Mario Nakić
5.10.2017.
Mario Nakić
Čovjek koji je liberalnom politikom pokušao transformirati SFRJ
Pročitano 11101 puta. Ocijenjeno 37 puta. Ukupna ocjena: 5
Čovjek koji je liberalnom politikom pokušao transformirati SFRJ
Jugoslaviju je nedugo nakon smrti Josipa Broza Tita, sredinom 1980-ih pogodila velika ekonomska kriza. Budući da se država više nije mogla zaduživati niti otplaćivati dospjele rate, ubrzano se tiskao novac što je prouzrokovalo hiperinflaciju i nestašice električne energije, benzina te brojnih živežnih namirnica. Godine 1989. na scenu stupa Ante Marković, jedan od najpopularnijih jugoslavenskih političara i donosi paket mjera kojima je obećavao da će vratiti gospodarstvo na noge.

Marković je u ožujku 1989. stupio na funkciju predsjednika SIV-a (savezne vlade). U tom trenutku je već nacionalizam bujao i nadzirao se raspad Jugoslavije, a ekonomija je bila u totalnom kolapsu - najveća inflacija u tom trenutku u Europi i jedna od najnižih gospodarskih produktivnosti. Iako je i prethodni premijer Branko Mikulić spominjao da bi se trebali učiniti neki radikalni potezi, tek je Marković imao hrabrosti da ih provede. Marković je shvaćao da je komunističkoj iluziji došao kraj i da ekonomiju mora prilagoditi tržišnim zakonima. Krenuo je u tranziciju.

Čudo koje je i njega iznenadilo

Do kraja 1989. godine po njegovim prijedlozima Savezna skupština je usvojila niz reformskih zakona. Kako piše B92, omogućeno je otvaranje tržišta novca, kapitala i radne snage. Provedena je deregulacija te je liberalizirano oko 90 posto uvoza.

Marković je znao da će biti i negativnih nuspojava te je priznao da će oko 20% ljudi ostati bez posla. Morao je smisliti neko brzo rješenje kako ne bi bilo prevelikog otpora. Ispregovarao je sa Svjetskom bankom novi kredit ukoliko provede cijeli paket mjera. Tadašnji američki predsjednik George H. Bush mu je obećao da će američke investitore uputiti na ulaganje u Jugoslaviju. U dogovoru s MMF-om odlučio se na ograničavanje javne potrošnje kako bi zaustavio hiperinflaciju.

Krajem 1989. Skupštini je predstavio novi niz mjera koje su uključivale i postupnu privatizaciju industrije i to na način da radnicima budu podijeljene dionice. Ukazao je da je došao kraj društvenom vlasništvu te da je vrijeme da i strani investitori dobiju jednake uvjete za ulaganje na jugoslavenskom tržištu.

Budući da je znao da će liberalizacija u prvom valu dovesti i do otpuštanja dijela radnika, predložio je da država za prvu godinu reforme osigura 100 milijuna dolara za socijalnu sigurnost nezaposlenih, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju radnika i oko 50 milijuna dolara za provođenje programa za zaštitu socijalno ugroženog stanovništva. Smatrao je da mu treba četiri do pet godina da bi reforme uspjele i da bi dobrobit osjetili svi. Govorio je da će to biti "novi tip socijalističkog društva" iako je zapravo išao ravno u tržišni kapitalizam.

Međutim, samo mjesec dana nakon usvajanja njegovog paketa u Skupštini, reforme su već počele davati rezultate. Bilo je to pravo čudo koje je zateklo i samog Markovića. Hiperinflacija je zaustavljena na 7 dinara za 1 DM. Uništeno je sivo tržište devizama i za samo 3 tjedna devizne rezerve SFRJ su porasle za 800 milijuna dolara. U veljači su u Washingtonu Svjetska banka i SFRJ potpisale ugovor o kreditu vrijednom 400 milijuna dolara koji je Jugoslaviji odobren za financiranje novog ciklusa reformi i prestrukturiranje starog duga. Sa stranim investitorima je sklopljeno 555 ugovora vrijednih ukupno oko 600 milijuna njemačkih maraka. U ožujku 1990. Marković najavljuje stvaranje agencija za mala i srednja poduzeća i poduzetništvo u čijem okviru se trebalo odvijati restrukturiranje gospodarstva (zapravo pretvorba iz planskog u tržišno).

Do sredine ožujka 1990. u Jugoslaviji je oko 290.000 novih poduzetnika osnovalo svoja poduzeća.

Marković je, međutim, doživljavao veliki otpor od strane drugih političara koji su kritizirali njegove poteze. Neki od njih se nisu htjeli tako lako odreći socijalizma dok su drugi već bili u nacionalističkim vodama. Markoviću je trebala politička podrška i stabilna Jugoslavija kako bi mogao provesti reforme do kraja. U Skupštini je apelirao na političare:

"Danas su čitave regije – čija je povijest bogata međusobnim ratovima i razaranjima – u zajednici bogatih i civiliziranih naroda koji se ne odriču svoje povijesti i svojih posebnosti, ali žive zajedno, zajednički okrenuti budućnosti, prednostima ekonomskog povezivanja i kulturnog prožimanja.

Zar mi to isto nismo učinili 1941. godine u zajedničkoj borbi za goli život, za punu nacionalnu ravnopravnost? Treba li da vratimo kotač povijesti nazad i da platimo cijenu koju smo već platili?! Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije u Europi.

Usmjerimo se zato na izgradnju društva u kom će građanin imati sva prava primjerena suvremenom demokratskom društvu, zajednici ravnopravnih naroda u kojoj nijedan od njih neće tražiti primat zbog povijesnih, ekonomskih, ili kulturnih ili bilo kojih drugih razloga, kako bi svaki građanin u bilo kom dijelu zemlje imao osjećaj punopravnog građanina, jednako poštovan u svom ljudskom i nacionalnom identitetu".


Njegov apel nije naišao na pozitivan odaziv niti u jednoj republici. KPJ se raspala, ali on je i dalje vjerovao u opstanak Jugoslavije. "Bez obzira što se ovdje dogodilo, mi idemo dalje. Gospodarstvo mora dobiti samostalnost i tu politika nema više što tražiti. Jugoslavija će funkcionirati i dalje."

Marković je naveo da Jugoslavija u gospodarskom smislu nikada nije stajala bolje, ali da treba još dosta rada i demokracije kako bi se nesposobni skinuli s upravljačkih mjesta.

Raspad i rat

Jugoslavija se raspala unatoč njegovim nastojanjima, znamo kako. Marković je osnovao svoju stranku, Savez reformskih snaga Jugoslavije koja niti u jednoj republici nije dobro prošla na prvim višestranačkim izborima. Nikoga u tom trenutku više nije bilo briga za gospodarstvo i njegove reforme, narodi su težili političkoj samostalnosti te je zavladao nacionalizam.

Došlo je do velikog i razornog rata. Hrvatska je uništena ratom, osakaćena i opljačkana rođačkom privatizacijom 1990-ih. Srbija i Crna Gora, koje su još neko vrijeme zadržale ime Jugoslavija, doživjele su u to vrijeme jednu od najgorih hiperinflacija u povijesti čovječanstva. BiH je totalno devastirana i podijeljena.

Možemo se samo pitati što bi se dogodilo da je narod htio poslušati Antu Markovića 1990. Sigurno bi na koncu republike svejedno postale samostalne države, ali vjerojatno uz puno manje štete. Na koncu bismo dobili i tržišnu ekonomiju, vjerojatno jaču i pravedniju od ove kakvu imamo danas. Privatizacija po Markoviću bi se provodila postupno i temeljito, a RH je 1990-ih učinila sve suprotno - provela je parcijalnu, djelomičnu privatizaciju i to vrlo netransparentno i naglo dok je dobar dio industrije do danas ostao u državnom vlasništvu.

Markovićeve reforme temeljile su se na politici javne štednje i otvaranja tržišta, dakle to je bio čisti ekonomski liberalizam. I što je još bolje, pokazale su se vrlo efikasne.

Predlagao Hrvatskoj rezanje proračuna i smanjenje PDV-a

Preminuo je 2011. godine, ali par godina prije svoje smrti je u intervjuima za hrvatske i srpske medije dao svoje savjete kako izvući ove zemlje iz krize. U intervjuu za Lider 2009. kazao je da Hrvatska treba srezati javnu i državnu potrošnju, izbalansirati proračun. Predlagao je smanjenje proračuna za 20 posto te smanjenje PDV-a. Naša vlada ga nažalost nikada nije poslušala iako je veći stručnjak od svih dosadašnjih hrvatskih premijera.

Predlagao je i uvođenje uvoznih taksi te subvencioniranje izvoza. To nije dobra ideja (možemo je pripisati godinama - ipak je tada imao već 85), ali to su naši, nažalost, usvojili pa su uveli takse na uvoz i još ih povećavali kroz godine.

Ante Marković treba ostati zapamćen u povijesti kao čovjek koji je uveo liberalnu politiku u jedan totalitarni režim te ga je pokušao mirnim putem i gospodarskim reformama transformirati u liberalnu demokraciju. Bez obzira što možda nije bio liberal u punom smislu riječi, treba ostati zapamćen kao heroj liberalizma jer bi politika koju je on provodio nailazila na ogroman otpor i u današnjem društvu, a gdje ne bi tada. Za provesti takvu politiku trebala je hrabrost.


Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
VIŠE IZ RUBRIKE:
ZANIMLJIVOSTI
EKONOMIJA
O AUTORU
Mario Nakić je novinar, poduzetnik, web developer i osnivač Liberala. Voli pisanje, logiku, PHP i javu. Klasični liberal bez kompromisa.
NEWSLETTER

Upišite svoju e-mail adresu i primajte naše obavijesti (ne spamamo!).


BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA