Na društvenim mrežama često vidimo ljude kako viču da je pobačaj ubojstvo nerođenog djeteta. Koliko je dosad počinjeno takvih ubojstava?

Moram vam nešto priznati. Ne tako davno, bio sam pro-lifer. Kao zagovornik zaštite ljudskih prava, a život je temeljno ljudsko pravo, bio sam jedan od onih koje ćete danas često vidjeti na društvenim mrežama kako viču "Ubojstvo! Ubojstvo!". Sad kad to vidim, izgleda mi posve nestvarno da sam stvarno dijelio njihov stav iako, priznajem, nikada nisam išao tako daleko da pričam o "klanju djece u utrobi" i sličnim crnim perverzijama.

Ali neka pitanja su mi se nametala sama od sebe. Ako je pobačaj ubojstvo, kako to da je u većem dijelu svijeta dozvoljen? Ubojstvo je zabranjeno i najstrože kažnjivo. Jesmo li mi tek sada naučili da život počinje začećem ili smo cijelo vrijeme prešućivali tolika ubojstva? Nešto tu nema logike. Fanatični vjernici će to lako objasniti, isto kao i činjenicu da nas u školi uče kako je zemlja okrugla dok znamo da je zapravo ravna ploča. Reći će: "Sotona je zavladao svijetom i oni nam cijelo vrijeme lažu, a za to primaju ogromne novce." Ful jednostavno, zar ne? Volio bih imati njihov mozak barem na jedan dan.

Meni takvo objašnjenje nije zadovoljavajuće pa sam odlučio malo više istražiti na tu temu. Čitao sam što kažu znanstvenici, zagovornici pro-choice i pro-life stava i došao do zaključka da moram preispitati vlastiti stav po pitanju pobačaja ili potpuno promijeniti vlastite vrijednosti. Naime, kad pro-liferi kažu "ubijanje nerođene djece", čine ogromnu pogrešku jer ta djeca ne postoje.

Riječ "dijete" može imati dva različita značenja. Jedno je ono medicinsko i ono je objektivno mjerljivo, a opisuje fazu razvoja ljudskog bića od navršene prve godine života do adolescencije. Drugo značenje je subjektivno i opisuje rodbinsku vezu. Po toj drugoj definiciji, dijete je svatko tko ima bar jednog roditelja (biološkog ili nebiološkog) koji ga smatra svojim djetetom. U tom smislu, dijete može biti netko i s 50 godina ako ima žive roditelje ili roditelja - on je njihovo dijete.

Prema prvoj, medicinskoj definiciji, pobačaj nije ubojstvo djeteta jer djeteta još nema. Pobačaj se radi u fazi dok je ljudsko biće embrij ili fetus (ovisi o kojem tjednu trudnoće je riječ). Ali ni prema drugoj, rodbinskoj definiciji (koja se više bazira na osjećaju nego konkretnom stanju), pobačaj opet nije ubojstvo djeteta jer nitko nema dijete. Embrij ili fetus može biti po rodbinskoj definiciji nečije "dijete" samo ako ga žena prihvaća kao svoje dijete, ali u tom slučaju ona ga neće pobaciti. Ako je embrij neželjen i planira ga pobaciti, to znači da ga ne prihvaća kao svoje dijete, već kao uljeza.

Djeteta, dakle, kod pobačaja nema pa je odgovor na pitanje iz naslova jasan. Nijedno dijete nije još nikada ubijeno pobačajem. Nula. Zero.

OK, proliferi će reći, ali i dalje ostaje činjenica da život počinje začećem, a pobačaj je nasilni prekid života ljudskog bića, bez obzira u kojoj fazi ono bilo. Prema tome, zaključit će, svejedno je riječ o ubojstvu. Život je temeljno ljudsko pravo!

Postoji, međutim, nešto vrlo ograničeno kod takvog gledanja na to pitanje. Pro-liferi potpuno zanemaruju drugu "stranku" u ovom problemu, a to je žena. Oni su toliko opsjednuti zaštitom prava embrija, da se ponašaju kao da žena ne postoji. Ona je u njihovim očima samo sredstvo za čuvanje fetusa tijekom trudnoće i to je njena "dužnost". Sve to može lako proći kad se žena dobrovoljno slaže s time, jer jako je lijepo donijeti novi život na svijet, ali što ako to u tom trenutku nije njena želja? Prema pro-liferima, njene želje trebamo potpuno zanemariti, a to će argumentirati činjenicom da je život temeljno ljudsko pravo. Moramo štititi pravo na život najslabijih, reći će.

Samo što pravo na život nije jedino temeljno ljudsko pravo. Prirodna ljudska prava su život, sloboda i imovina. Nijedno nije iznad drugoga. Ako mislite da bez života ne bi bilo slobode, razmislite još jednom. Ja bih rekao da bez slobode ne bi bilo života jer svi smo mi rezultat slobode i dobre volje naših roditelja. Da nije bilo njihove dobre volje, ne bismo mi sada bili živi bez obzira na bilo kakav zakon koji država donese ili društvo odredi.

Pravo na život nije nadređeno ostalim temeljnim pravima ni u moralnom kodu zapadne civilizacije. Ako, na primjer, neku ženu napadne silovatelj, ima li ga ona pravo ubiti? Vjerujem da će većina odgovoriti da ima. I ja se slažem da ima. Ali silovatelj nije ugrozio njeno pravo na život nego slobodu. To znači da postoje situacije kada je opravdano oduzeti život drugoj osobi čak i ako ona nije ugrozila naš život, a to je u slučaju ako nam ugrozi slobodu.

Biste li ženi, koja ubije svoga silovatelja u samoobrani, ikada nabijali na nos da je ona ubojica?

Sad će netko reći, ali embrij nije ništa kriv! Jasno, nije tražio da se stvori i bude neželjeni uljez u tuđoj utrobi, netko ga je morao napraviti. Reći ćete, postoji kontracepcija (iako su često isti ti vjerski fanatici, koji viču "Ubojstvo! Ubojstvo!" ujedno i protivnici kontracepcije, barem ako prate nauk svoje vjere jer Katolička crkva je protiv kontracepcije kao i protiv pobačaja). Zanemarimo sad nedosljednost vjerskih fanatika, pogledajmo logičku nedosljednost takvog prosuđivanja iz svjetovnog aspekta. Ne postoji toliko sigurna kontracepcija koja vam može jamčiti 100 posto da neće doći do trudnoće. Sve se one drže na nekih 95 do 99 posto sigurnosti.

Probajte približno izbrojati koliko puta prosječni par ima seks (možete iz vlastite perspektive ili potražite na internetu neka relevantna istraživanja o seksualnom ponašanju), ubacite u računicu vjerojatnost koja postoji da se trudnoća dogodi usprkos kontracepciji koju koristite i vidjet ćete da ste zapravo sretni ako vam se neželjena trudnoća nije nikada dogodila usprkos svim mogućim mjerama predostrožnosti. Uz bilo kakvu kontracepciju, do trudnoće svejedno može doći - bilo kada.

I što sada? Koga okriviti? Žena ostane trudna - ne svojom krivnjom niti krivnjom partnera - a ne želi roditi. Tko će joj reći da svejedno MORA nositi devet mjeseci u svojoj utrobi uljeza kojeg ne želi, da se mora odreći života kakav je imala i kakav želi nastaviti, da ne smije ići u teretanu, trčati, pušiti, piti, da mora promijeniti prehranu itd. I nakon toga da joj se život okrene naglavačke jer briga o malom djetetu, koje ona nije planirala niti željela, nije šala. Shvaćate li da je riječ o oduzimanju njene slobode? "Tko joj je kriv, što se seksala" smatram lošim argumentom, ljudi se imaju pravo seksati, a stvaranje potomstva nije jedini, pa čak ni glavni razlog za seks.

Dakle, jasno je da je stanje neželjene trudnoće situacija u kojoj će netko ostati bez temeljnih ljudskih prava. Država ovdje može stati na stranu embrija i zbog njegovog prava na život uskratiti ženi pravo na slobodu ili može stati na stranu žene i time izostaje zaštita embrijevog prava na život. Riječ je o koliziji dvaju temeljnih ljudskih prava, jedinstvenom slučaju, i zato je to pitanje puno teže i kompliciranije nego što pro-liferi misle.

Sad smo već ušli u duboku moralnu i filozofsku debatu, onaj dio koji prosječni pro-liferi teško mogu shvatiti. Puno je lakše ono "Život počinje začećem, život je iznad svega, prema tome - abortus je ubojstvo". Bilo bi stvarno cool da je tako jednostavno, ali nije. I ne možemo se praviti da je.

Zato je svako vikanje "Ubojstvo! Ubojstvo!" krajnje nemoralno jer pokušava nabiti osjećaj krivnje svakoj ženi koja se našla u tako nezahvalnoj i teškoj situaciji. Meni je još ogavnije kad vidim da to rade oni koji sebe smatraju nekakvim velikim kršćanima. Je li stvarno kršćanski tako teško osuđivati ljude, čak i ako niste upoznati s okolnostima potrebnim za donošenje takvog suda?

Kao liberal, ne mogu prihvatiti zahtjev za državnom intervencijom u nečiji život i tako intimne stvari kao što je upravljanje tuđim tijelom. Za takvu intervenciju trebalo bi imati strašno jak razlog. Da bi država nekome oduzela slobodu, mora prvo dokazati njegovu nedvojbenu krivnju. Bez svih pojedinosti i okolnosti svakog zasebnog događaja, to je nemoguće. A riječ je o duboko osobnim stvarima, tako da bi sam proces saznavanja svih okolnosti koje su dovele do svake zasebne neželjene trudnoće bio vrlo ružan i autoritaran. Zato mislim da je jedini razumni stav po tom pitanju pro-choice. Pustite ženi da odluči, riječ je o njenom tijelu i životu. Ljudi dolaze na svijet zahvaljujući dobroj volji roditelja, tako treba i ostati.