Ivan Bertović
26.8.2017.
Ivan Bertović
Što će nam uopće sloboda govora?
Pročitano 4848 puta. Ocijenjeno 11 puta. Ukupna ocjena: 3
Što će nam uopće sloboda govora?
Zamislite da ste u vremenu pred par stotina godina. S obzirom na raspodjelu stanovništva prema staležu, vi i ja bismo zajedno dijelili sudbinu jednog kmeta. Kao takvi, naša prava bi bila jako ograničena, obveze opsežne, a mi ne bismo imali izbora nego šutjeti i trpjeti. Ako želite promjenu, morate podignuti oružje, vaše vile, sjekire i uzdići se uz nadu da nećete završiti kao vaš prethodnik, na primjer Matija Gubec. Gospoda su moćna, ali i vi i ja znamo da nisu pravedna. Da nisu u pravu.

U tom trenutku ne smijete ni propitivati opće prihvaćene dogme koje su oko vas. Zemlja je ravna ploča usred svemira. Pijavice liječe sve bolesti. Žena mora bespogovorno slušati muža. Kralj je postavljen od Boga i njegova vlast je neupitna. Za prijestup ovih normiranih dogmi ostajete bez glave ili završavate na povećem roštilju, napravljenom samo za vas.

I tako je dobro vladajućima. Ne želimo da niski kmetovi počinju razmišljati. Društvo ima prirodni poredak i zna se zašto je kmet tamo gdje je i zašto mora služiti svom gospodaru.

A zatim, revolucija. Vladajuće dogme se pokazuju krivima jedna za drugom. Tko se samo usuđuje dovoditi ih u pitanje? Odakle tim kmetovima samo ideja da mogu propitivati vlast, poslanu od Boga, neupitnu i moćnu? To smo, dragi čitatelju, Vi i ja. Stojimo ponosno u prkos toj vlasti, tražeći da nas se sasluša i gleda kao jednake. Kao ljude.

I naravno da je nepoželjno jednoj vlasti da ljudi slobodno govore. Govorom se dijeli znanje, a znanje je moć. Što građani imaju više moći, to je vlast manje moćna. Neznalicu je uvijek najlakše uvjeriti u svakakve ludosti, kao recimo da je vaša vlast suverena i neupitna.

I nije samo tu stalo. Sloboda govora je daleko više od samo širokog pučanstva koje uzima vlast i moć u svoje ruke. Ona je prekretnica u način na koji rješavamo probleme. Umjesto da oružanim sukobima kroz masovna ubijanja mijenjamo načine vladavine i poimanja svijeta, mi govorimo, raspravljamo, svađamo se. Umjesto krvoprolića imamo samo uzrujane ljude. Nije li to napredak? Nije li sloboda govora civilizaciji ono što je sam govor bio prvim oblicima čovjeka? Revolucija u evoluciji.

Danas se uspješnost bilo koje civilizacije ili države može lako mjeriti po opsegu slobode govora koju imaju njezini građani. Nema demokratskog i zdravog društva bez slobode govora. Nije Voltaire bez razloga rekao: „Ako želiš znati tko tobom vlada, samo pogledaj koga ne smiješ kritizirati.“

Hrvatska je na tom ispitu pala kao brucoš ispit nakon noći pijančevanja. Donedavna narodna heroina, simbol snage i otpora ususret nedaćama, odjednom radi svoj posljednji spust prema preziru u očima javnosti. Takav rasplet se mogao vidjeti od prvog dana njezinog kročenja u javnu sferu. Tu zaista postaje prigodan još jedan citat, onaj izvjesnog Lorda Actona: „Moć kvari, a apsolutna moć kvari apsolutno!“.

Što se treba dogoditi da takav divan izum, temelj zapadne civilizacije, sredstvo spašavanja milijuna života, bude odbačen jer je nekome teško čuti istinu? Možete li zamisliti da netko odbacuje aute i zagovara kaznu za sve vozače jer on sam smatra oblik kotača uvredljivim?

Neki govore da se tako ne ponaša prema ženi. Zaista, sam čin je bio nešto što bi rijetki od nas odabrali napraviti. Ali zar je Janica, čak i kao „samo“ žena, toliko slaba da ne može podnijeti kritiku na svoj račun? Zar heroj nacije koji je u oči gledao opasnosti i prepreke, nasmijao im se u lice i pregazio ih kao običnu travu, ne može podnijeti da se netko s njom ne slaže? Zar su uvredljive pjesmice gore od spuštanja niz strminu na paru obojanih dasaka pri brzinama koje idu debelo preko 100 km/h? Zar činjenica da je ŽENA umanjuje njezinu sposobnost da bude odrasla osoba i podnese kritiku kao svatko drugi? Zar je to naša hrabra heroina?

Neki će tvrditi da je to uvreda za instituciju. Da se napadom (verbalnim!) na nju napada država i dignitet funkcije. Pa je li funkcija nepogrešiva? Trebamo li samo šutjeti i gledati dok se događaju stvari s kojima se ne slažemo jer, eto, to radi institucionalizirana sila? Ako je tako, ne razumijem zašto se ljudi bune oko obrazovne reforme. I nju provode institucije! Europski sud za ljudska prava kaže: „Javne osobe moraju biti spremne na pojačanu kritiku koja uključuje snažan i ponekad neprikladan jezik što je svojstveno demokratskoj kulturi i slobodi govora.“ Koja je sad institucija vrednija?

Neki će reći da to nije način. Da u kritici treba biti pristojan. Da je ovo uvredljivo. Pred 700 godina, da je netko rekao da svi trebaju moći pročitati Bibliju, takva osoba bila bi opisana kao uvredljiva. Upravo je to bilo iskustvo Johna Wycliffea u Oxfordu 1382. Svaka nova ideja dočekana je na nož na identičan način. Uvijek se govorilo: „To je uvredljivo.“ Tko su te moralne vertikale, ti arbitri ljudske pristojnosti koji s toliko vještine propovijedaju što je, a što nije uvredljivo? Nemam li se ja pravu uvrijediti jer se moj novac troši na sumnjive poslove unutar nogometnog saveza i na osobu koja ga podržava, a kritika kojeg se kažnjava zatvorskom kaznom. Ne trebamo li svi biti zgroženi i uvrijeđeni činjenicom da su pojedinci koji su prakticirali svoju slobodu govora po ekspresnom postupku zatvoreni kao zadnji kriminalci i ratni profiteri? Prijeki sud za kmetove, polagana i blaga pravda za gospodu vlastelu.

Ne smatram da je vrijeđati pristojno. Govoreći ružno o drugima više govorimo o sebi. Ali u doba kada možemo vidjeti nebrojene koristi slobode govora, mizantropski, paternalistički stav da se ljude treba kontrolirati u njihovom govoru je identičan srednjevjekovnim despotima koji su na jednak način štitili svoju vlast od kritike i ismijavanja. Snositi kaznu, biti osuđen za verbalni delikt, u društvu koje teži zapadnoj civilizaciji, je čin koji zaslužuje biti opisan najgorim psovkama i uvredama koje su nam poznate. Zaista, tu prestaje priča o slobodi govora, čak slobodi vrijeđanja, a počinje o dužnosti uvrijediti. Svatko tko vjeruje u slobodu i tko vidi napredak koji je verbalno sučeljavanje donijelo mora uvidjeti i svoju građansku, moralnu dužnost propitkivati, izazivati, provocirati, izaći i zone komfora, dužnost ismijati nove zaštitnike čednosti i pristojnosti.

Hrvati bi prvi trebali znati koliko je visoka i teška cijena cenzure. Koliko je bolno biti pod vlašću koja ne dozvoljava kritike i kažnjava ih fizičkim zatvaranjem od društva. Upitajte se, pljujete li u lice onima koji su plakali, znojili se i krvarili kako biste vi uživali u najvećem izumu koji je čovječanstvo ikada otkrilo!

Ovaj tekst je inspiriran nedavnim događajima, ali i govorom Brendana O'Neilla na debatnoj večeri Oxford Union Society, najprestižnijem debatnom društvu:




Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
O AUTORU
Ivan Bertović je voditelj prevoditeljskog ureda, student prava i predstavnik europske organizacije 'Studenti za slobodu' ESFL.
BIG LAJK!
Saša Cvetojević, poduzetnik
Bitno je da nitko ne ostane bez radnog mjesta. O poslu ionako nitko ne priča.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA