Kampanja je tek počela, a može se naslutiti žestoki dvomjesečni rat između dvije potpuno iste krajnje desne struje za jedno mjesto u EU parlamentu. Možda ostanu i bez njega...

Pred ove izbore na desnoj strani spektra vodi se strašan rat - do istrebljenja. Sve za samo jedno mjestu u europskom parlamentu.

Desno biračko tijelo - pod time smatram onaj dio populacije koji je konzervativnog svjetonazora, nacionalistički raspoložen, ali koji nije već kupljen od strane HDZ-a u nekom lokalnom komunalnom poduzeću. Takvo biračko tijelo moglo bi donijeti jedan do dva mandata na ovim izborima, a za njih se bore najmanje četiri različite opcije.

Kao i pred svake izbore, HDZ ponovno vraća duh Franje Tuđmana u igru, podsjeća na rat, hrvatstvo, busa se u prsa ne bi li desničarima pokazali kako su baš oni ti pravi Hrvati. Ali u pokušajima uvjeravanja u to veliko hrvatstvo polako ispadaju smiješni.

HDZ-ova europarlamentarka je sa svojom izjavom o "najvećim Hrvatima" rekla nešto što je mnogima možda promaklo. Ona bi, da bi dokazala kako su HDZ-ovci na listi za EU parlament najveći Hrvati, tu tezu potkrijepila riječima: "svi su pravi kršćani, katolici". Ovo je još samo jedna potvrda one fatalne pogreške u hrvatskom razumijevanju nacije o kojoj sam već dosta pisao, a to je shvaćanje nacije kroz vjeroispovijest.

Nasuprot nauku Ante Starčevića, kojeg mnogi smatraju ocem domovine, današnji desničari u Hrvatskoj usko vežu nacionalnu i vjersku pripadnost. Za Starčevića kažu da je bio liberal, premda se ja ne mogu s time u potpunosti složiti jer su teme kojima se bavio drugačije od tema kojima su se bavili liberali u svijetu toga vremena, ali u pogledu na naciju Starčević je dijelio stav klasičnih liberala iz zapadne Europe i SAD-a. Smatrao je da hrvatska nacija treba okupljati ljude različitih etničkih i vjerskih pozadina, odnosno sve koji osjećaju pripadnost toj zajednici. U tom duhu današnji francuski i švicarski ustav uopće ne priznaju nacionalne manjine jer su sve etničke skupine, svi koji imaju državljanstvo, pripadnici njihove nacije.

U istočnoj Europi takva definicija nacije, nažalost, još nije zaživjela, a Hrvati se maksimalno trude da kod nas ne zaživi nikada. Jer kako drugačije objasniti uvjetovanje pripadnosti hrvatskoj naciji krštenjem ili odlaskom na svetu misu? Ovdje je nekako normalno da, ako si Hrvat, moraš automatski biti katolik. Ako si agnostik ili ateist, već si sumnjiv. A Hrvat pravoslavne ili muslimanske vjeroispovijesti je totalna znanstvena fantastika!

Zato sljedeći put, dragi desničari, kada budete pokušali dati argument zašto bi se ovdašnji Srbi ili pripadnici bilo koje druge etničke skupine trebali ponašati i osjećati kao dio hrvatske države i nacije, sjetite se da ste upravo vi marljivo radili na tome da tako ne bude.

Ali ima i "desnijih" od HDZ-a. Krajnje desne opcije su otišle razinu više pa se ne bave toliko veličinom hrvatstva u svojim redovima. Oni se bave Srbijom. Podijeljeni u dva tabora - Hrvatski suverenisti (HKS i HRAST) i NHR-HSP. Oni dijele apsolutno sve stavove bez obzira što Zlatko Hasanbegović tvrdi da nisu svjetonazorski isti. Njihovi glasači jesu, a to pokazuju rezultati na Poligrafu gdje je dosad pristupilo upitniku 300-tinjak glasača NHR-a i oko 150 glasača HS-a. Pretežni stav im je po svim temama isti.

Zašto onda ne idu zajedno jer tako bi sigurno imali bar jednog predstavnika u Europskom parlamentu? Vrlo jednostavno, nisu se mogli dogovoriti oko zajedničke liste jer svi bi htjeli biti baš u toj stolici u Bruxellesu. I to vam je to, dragi Hrvatine, sjebali vas želja za foteljom i ego. I sad, umjesto da zajedno osvojite jedno mjesto ili čak dva, ovako vam je i to jedno mjesto jako upitno i pitanje je hoće li ijedna od te dvije opcije uopće ući u EU parlament.

Borba za tu stolicu je žestoka. Napada se Srbijom sa svih strana. Pa ovi optužuju one da su dogovarali suradnju s europarlamentarcima koji su dobri sa Srbima, a to je valjda najveći grijeh. Svi su u toj igri teški nacionalisti - i prvi, i drugi, i ti europarlamentarci, i njihovi Srbi. Ali kod nacionalista postoji još jedan problem - oni na međunarodnoj sceni ne mogu surađivati s nacionalistima koji surađuju s nacionalistima države koju naši nacionalisti mrze. Tako da je to još više zakompliciralo situaciju.

Tu se pokušava nekako progurati i Most, koji ima biračko tijelo raštrkano od socijalista preko liberala do krajnjih konzervativaca i nacionalista, a za privlačenje desnog biračkog tijela njihov je adut Miro Bulj. I on je opalio po Srbiji. "Srbija mora platiti Hrvatskoj odštetu!" Na to su iz tabora prethodno spomenutih krajnje desnih stranaka promptno odgovorili da krade njihove ideje jer su se oni prvi sjetili napasti Srbiju. Šteta što nema više tih Srbija, da se ljudi mogu pošteno podijeliti među sobom, da ne dolazi do ovakvih nesporazuma. Ono, da Suverenisti uzmu jednu Srbiju sebi i deru po njoj, NHR drugu sebi, a Most treću sebi. Pa da svatko ima svoju Srbiju za igranje i da bude fer, da ne kradu jedni drugima Srbiju.

Problem s tom tezom o isplati ratne odštete je samo taj što je to teški bullshit. Nakon međunarodne presude koja je ustanovila da Srbija nije dužna isplatiti ratnu odštetu Hrvatskoj jer naprosto nije ni postojala u vrijeme Domovinskog rata, stvar je riješena i ne postoji ni najmanja šansa da ćete dobiti tu odštetu. Ideja da bi Hrvatska time trebala uvjetovati Srbiji ulazak u EU je suluda. To shvaćaju i u EU komisiji i zato će vrlo vjerojatno ukinuti pravo veta na proširenje Europske unije, tako da nijedna država više neće moći nekoj blokirati pregovore kao što je to činila Slovenija Hrvatskoj.

Time cijela kampanja desničara pada u vodu. Pitanje je samo shvaćaju li to njihovi glasači ili jednostavno uživaju u populizmu i besmislenim parolama. Uostalom, kako će na njihove živote uopće utjecati eventualni ulazak Srbije u EU, ako do njega ikada dođe jer Srbi će trebati proći i referendum, a raspoloženje kod njih nije pretjerano proeuropsko. Naši desničari s takvom kampanjom pripremaju ražanj, a zec je još u šumi. Jer da bi Hrvatska uopće došla u situaciju da može postavljati uvjete Srbiji, prvo mora proći EU referendum u Srbiji gdje Srbi trebaju potvrditi da žele ući u EU (što nije previše izgledno da će se dogoditi). A onda, čak i ako oni promijene mišljenje i odluče da žele u EU, pitanje je hoće li postojati više mogućnost ulaganja veta na pristupne pregovore.

Već sada vidimo da će ova kampanja biti puna potpuno nebitnih tema i raspravljat će se o svemu osim o bitnim stvarima. Desničari se pred svake izbore vraćaju u 1991. godinu i opet smo u ratu između Srba i Hrvata, opet slušamo busanja u prsa hrvatstvom i natjecanje u mržnji prema Srbima. Očekuje se Thompson, njegova podrška nekoj opciji bi bila presudna.