednostavno prijeći u Uber jer potražnja za prijevozom nije nestala, ona se samo preselila na kvalitetnije i jeftinije ponuđače), ne odgovara nikome osim državnim uhljebima koji će imati opravdanje da povise reket i Uberu koji ga je do sada uspijevao izbjeći (osim PDV-a, koji opet plate korisnici usluga). Takav rasplet situacije ne bi postigao ništa konstruktivno i samo bi zacementirao nezdrave odnose između države, taksista i korisnika taksi prijevoza. Da nešto nije ozbiljno krivo u tom odnosu, Uber ne bi ostvarivao toliki uspijeh.

Zaključno, Uber nije nikakva babaroga kojoj je cilj uništiti tradicionalne taksiste, nikakav "belosvetski neprijatelj" koji je došao da ruši bratstvo i jedinstvo između države i onih koje reketari. Uber je logičan i nezaobilazan put budućnosti i tradicionalni taksisti moraju to shvatiti te se prilagoditi toj činjenici jer prostora ima i za jedne i za druge. Tradicionalni taksisti se trebaju s Uberom ujediniti da sruše državni reket, dereguliraju i liberaliziraju tržište, maknu državu sa svojih leđa i hrabro zakorače u budućnost. Kako nas svaka bajka uči, uvijek postoji izlaz iz ugovora sa đavlom, uvijek ga se može nadmudriti. Nadam se da će tradicionalni taksisti biti dovoljno mudri da nadmudre svog đavla, državu.

Ako želimo opstati i napredovati kao država, moramo se riješiti stockholmskog sindroma i natjerati tamničare hrvatskog naroda koji sjede po raznoraznim državnim agencijama, udrugama, stranačkim i drugim tijelima, da nas prestanu reketariti. Prvi korak prema tom cilju je da shvatimo da nismo u sukobu jedni protiv drugih, vjernici protiv nevjernika, ljevičari protiv desničara, zaposlenici protiv poslodavaca itd., nego da se svi skupa moramo ujediniti protiv onih političkih i drugih snaga koji nas drže taocima u vlastitoj državi.


Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
O AUTORU
Branimir Perković je diplomirao ekonomsku politiku i financijska tržišta na Sveučilištu u Splitu. Komentator i analitičar na projektu Liberal.hr
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA