Index je pokušao objasniti kako antifašisti nisu otprije poznati po nasilju. To je jako daleko od istine.

Index je jučer, dva dana nakon događaja, pokušao što objektivnije prenijeti vijest o premlaćivanju novinara kojeg su napali antifašisti na "domoljubnom" prosvjedu u Portlandu. Iako je veći dio Indexovog izvještaja objektivan i istinit, iz nekog razloga Index je odlučio antifašiste zvati "antifašisti" (u navodnicima) kao da to nisu "pravi" antifašisti nego nešto drugo. Nigdje u svijetu Antifa se ne opisuje kao "antifašisti" s navodnicima, to je naziv za svaki antifašistički pokret.

Na kraju njihovog relativno objektivnog izvještaja ipak se nisu mogli suzdržati da ne pokušaju napraviti "damage control":

"Antifašistički prosvjednici, iako se često ne ustručavaju od nasilja prema fašističkim i ekstremno desnim prosvjednicima s druge strane (koji su i sami jednako skloni nasilju), globalno baš i nisu poznati po nasilnim napadima na novinare, gejeve i pripadnike etničkih manjina na ulicama. Nisu bili, barem donedavno, poznati ni po nasilnom prekidanju politički nekorektnih predavanja na sveučilištima. No najnoviji incident iz Oregona potvrda je novog, vrlo zabrinjavajućeg trenda radikalizacije i normalizacije nasilja kao metode političke borbe uime višeg cilja."

Ovo baš i nije sasvim točno. Povjesničar Mark Bray je prije dvije godine objavio knjigu "Antifa" u kojoj je obradio povijest nasilja koje su antifašistički pokreti od svoga nastanka inicirali. U razdoblju između dva svjetska rata Antifa je zaslužna za ulično nasilje mnogo puta u Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj, Engleskoj i drugdje. Iako su se većinom sukobljavali sa sličnim pokretima krajnje desnice, nerijetko su nastradali i potpuno nedužni prolaznici.

Nakon velikog sukoba na prosvjedu Britanske unije fašista u Londonu 1936., u kojem su antifašisti u konačnici natjerali fašiste na povlačenje, londonska zajednica Židova je osudila nasilje i antifašizam uz objašnjenje da to "nije način kako ćemo pobijediti fašizam".

Antifašisti, naime, inicijaciju nasilja prema fašistima smatraju samoobranom. Za njih je svaki govor ili svako izražavanje potpore fašističkim politikama "čin nasilja" pa stoga je po njima dužnost na takav govor odgovoriti nasiljem. Iako se nekome to može činiti logično jer fašizam je opasna ideologija, ideja da postoji opravdanje za iniciranje nasilja dovodi do katastrofalnih rezultata.

Komunistički list u Berlinu je početkom 1930-ih, prije nego što je Adolf Hitler došao na vlast, objavio proglas koji doslovno kaže: "Kad vidite nacista na ulici, udarite ga! Tucite naciste u svakom kvartu, u svakom gradu". Ali na pojavu jednih nasilnika dolaze drugi, još gori nasilnici. Javno pozivanje na iniciranje nasilja samo je pomoglo ekstremno desnim političarima da opravdaju nasilno suzbijanje sindikalnih prosvjeda, ušutkavanje političkih protivnika i nasilje na desnici. U Italiji, Španjolskoj, Njemačkoj i mnogim drugim zemljama, antifašisti su fizički potučeni od strane većih baraba - fašista i nacista. Ali to je bila arena koju su radikalni ljevičari sami izabrali - ona u kojoj pobjeđuje onaj tko je fizički jači, brutalniji i spremniji na nasilje.

Da stvar bude gora, fašistički diktatori su iskoristili antifašističku borbu kao opravdanje za preuzimanje apsolutne kontrole i proglašenje diktature, budući da je to, kao, bilo potrebno da bi se država stabilizirala i da bi se stalo na kraj uličnim neredima. Ne treba biti lumen da shvatimo kako je antifašističko djelovanje pomoglo uspostavi fašističkih režima u Europi prije WW2.

Nakon Drugog svjetskog rata mnoge europske države usvojile su dijelove antifašističkih zahtjeva pa su ograničile slobodu govora s namjerom da se suzbije stvaranje novih fašističkih pokreta u budućnosti. Ali to je bila pogreška, što se može vidjeti i iz ovog članka objavljenog na ljevičarskom portalu Jacobin u kojem je autor, inače uvjereni socijalist, kritizirao antifašističke zakone zato što su oni iskorišteni u političkoj borbi protiv lijevih aktivista. Na osnovi tih, antifašističkih zakona, kažnjeno je više ljevičara nego desničara.

Istina je da antifašisti u vremenu od završetka WW2 do kraja 20. stoljeća nisu bili toliko aktivni, što je razumljivo budući da nije bilo ni fašizma. Ali u ovom stoljeću radikalno militarističko krilo ljevice se ponovno budi, i to puno prije velikog imigrantskog vala u Europi, Brexita i Donalda Trumpa. Antifa redovito u Parizu, Berlinu i drugim gradovima radi nerede na ulicama, prevrće i pali vozila nasumično, upada u trgovine, pljačka i uništava izloge. Vlasnici tih vozila i trgovačkih objekata nisu fašisti. Čak ni razlog njihovih nasilnih nereda više nije fašizam (iako oni fašizam vide u svemu - od kapitalista do globalizma). Ovo su neki videosnimci divljanja antife iz razdoblja 2012-2017. godine.

U Americi su pravi neredi eskalirali na inauguraciji Donalda Trumpa 2017. godine i otad se samo pogoršavaju. Lani su antifašisti pretukli Židova i napali dvojicu ratnih veterana - inače Meksikanaca porijeklom, koji nisu ništa imali s desnim ekstremistima.

Dakle, Index pokušava manipulirati kada tvrde da je napad na nedužne osobe i njihovu imovinu tek nešto "novo" i da dosad nije bilo takve radikalizacije na ljevici. S druge strane, Index je u pravu kada kaže da su i na desnici ekstremisti jednako opasni i nasilni. Ali to ne opravdava antifašiste jer oni bi valjda trebali biti bolji od fašista.

Da se razumijemo, ja nisam uvijek protivnik nasilja. Kad je riječ o samoobrani, onda sam 100% za nasilje. Ako vas netko fizički napadne, mislim da biste trebali imati pravo i slobodu odgovoriti nasiljem, i to bez ikakvih ograničenja. Ali iniciranje nasilja nema opravdanja, što znači da nitko tko nije fizički napadnut nema pravo fizički napasti drugu osobu.

Isto tako, slažem se da na rast desnog ekstremizma treba odgovoriti, ali ne fizičkom silom. Desni ekstremizam nije teško pobijediti, ali moramo ostati u areni borbe idejama. Ako budemo fizički nasrtali na ljude koji šire opasne ideje, onda im samo dajemo argument i snagu, ali dajemo i opravdanje za buduće fizičko nasilje koje će onda inicirati njihove ekstremističke skupine.

Antifašistički pokret najbolje je opisao ljevičarski ideolog Noam Chomsky, koji je rekao: "Antifa je pogrešna u principu - blokiranje govora - i pokret je generalno autodestruktivan. Jednom kad se borba preseli u arenu nasilja, pobjeđuju oni brutalniji i jači - a znamo tko je to."

Antifa se potpuno odrekla principa da iniciranje fizičkog nasilja nema opravdanja. Oni su u konstantnom ratu. Iako se slažem da mnogo toga u današnjim desničarskim pokretima itekako ima veze s nekadašnjim fašizmom (samo što se današnji fašisti neće tako nazvati, već će se rebrendirati u "domoljube" i slično), činjenica je također da antifašisti vide fašizam puno šire od samo ekstremnog nacionalizma. Za njih je fašizam i slobodno tržište, i sloboda govora, i mnogo drugih u principu liberalnih ideja. Tako da su i liberali za njih često "fašisti".

Njihovo djelovanje ide na ruku desnim ekstremistima koji dobivaju opravdanje za svoje buduće nasilje, a u široj javnosti stvara se slika o dvjema podjednako opasnim stranama. Zato je bitno to prepoznati i osuđivati kao što je učinio Chomsky, a ne tražiti izgovore i relativizirati njihovu destruktivnu ulogu u društvu. To nije u interesu ljevice jer kad se borba prenese u arenu nasilja, kao što je Chomsky upozorio, znamo tko će onda pobijediti.

Nije Chomsky jedini koji vidi taj problem na ljevici. Čak je i Vox, popularni ljevičarski portal, prije dvije godine objavio članak na tu temu u kojem autor kaže: "Antifa koristi nasilje kao način borbe. To može dovesti do ozbiljnog odgovora s druge strane."

Fašizam neće doći pod tim imenom i fašističkom zastavom. Tko zna, možda je već sada novi autoritarni režim sa sličnim karakteristikama u nastajanju. Mnogi kažu da se u Trumpovom ponašanju, govorima i postupcima to vidi. Mislim da je prilično očito da on voli izvršnu moć, a masa njegovih fanova bi dala sve da on dobije diktatorske moći. U tom smislu, neki oblik fašističkih težnji danas postoji. Ali takvima može samo pomoći radikalna nasilna frakcija na ljevici.