Piše: Mario Nakić
10.10.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
Piše: Mario Nakić
10.10.2017.
Prosječna ocjena čitatelja: 5
U povodu 50. godišnjice ubojstva kubanskog revolucionara i masovnog ubojice Ernesta Che Guevare (rođenog Argentinca), jučer su pojedini hrvatski mainstream mediji objavili nevjerojatno romantične i povijesno neutemeljene tekstove koji pokazuju pristranost i neprofesionalnost kod naših novinara.
Državna novinska agencija HINA je prije dva dana proširila tekst u kojem romantizira Kubansku revoluciju, opisuje svrgavanje jednog režima, a ne spominje da je to značilo uspostavu novog, a pokazalo se, još goreg zločinačkog režima. Che je bio spreman žrtvovati vlastiti narod u nuklearnoj krizi samo za "viši cilj", a on je za njega značio "potpuno istrebljenje neprijatelja" - Amerikanaca. Che je bio ponosni masovni ubojica i zločinac koji je ubojstva nedužnih, bez suđenja, opravdavao višim ciljem revolucije. Popis njegovih dokumentiranih žrtava pogledajte ovdje.
Hininu vijest prenijeli su neki hrvatski portali bez ikakve provjere i kritičkog propitkivanja, u prvom redu Net.hr, Index.hr i 24 sata. Zanimljivo je da se u tekstu spominje diktatura Fulgencija Batiste i "revolucionari" koji su mu se suprotstavili i pobijedili ga. Ti "revolucionari" su bili komunisti koji su nakon pobjede uspostavili novu diktaturu i provodili istrebljivanje svojih političkih protivnika. Usput su osiromašili zemlju i to u vrijeme dok je Che bio ministar zadužen za gospodarstvo.
Kuba je od 1959. do 1990. preživljavala isključivo zahvaljujući pomoći SSSR-a i drugih komunističkih zemalja, što se jasno vidjelo nakon pada Berlinskog zida i raspada SSSR-a, kad je 1990-ih nastupio tzv. "posebni period" u Kubi - 10 godina velike krize i neimaštine.
Naši mainstream mediji romantiziranjem komunističkih zločina i njihovih predvodnika samo nastavljaju širiti pogrešnu sliku i dojam kako je zločin ljepši kad ga čine komunisti. Da je isti taj Che Guevara bio pripadnik neke desničarske ili fašističke organizacije, danas bi ga se isti ti mediji i HINA prisjećali s gnušanjem i sigurno ne bi pisali da je bio "neustrašiv", a njegove riječi pune mržnje ne bi opravdavali "revolucionarnim duhom".
Međutim, u patetici i romantiziranju zločina jedan je medij uspio zasjeniti sve ostale. Riječ je o Večernjem listu i novinaru Bernardu Karakašu koji je u ovom tekstu pokazao koliko novinarstvo može nisko pasti. Izdvojit ću neke dijelove iz njegovog teksta:
Iako je Che zapovjedio cijeli niz zločina u prvim postrevolucionarnim godinama Kube, među kojima i smaknuće stotina nepoćudnih Kubanaca, cijeni ga se zbog njegove političke iskrenosti, egalitarizma, radikalizma, ali i volje da žrtvuje osobni boljitak za veći cilj.
Taj "veći cilj" bio je nuklearni rat i potpuno uništenje SAD-a, pa čak i Kube ako bude trebalo (po Che Guevari, to bi bilo sasvim opravdano).
Pedesetu godišnjicu smrti obilježavaju sada samo Kuba, Bolivija i Venezuela, dok ostatak južnoameričkog kontinenta, koji i dalje grca u relativnoj bijedi i socijalnoj nejednakosti, na nju ne obraća previše pažnje. Diktatora, u smislu kakvi su postojali sredinom prošlog stoljeća, više nema. No razlozi za revoluciju svakako i dalje postoje. I nitko ne želi pretjerano podsjećati na njih.
Upravo su Kuba, Bolivija i Venezuela najsiromašnije zemlje Latinske Amerike. Na ostatku kontinenta uglavnom nije bajno (izuzevši Čile, Peru i Panamu), ali samo zato što se mnoge države, poput Argentine i Brazila, tek počinju oporavljati od višegodišnje socijalističke politike masovnog osiromašavanja stanovništva. Razlozi za revoluciju? Recite to Brazilcima koji su prije dvije godine organizirali masovne prosvjede diljem zemlje da bi primorali socijalistički vrh da odstupi zbog korupcije. Recite to Argentincima koji su zbog socijalističke revolucije spali na najniže grane. U isto vrijeme Čile je išao u drugom smjeru i nakon više desetljeća protržišne politike danas ima prosječnu plaću i BDP per capita 40 puta veći od Kube.
...Sam Che danas je više pop-ikona nego simbol revolucije i borbe za klasnu ravnopravnost...
Klasnu ravnopravnost? Tko je ovo, Karl Marx?