Igor Vuk
8.7.2017.
Igor Vuk
Zemlja niskih plaća i socijalne pomoći, 2. dio: Subvencije
Pročitano 3593 puta. Ocijenjeno 7 puta. Ukupna ocjena: 4
Zemlja niskih plaća i socijalne pomoći, 2. dio: Subvencije
Fraza koja vrlo jednostavno objašnjava sav problem nedostatka ekonomske kulture na našim prostorima bila bi zasigurno „država nam ne želi pomoći“. Kontekst takvih izjava, koliko pratim medije, je reportaža o nezadovoljnim malim poslodavcima koji to intrepretiraju kao subvencije ili sigurni otkup i zaštita od uvozne „strane“ robe.

Ukoliko se površno bavimo tom temom i koristimo zdravi razum, svakako nam se može učiniti da su subvencije dobra stvar. Naime, one omogućuju proizvođačima manje troškove, bolje cijene, osiguravaju zaposlenje te jačanje "domaće" industrije. Na papiru svakako, u stvarnosti zapravo i ne. Subevencije, osim u vrlo specifičnim situacijama, imaju samo jedan pozitivni efekt, stvaraju dodatan izvor sredstava proizvođaču, a sve ostale strane u tom slučaju će izvući deblji kraj.

Proizvođači nisu primorani toliko konkurirati ponudom kvalitete jer država nadoknađuje troškove te nemaju pritisak na stvaranje boljih proizvoda, pobošljati efikasnost svoje proizvodnje i stalno inovirati. Subvencije potiču stagnaciju jer je motivacija proizvođača okrenuta ne prema zadovoljenju potreba potrošača, već dobrim dijelom prema prihodima od subvencija. Umjesto da proizvode proizvod koji će biti bolji, jeftiniji i poželjniji, proizvođači lako mogu biti motivirani proizvoditi što više kako bi ostvarili prihode od subvencija. Ukoliko tome dodamo obavezan otkup od strane države ili drugih tijela, taj problem se još više potencira.

Jako dobar primjer tome je poljoprivredni sektor u Hrvatskoj. Proizvođači dobivaju subvencije kako bi se smanjili troškovi proizvodnje. Proizvođači su motivirani proizvoditi što više kako bi imali što veći prihod od subvencija, neki su se dosjetili čak i „lažirati“ proizvodnju kako ne bi morali ni proizvoditi, već samo dobivati prihode. Te iste proizvode prodaju uz siguran otkup i fiksnu cijenu bez konkurencije na tržištu. Takav način proizvodnje ne samo da nije efikasan, već je i opasan za okoliš i racionalno korištenje ograničenih resursa.

No, što to znači za običnog kupca? Obični kupac dobiva razna opravdanja za subvencije, mitove koji su nažalost živi i dalje na ovim prostorima. „Subvencijom se smanjuje cijena“, „subvencija čuva našu domaću najbolju hranu“, „subvencijama se čuva naše selo“. Ništa od toga nije istina, potrošači kupuju hranu koja ima skrivene troškove, koja je plaćena barem dvaput prije istaknute cijene i koja ne mora biti bolja niti kvalitetnija jer zapravo ne postoji prava konkurencija u veleprodaji. Potrošač je prije kupnje već platio porezom i nametima iz svoga džepa, subvencije za proizvodnju iste te hrane. Subvencije motiviraju proizvođače da rade manje konkurentno i pod ruku sa sigurnim otkupom, stvaraju veću cijenu proizvoda. Prije uopće nego što je otvorio novčanik, potrošač je već dva puta dao novce za taj proizvod i ne svojom voljom.

Država gubi sredstva dajući subvencije proizvođačima da budu sve neefikasniji. Tu država, a time i cijelo društvo, dvostruko gubi. Umjesto da je proizvodnja efikasna, da cijelo društvo dobiva jeftinije i kvalitetnije proizvode, da sve manje ljudi mora proizvoditi hranu i može se baviti drugim zanimanjima, ima stagnirajuću skupu proizvodnju. Umjesto da ima kvalitetnu, produktivnu i konkurentsku proizvodnju koja može i izvoziti, država stvara narkomane gospodarstva koji sve više ovise o državnim sredstvima umjesto da stvaraju i uplaćuju sredstva državi. Sredstva koja se mogu koristiti za javne usluge i dobra koja nisu konkurentna u proizvodnji i potrošnji. Stvari kao obrazovanje, fundamentalna istraživanja. Zašto naši poljoprivredni proizvodi nisu masovno konkurentni u inozemstvu je zapravo sada potpuno jasno. Umjesto da društvo stvara više, ono stvara sve manje i manje, a svi plaćamo rezultate.

Drugi veliki problem koji osigurava status quo ovakvog sustava subvencijske narkomanije je to što vlast ima povratne koristi od subvencija. Naime, subvencijama se omogućava politička snaga. Date subvencije određenim segmentima društva će omogućiti glasove na budućim izborima. Subvencije time postaju ne samo ekonomski problem, već mehanizam koji ozbiljno narušava demokratsko, liberalno društvo jer legalizira kupovanje glasova na izravan način.

Onemougućavanje vlasti takvo izravno uplitanje u gospodarske procese osigurava veću razinu demorkacije jer vlast ne može izravno pregovarati i zaduživati određene interesne skupine osiguravajući sebi ponovni izbor.

Koji je zapravo najneutralniji i pravedniji način poticanja proizvodnje? Subvencije određenim interesnim skupinama treba zamijeniti ulaganjem u obrazovanje, nekonkurentnu infrastrukturu, fundamentalna istraživanja i kvalitetu institucija, prvenstveno pravosudnog sustava i jasno definiranih prava vlasništva. Umjesto davanja subvencije na gnojiva i tako izravnog intervencinozma na tržištu, država može napraviti pozitivni efekt ulaganjem u kvalitetu obrazovanja, škola, sveučilišta i instituta.

Sjetite se propuštenih prilika za kvalitetno obrazovanje vaše djece kada u dućanu kupite „domaće“ subvencionirano mlijeko, zapamtite da je cijena na etiketi ispod police samo mali dio onoga što plaćate. Na izlazu iz dućana samo razmislite o tome da ste ga platili ne samo 3 puta novcem, već i propuštenim prilikama za cijelo društvo, sve kako bi određene interesne skupine imale kurha bez motike, a druge fotelje za svoje stražnjice.


VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
POLITIKA
O AUTORU
Igor Vuk je diplomant na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Ekonomski analitičar na projektu Liberal.hr
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA