Što to Kanađani imaju, a mi nemamo?
Predrag Rajšić
7.11.2017.
Predrag Rajšić
Što to Kanađani imaju, a mi nemamo?
Pročitano 3945 puta. Ocijenjeno 35 puta. Ukupna ocjena: 4
Što to Kanađani imaju, a mi nemamo?
Jedna od prvih stvari koje sam primijetio po dolasku u Kanadu je da su Kanađani, tada sam mislio, lakovjerni poput male djece. I mnogi "naši" su mi to potvrdili. Govorili su: "Vidiš kako su glupi. Možeš ih prevariti kako hoćeš." Budući da meni vrag ne da mira, prvo se zapitah kako su oni to tako glupi, a mi došli kod njih živjeti. Nije bilo obratno - da su Kanađani bili zavidni nama "pametnim" Balkancima na superiornom društvu koje smo stvorili pa dolaze živjeti kod nas. Odgovor koji bi tipični našist na to imao bi bio otprilike: "Ma naše društvo je bolje; mi smo bolji ljudi. Ovdje smo došli samo zbog novca." Čekaj, mi smo tako dobri ljudi da smo spremni svega se odreći radi novca? Sva ta navodna duhovna superiornost našeg zavičaja nam vrijedi oko 5.000 dolara mjesečno. Baš smo kvalitetni ljudi onda.

Naravno, nisam se zadovoljio ovim ofucanim "objašnjenjima", nego sam potražio bolja. Nisu oni naivni ni glupi, nego imaju više povjerenja u ljude oko sebe. Baš zbog toga su i stvorili bogatije društvo nego mi Balkanci. Možemo mi kriviti i Turke i Austrougare i Tita i koga hoćemo, ali mi smo sami sebi najveći neprijatelji. Svaki ugovor koji postoji između dva čovjeka jako je skup ako je iza njega nepovjerenje. Ljudi koji zaziru jedni od drugih malo će ugovora i napraviti među sobom. Prosperitet i napredak društva ponajviše ovise o međusobnoj suradnji njegovih članova. Kanađani ne troše svoju energiju na to da provjere hoće li ih netko prevariti. Troše je na produktivne aktivnosti. Takvo ponašanje mogu si priuštiti baš zato što vjeruju jedni drugima. Da bi društvo išlo naprijed, čovjek mora spustiti gard i prepustiti se milosti i nemilosti bližnjega svoga. Naravno, i bližnji mora isto učiniti ako ćemo naprijed.

Prva reakcija koju na ovo očekujem je da mi nismo ništa ni bolji ni lošiji od Kanađana, nego je sustav takav da ne postoji povjerenje u taj "sustav". Prvo, slažem se da vjerojatno ne postoji bitna razlika u urođenoj sposobnosti da budemo dobri ili pametni između nas i Kanađana. Slažem se i da narod nema povjerenja u sustav tj. institucije, ali to i jest dio moje teze. "Sustav" nije neka apstraktna mehanička pojava koja postoji van ljudi i njihove svijesti. Sistem je sačinjen od ljudi. Kanađani su provjeru vjerodostojnosti ugovora među ljudima u društvu povjerili trećim osobama - odvjetnicima, zakonodavcima, inspekcijskim agencijama - zato što im vjeruju. To famozno povjerenje u institucije i pravnu državu kojih su našim političarima puna usta ovise o pogledu na svijet ljudi koji sačinjavaju te institucije i ljudi koji usluge tih institucija koriste.

To ne znači da nitko nikad nikoga neće prevariti. I sami znamo da je to utopija, ali i previsok stupanj nepovjerenja prema drugim ljudima je poguban za društvo. Također bi aposlutno povjerenje u druge bilo pogubno za društvo. Svi znamo šta se dogodi kad mislimo da nije na nama da uopće preispitujemo ispravnost postupaka ljudi na vlasti. To je idealna podloga za tiraniju i totalitarne režime. Ali, i previsok stupanj nepovjerenja prema drugima vodi ka rasipanju dragocjenih resursa. Dakle, moja poanta je da su Kanađani došli bliže optimalnom stupnju povjerenja jedih prema drugima nego što smo to mi uspjeli.

Sama podjela rada i specijalizacija, koji su baza tržišne ekonomije, ovise o međusobnom povjerenju. Standardni primjeri komparativne prednosti iz ekonomskih udžbenika u kojima se jedan čovjek specijalizira u proizvodnji jednog proizvoda, a drugi čovjek u proizvodnji drugog proizvoda, zasniva se na međusobnom povjerenju. Ako se ja specijaliziram za proizvodnju, recimo, mlijeka, onda ovisim o drugim ljudima za sve svoje ostale potrebe. Dakle, moja odluka da ne buden "svaštar" i proizvodim sve što mi treba, nego da to povjerim drugima, ovisi o tome koliko ja vjerujem tim drugima da će mi, kad mi bude trebalo, te svoje proizvode staviti na raspolaganje, od kruha pa do popravljanja automobila. Čovjek koji nikome ne vjeruje pokušava u svemu biti samodovoljan, a to je jako neproduktivan sistem.

Dakle, kad kažemo "ma neka samo svatko radi svoj posao" ili "neka institucije rade svoj posao", implicitno podrazumijevamo da svatko vjeruje drugima da će i oni raditi svoj posao. "Sistem" funkcionira dobro kad se ja usredotočim na svoj posao, a drugima ostavim da se usredotoče na svoj, kada ja ne trošim svoju energiju da im "držim svijeću" jer i za "držanje svijeće" ima tko čiji je to posao.


Sviđa ti se članak? Počasti autora kavom!
TEME:
KANADA
VIŠE IZ RUBRIKE:
EKONOMIJA
HRVATSKA
O AUTORU
Predrag Rajšić je profesor ekonomije na sveučilištu Guelph u Ontariju, Kanada. Rođeni Petrinjac. U slobodno vrijeme piše blog "Loose Ends in Economics".
BIG LAJK!
Srđan Ćuk - General Woo
Reforma je kad si sam platiš "besplatni" grah...i to nedjeljom u nekom restoranu gdje ljudi rade i zarađuju za život.

Izvor: Facebook
NAŠISTI
PRATITE LIBERAL NA DRUŠTVENIM MREŽAMA:



IMPRESSUM | UVJETI KORIŠTENJA