Kada je Zoran Milanović, kao premijer, u Saboru izvrijeđao Tomislava Karamarka i Željka Reinera, spočitnuvši prvome da ne zna čitati, a drugome da je ipak akademik pa da ne bi trebao dopuštati da mu drugi pišu pitanja, HDZ-ovci su podivljali u klupama optužujući Milanovića za primitivizam i vrijeđanje. Tada je u istim tim klupama sjedio i Andrej Plenković.

Par godina poslije Andrej Plenković u ulozi premijera vrijeđa zastupnike oporbe, ali ne, kako bi se očekivalo, zastupnike i zastupnice iz redova lijevih stranaka, već kolege iz MOST-a i Nezavisnih za Hrvatsku. Netko će si postaviti pitanje zašto baš njih.

Andreju Plenkoviću odavno oporba nije SDP i to iz dva razloga. Prvo, SDP, ovakav kakav je, ne da ne može biti konstruktivna oporba, on ne može više biti niti saborski inventar. SDP je hodajući mrtvac na aparatima kojemu ni najbolja medicinska njega ne bi odložila neminovno – polagano i mučno upokojenje.

Drugo, otkad je kao predsjednik HDZ-a dobio legitimitet na izborima, Plenković je HDZ odveo ljevije od svih njegovih prethodnika zajedno (izuzev možda Jadranke Kosor koja legitimitet kao oktroirana predsjednica stranke i Vlade nikada nije ni imala) te tako prevario izvorne birače HDZ-a kakvi god oni bili. Plenković je svojim kursem "stabilnosti" i "vjerodostojnosti" uspješno preuzeo i dobar dio političkog rakursa ljevice pa mu SDP jednostavno više nije prirodni politički suparnik.

Iz današnje perspektive, čak i skandalozni Milanović ima "domoljubniju" crtu od Plenkovića. Ljevičarenje Plenkovićeve Vlade ponajprije se vidi u ekonomskim potezima neiscrpnog oporezivanja ili nedovoljnog smanjenja oporezivanja, spašavanje posrnulih privatnih kompanija državnim (našim!) novcem, okrupnjivanjem ionako glomaznog državnog aparata, dijeljenjem državnih (opet naših!) kuna za kupovanje saborske većine itd itd. Namjerno nisam ovdje spominjao političke oblike ljevičarenja kako ne bih zauzimao ničiju stranu.

Valjalo bi razmisliti o tome što bi se dogodilo da je Plenković vulgarno i podcjenjivački izvrijeđao Milanku Opačić ili Anku Mrak Taritaš kao što je to bio slučaj s Brunom Esih. Ne bi li se predbacivanje lijenosti jednoj ženi okarakteriziralo kao najveći oblik šovinizma i građanske nekulture, ne bi li zagrmjeli gotovo svi jugoslavenski mediji? Ali samo kada je u pitanju žena ljevičarka.

Ovako, i sam Plenković dobro zna da mu dlaka s glave neće nedostajati ukoliko opali po ženi desničarki i da će ga gotovo svi mediji skoro pa slaviti, a nad Brunom Esih se ismijavati. Još je tragičnija spoznaja da Plenković otvoreno priznaje kako je on glavni krivac što Esih sjedi u Saboru "iako ju nije poznavao, ali ju je na prijedlog stavio na listu". Kakva je onda njegova odgovornost i vjerodostojnost kao predsjednika stranke prema vlastitim biračima kad im na liste stavlja osobe za koje ne zna kakve su i kakvu politiku misle provoditi?

Po tom ključu na listu je slobodno mogao staviti i Milorada Pupovca. Ali Plenković je i u ovome bio vrlo mudar. Znao je briselski ćato kako s Pupovcem neće moći dobiti izbore, a s Brunom Esih, Hasanbegovićem, Tuđmanom, Stierom, Mirom Kovačem, Darkom Milinovićem, Brkićem vjerojatno hoće pa se obilato poslužio njihovim preferencijalnim glasovima, a kada su neki od njih pomislili misliti svojom glavom, ili su izbačeni ili pasivizirani ili sami pobjegli glavom bez obzira. A gle čuda, Pupovac je nakon izbora inauguriran kao čuvar "stabilnosti". Kako to da Plenković nije priznao krivnju i za to što je Esih kao kandidatkinja za gradonačelnicu Zagreba potukla Plenkovićevog Prgometa, iako je HDZ-ova lista dobila više glasova od Esih-Hasanbegovićeve liste?

Znači li to da je priznao krivnju što je svojim biračima ponudio kandidata za kojeg oni radije ne bi glasovali? Ako je i od Plenkovića, previše je. Plenković je postao glavni spletkaroš u Hrvatskoj, koji preko svojih torbara i kokošara ala Kuščević, Jandroković, Medved, Đakić (ljudi koji su na izborima dobili višestruko manje glasova od gore navedenih kapitalaca) progoni i uvjerava vlastito biračko tijelo kako je potrebno čuvati stabilnost države torbarenjem u saboru i skupljanjem nelegitimne većine u Saboru otpadnicima, osumnjičenicima za najteže ratne zločince, osumnjičenicima za najteže prijevare i pelješenje državnog proračuna i raznorazne druge bezveznjake.

Plenković otvoreno prezire svaku kritiku upućenu na njegov račun, ali uvijek ili gotovo uvijek posebno je žustar na kritike s desna ili desnog centra. Pjeneći se protiv branitelja, Crkve i desnice Plenković nesvjesno gubi potporu u tom dijelu biračkog tijela, barem onom dijelu koji nije direktno na proračunskoj sisi. U tom kontekstu, Plenković bi doista mogao učiniti HDZ-u ono što je Bernardić učinio SDP-u. A onda obojica za Bruxelles.

Iskreno se nadam da će na ruševinama HDZ-a i SDP-a svoje mjesto pod suncem pronaći neka nova liberalna opcija koja će Hrvatsku morati sanirati od toksičnih utjecaja SDP-a, a ponajviše HDZ-a.