Tko ima prava i na što: Kad zakon postane nemoralan, otpor postaje dužnost
Ivan Bertović
23.9.2017.
Ivan Bertović
Tko ima prava i na što: Kad zakon postane nemoralan, otpor postaje dužnost
Pročitano 2233 puta. Ocijenjeno 5 puta. Ukupna ocjena: 3
Tko ima prava i na što: Kad zakon postane nemoralan, otpor postaje dužnost
Potaknut kritikom upućenom liberalima da ne poštuju vladavinu prava, ali i nedavnom smrću mladog Splićanina koji je umro zbog besmislenog rata protiv droga, primijetio sam da ljudi prihvaćaju stvari koje su evidentno nemoralne i neispravne samo zato što su zakonite.

Okosnica takvog stava nalazi se u zabludi o nepogrešivosti zakonodavca i uvjerenju da je vladavina prava apsolutna, običnim rječnikom rečeno - zakoni koje je Sabor donio su dobri i moraju se poštivati.

No, je li zakonito uvijek ispravno? Zakonito znači da je neko tijelo, koje ima legitimitet, donijelo normu (zakon). Vladavina prava znači da se takva norma poštuje i da za one koji je ne poštuju slijedi sankcija (kazna). S jasno postavljenim osnovnim pojmovima, vrijeme je da razmislimo o zabludama.

O nepogrešivom zakonodavcu

Kada ljudi gledaju zakone koji se donose, ako su optimisti i smatraju naš Sabor i odbore koji rade unutar njega kompetentnima, vjeruju da su zakoni doneseni u dobroj vjeri, s dobrim namjerama i radi pomaganja najslabijim članovima društva.

To nažalost nije slučaj. Da biste to shvatili morate ući u glavu prosječnog političara. On ima samo jedan cilj: biti ponovno izabran. Da bi bio ponovno izabran, takav političar će raditi isključivo stvari koje su popularne. Prosječan građanin nema vremena proučavati sve učinke svih zakona. On ima posao, obitelj, hobi, prijatelje...Zato se oslanja na političara da to prouči za njega. Ali političar će radije izreći slatku laž nego neugodnu istinu. Istina ga rijetko ponovno izabire.

Zato je zakonodavac rijetko u dobroj vjeri. On zna da će vam ono što vi želite štetiti, ali nije ga briga jer to donosi glasove.

Takav političar također rijetko ide na ruku slabijima. Osim standardnih zakona za one slabije pojedince, koji ih drže u neimaštini kroz stroga pravila o primanju socijalne pomoći umjesto da ih uzdižu iz iste, tu je i česta koluzija s velikim igračima. Takozvana “sprega velikog kapitala i visoke politike”. Važno je razumjeti da veliki igrači, velike korporacije, često zagovaraju dodatne zakone. Oni tada tvrde da je to radi kontrole kvalitete i poštene utakmice. No, što je nepošteno u slobodnom tržištu? Svi su slobodni natjecati se kako žele dokle god aktivno ne uništavaju imovinu onog drugog.

Ono što dušebrižnici ne razumiju kada podržavaju ovakve mjere je činjenica da veliki mogu platiti političko lobiranje da se zakoni koji se donose kroje po njima (lex Agrokor na primjer), ali i odvjetničke timove da im osiguraju sukladnost s tim navodno ograničavajućim zakonima. Mali i srednji poduzetnici to ne mogu. Zato takva utakmica završava s malima i srednjima koji moraju poštovati pravila koja su u relativnom odnosu daleko teža i kompleksnija za probaviti. Mali i srednji propadaju, a veliki jedini ostaju.

Zato je svako zagovaranje reguliranja tržišta naivno. Veliki uvijek isplivaju na leđima malih i srednjih.

Čak i kada bi našli najčasniju, najpošteniju i najbrižniju osobu i postavili je za dobronamjernog diktatora, bi li ta osoba činila dobro? Kroz povijest imamo čitav niz zakona koji su se donosili s “dobrim namjerama”, a donijeli su katastrofu). U Americi je prohibicija alkohola uzrokovala neviđeni rast bandi, kartela, smrti i patnje. Socijalna pomoć kojoj je namjera pomoći zapravo drži slabe na tom položaju jer im onemogućava financijski i osobni rast. Zakon o minimalnoj plaći kojem je (navodno) cilj pomoći radniku u stvarnosti stvara nezaposlenost. Da se sami anđeli spuste s neba i počnu nam pisati zakone, oni ne bi mogli znati što je dobro, a što loše, u smislu nevidljivih posljedica. S razlogom se kaže da je put u pakao popločan dobrim namjerama.

Iz gore navedenih razloga možemo zaključiti da zakonito nikako ne mora biti moralno.

O apsolutnoj vladavini prava

Liberali, barem oni pravi i originalni, vjeruju u vladavinu prava. Za to je potrebno razumjeti što su ta “prava”. Općenito govoreći, prava se dijele na dvije skupine: negativna i pozitivna prava. Njihova imena ne ukazuju na to koja su “dobra”, a koja “loša”, nego ukazuju na način kako djeluju između nositelja prava i predmeta nad kojim se pravo primjenjuje.

Jednostavan primjer pozitivnih i negativnih prava se može prikazati kao odlazak na pivo s prijateljima. Kada sjedite za stolom, svaki od vas ima pivo pred sobom. Vaše pivo je vaše i vi odlučujete kako i koliko ćete ga popiti. Nitko vam ne smije doći i uzeti vaše pivo. To je negativno pravo - pravo odbiti svaku treću osobu od svojih stvari. Primjeri negativnih prava su pravo na vlasništvo, pravo na život, pravo na slobodu govora. Negativna prava vam kažu da imate pravo “imati” i da vam to nitko ne smije uzeti, ali vam ne govore kako ćete do toga doći.

Ako sada vaš prijatelj ima pravo na pivo, a ostao je bez svog, on grabi prema vašem pivu i pije ga. Nije bitno što je to pivo vaše jer on ima pravo na pivo i on ga smije ostvariti. To je pozitivno pravo. Ono grabi prema drugome. Očekuje da nešto dobije neovisno o trudu koji je unijet. Primjeri pozitivnih prava su pravo na zdravstvo, pravo na obrazovanje, razne subvencije. Dakle, pozitivna prava su ona koja se garantiraju čak i kada nismo za njih ništa napravili.

I tu je glavna razlika u primjeni građanskog neposluha od strane liberala i slobodoumnih naspram onih koji silom žele uvesti svoje sustave. Građanski neposluh liberala sličan je pasivnom otporu kojim su Gandhijeve pristaše uspjele osloboditi Indiju od kolonizatora. U tom slučaju, ugrubo govoreći, možemo reći da je Gandhi tražio negativna prava, na zemlju u kojoj živi, a Britansko carstvo pozitivna, na zemlju koju smatraju svojom kroz osvajanje i kolonizaciju. Gdje liberali odbijaju sudjelovati u glupostima, ljevičarske skupine poput one u Hamburgu za vrijeme G20 pale i razbijaju.

Ne zagovaram revoluciju jer su većinom krvave i neuspješne. Ali isto tako slobodu Indiji nije donijelo glasanje u parlamentu. Briga o svom poslu i puštanje drugih da se brinu o svojem je temelj razvitka svake zdrave države, naroda, civilizacije.

Za one koji žele znati više:
Frederic Bastiat: Essays on political economy
Veil of Ignorance
Schools of Thought: Classical Liberalism


Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
LJUDSKA PRAVA
DRUŠTVO
O AUTORU
Ivan Bertović je voditelj prevoditeljskog ureda, student prava i predstavnik europske organizacije 'Studenti za slobodu' ESFL.
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA