Hrvati su punih 45 godina slušali kroz državni obrazovni sustav i medije jednu te istu priču - onu o svetosti Narodnooslobodilačke borbe (NOB) i tekovina te revolucije, budući da se na njima zasnivao cijeli tadašnji sistem. Ispirali su nam mozak u školi, u kinu i na TV-u kroz ratne priče i filmove koji ozbiljno koketiraju sa znanstvenom fantastikom. Kad se taj sistem raspao, pomislili smo da dolazi novo vrijeme u kojem neće više biti jednoumlja i u kojem nam nitko više neće moći prodavati našminkanu, jednostranu i neobjektivnu povijest koja više sliči na propagandu.

Prevarili smo se. Promijenio se sistem, ali većina vodećih ljudi samo su promijenili stranačke iskaznice. Bivši komunisti zadržali su stare navike i budući da se Hrvatska nikada ustvari nije borila za promjenu sistema, već za neovisnost od ostatka bivše Jugoslavije, a sistem smo promijenili više zbog svijeta nego radi nas - neke svetinje socijalističke revolucije zadržane su i nastavljaju se čuvati desetljećima kasnije. Jedna od tih svetinja je antifašistički ustanak partizana protiv nacista i NDH te njegov značaj za Hrvatsku danas. Tako ćemo često čuti u mainstream medijima - od novinara, podobnih povjesničara i političara na vlasti i iz oporbe - da današnje Hrvatske ne bi bilo da nije bilo partizanskog ustanka. Koliko u toj tvrdnji ima istine?

Da bismo odgovorili na to pitanje, moramo se vratiti u vrijeme pred početak Drugog svjetskog rata u svijetu. Prije njemačkog napada na Poljsku nacisti su potpisali sporazum o nenapadanju sa Sovjetskim Savezom. Kad su napali Poljsku, ubrzo potom su i Sovjeti učinili isto te su podijelili zemlju s Nijemcima. Stav Kominterne tijekom sljedeće dvije godine, skroz do nenadanog napada nacista na Sovjete, bio je da se ne miješaju u "rat između imperijalističkih sila". Komunisti su, naime, planirali čekati da se zapadne sile i nacisti umore u međusobnom ratovanju i onda ih sve osvojiti revolucijom. Službeno su za početak rata čak krivili "engleske i francuske imperijaliste". Komunistička partija Jugoslavije, čije je čelništvo postavljeno 1937-1938. u Moskvi tijekom velike Staljinove čistke, slušala je direktive iz Moskve, tako da je i službeni stav Josipa Broza do okupacije Jugoslavije bio da se ne uvlače u rat.

Kad su Nijemci okupirali Jugoslaviju nakon kratkotrajnih borbi, komunisti su se u tajnosti počeli pripremati za ustanak iako su službeno i dalje bili neutralni zbog Moskve. Napad nacista na Sovjete 22. lipnja 1941. godine za mnoge jugoslavenske komuniste bio je znak da akcija može krenuti. Ustanak je bio spreman, ali čekala se direktiva Kominterne (ni antifašisti danas ne poriču da su za akciju čekali nalog iz Moskve).

U to vrijeme KPH brojala je tek oko 4.000 članova. To znači, za ozbiljniju borbu trebali su privući i ne-komuniste. Većina Hrvata podržavala je politiku HSS-a na čelu s Vlatkom Mačekom kojeg je Adolf Hitler želio postaviti za poglavnika kvinslinške države NDH, međutim Maček je odbio njegovu ponudu. Hitler potom daje zeleno svjetlo Talijanima da postave Antu Pavelića i njegove ustaše. Dakle, Pavelić je bio tek druga opcija. Ustaše su pred proglašenje NDH imale slabu podršku u hrvatskom narodu, tek oko 10 posto.

Da bi pridobio narod, Pavelić je tražio potporu HSS-a. Maček mu daje javno potporu iako je cijelo vrijeme vjerovao da će nacisti izgubiti rat. Želio je da narod preživi to razdoblje što je mirnije moguće pa je dao uputstva svojim lokalnim dužnosnicima iz HSS-a da se pokore novoj vlasti. Paveliću je Maček smetao u njegovoj diktaturi, ali ga se nije usudio likvidirati da ne bi izazvao narodnu pobunu i okrenuo veći dio naroda protiv sebe. Na zasjedanju Sabora (koji je okupio tek reda radi), Pavelić odgovara zastupnicima HSS-a da je Maček "u kućnom pritvoru radi njegove vlastite sigurnosti". Nakon kapitulacije Italije među Pavelićevim ministrima i nekim ljudima iz HSS-a pojavila se ideja o puču i prelasku na stranu saveznika, ali Pavelić je za to saznao te ih je sve dao uhititi (pred sam kraj rata i pobiti). Vlatko Maček je uspio preživjeti, a po završetku rata skloniti se u emigraciju.

Nejasno je zašto Maček i HSS, koji su imali široku potporu narodnih masa - daleko širu i od komunista i od ustaša u tom trenutku - nisu pokrenuli ono što su napravili partizani, vjerojatno su htjeli jednostavno pričekati oslobođenje od strane velikih sila. To, međutim, nije bilo lako jer okupatori su preko svojih vazala u NDH pokrenuli pravu torturu: uveli su rasne zakone, zarobljavali i ubijali Židove, a Srbe i Rome su u nekim mjestima protjerivali, a u nekima zarobljavali skupa sa Židovima.

Nijemci i Talijani su maksimalno iskorištavali hrvatske resurse - od šuma preko poljoprivrede do industrije, sve je trpjelo štetu zbog okupacije. Vlast je zbog ustanka partizana provodila masovno novačenje muškaraca u domobransku vojsku. Da sam ja živio u to vrijeme i da sam dobio poziv da se obavezno javim služiti za takvu državu, gledao bih bilo koji način da to izbjegnem. Za mnoge Hrvate, u tom trenutku je bijeg u partizane bio jedini normalan izlaz.

To objašnjava zašto su dvije trećine hrvatskih partizana na početku rata bili Srbi da bi se taj odnos s vremenom mijenjao u korist Hrvata. Mnogi ljudi, koji nisu bili komunisti niti su željeli komunizam, prelazili su iz domobranske vojske u partizane jer nisu mogli/željeli trpjeti stranu okupaciju i rasističku vlast. Komunisti su iskoristili jednu pozitivnu, općenarodnu pobunu protiv okupatora, za svoj cilj koji je od početka bio uspostava komunističke diktature. Stoga je bitno shvatiti i poštivati onu većinu koja se borila za slobodu od okupatora, a ne za komunizam - mnogi od njih su nakon rata stradali od komunizma.

Otkud sam naziv "antifašistička borba"? Antifašizam je komunistički izum, još od 1922. godine u Italiji kad su anarhosindikalisti i komunisti organizirali prvi veliki radnički štrajk i prosvjed nazvan "Antifašistički štrajk" koji je bio ugušen u krvi od strane Mussolinijevih batinaša. Kasnije se antifašizam preselio u Španjolsku gdje su u Građanskom ratu sudjelovale i tisuće komunista iz tadašnje Jugoslavije. Dakle, "antifašizam" je kod nas ostao uvriježeni pojam koji se koristi za borbu protiv Hitlera dok cijeli zapadni svijet to naziva borbom protiv nacizma (nacizam je bio najveće zlo i glavni neprijatelj, fašisti su bili samo Hitlerovi saveznici).

Jugoslavenski partizani su se borili protiv fašista samo dvije godine (1941-1943) dok Mussolinijeva Italija nije kapitulirala. Sljedeće dvije godine ostali su samo nacisti i NDH. Iako ne treba zanemariti doprinos partizana, nacisti bi izgubili rat i bez jugoslavenskog ustanka. Prema svjetskim povjesničarima, ključne točke za pobjedu nad Hitlerom bile su uključivanje američke vojske u rat u Europi i loša pripremljenost (i opremljenost) njemačke vojske za rusku zimu. Naciste je pobijedila Crvena armija, pa onda zapadni saveznici. Oni bi se morali povući iz Hrvatske u bilo kojem slučaju, čak i da nije bilo Titovih partizana.

Zamislimo na trenutak da nije bilo NOB-a, što bi 1945. godine bilo s Hrvatskom? Budući da su zapadne sile i Moskva dogovorno dijelile teritorij koji oslobađaju, vjerojatno bi Amerikanci i Britanci oslobodili Hrvatsku, Sloveniju i BiH. Oni su, podsjetimo, bili u Austriji kad je vojska NDH došla do Bleiburga. S druge strane, Crvena armija bi oslobodila Srbiju, Crnu Goru i Makedoniju. Jugoslavija vjerojatno ne bi više postojala. To znači, ne bi bilo tolikog stradanja na samom kraju rata (Bleiburg i čistke nakon 1945.), ne bi bilo 45 godina komunizma, ne bi bilo Domovinskog rata i mi danas ne bismo imali probleme kakve imamo.

Treba biti fer i priznati da je ustanak protiv nacista, fašista i NDH bio sasvim razumljiv i opravdan, ali isto tako trebamo shvatiti da su ga komunisti iskoristili za svoje totalitarističke ciljeve. Isto tako, trebamo biti realni pa priznati da bi Hrvatska danas postojala i bez Tita, antifašizma i NOB-a. Vjerojatno bi nam sada bilo puno bolje, s nekoliko stotina tisuća manje žrtava iz oba rata, manje razaranja i ekonomski bismo bili daleko napredniji. Pitanje je samo, kad će hrvatske političke i novinarske elite biti spremne prihvatiti ove činjenice.