Steve H. Hanke je profesor primijenjene ekonomije i osnivač Instituta za primijenjenu ekonomiju na Sveučilištu Johns Hopkins u Baltimoreu. Suradnik je na još mnogim institutima diljem SAD-a i svijeta. Bio je član ekonomskog savjeta predsjednika Reagana početkom 1980-ih, a 1990-ih je savjetovao vlade diljem istočne Europe tijekom tranzicije iz socijalističkog sistema u tržišnu ekonomiju. Autor je više knjiga, a posebno je specijaliziran za razumijevanje hiperinflacije.

U članku koji je Wall Street Journal objavio 1999. godine Hanke je objasnio kako je jugoslavensko vodstvo uništilo vlastitu ekonomiju i valutu. Članak je djelomično prenijet na stranicama Misesovog instituta.

Godine 1945. Jugoslavija je primljena kao čarter članica Međunarodnog monetarnog fonda. Do 16. prosinca 1992., kada je Jugoslavija bez ceremonije dobila nogu od strane MMF-a, lukavi momci u Beogradu napravili su budale od nespretnih birokrata u Washingtonu. Možda to objašnjava zašto je fantastična priča o jugoslavenskom monetarnom nestašluku ostala neispričana.

Jugoslavija je brzo krenula u utrku s MMF-om. Do sredine 1950-ih stvorila je najsloženiji sustav višestrukih tečajeva na svijetu. Ta postavka Rubea Goldberga nametnula je oko 200 tečajeva za različite proizvode kojima se trguje i upravljana je prema licenciranom sustavu trgovanja. Uz obilje MMF-ovih savjeta, nadzora i kredita, stvari su se pogoršale. Od 1971. do 1991., godine kada se Jugoslavija raspala, njezina godišnja stopa inflacije bila je 76%; jedino su Zair i Brazil imali veću inflaciju.

Pokazalo se da je sve to samo predjelo. Glavno jelo pripremio je Slobodan Milošević. Prva od njegovih brojnih monetarnih smicalica otkrivena je 7. siječnja 1991. Tada je jugoslavenska vlada Ante Markovića otkrila da je 28. prosinca 1990. Skupština Srbije pod kontrolom Miloševića tajno naredila Narodnoj banci Srbije (regionalnoj središnjoj banci) da izda oko 1,4 milijarde dolara kredita prijateljima gospodina Miloševića. Ta nezakonita pljačka iznosila je više od polovice cjelokupnog novog novca koji je Narodna banka Jugoslavije planirala emitirati 1991. Pljačka je sabotirala klimave planove Markovićeve vlade za gospodarske reforme i očvrsnula odlučnost čelnika u Hrvatskoj i Sloveniji da se odvoje od Beograda.

Bez Hrvata i Slovenaca, g. Milošević se osvetnički okrenuo protiv vlastitog naroda. Počevši od siječnja 1992., ono što je ostalo od Jugoslavije pretrpjelo je drugu najvišu i drugu najdužu hiperinflaciju u svjetskoj povijesti. Vrhunac je dosegla u siječnju 1994., kada je službena mjesečna stopa inflacije iznosila 313 milijuna posto. Samo je Mađarska, u srpnju 1946., ikada zabilježila višu mjesečnu stopu. Jugoslavenska hiperinflacija trajala je 24 mjeseca, samo dva mjeseca kraće od sovjetske hiperinflacije početkom 1920-ih. Jugoslavenska hiperinflacija bila je daleko opasnija od slavne hiperinflacije 1922-23. u Weimarskoj Njemačkoj.

Rezultati su bili poražavajući. Mnogo prije nego što je NATO napao Jugoslaviju, monetarno ludilo g. Miloševića uništilo je ekonomiju. Uništite gospodarstvo, a zatim započnite rat: to je stari trik za očuvanje moći.

Tijekom 24-mjesečnog razdoblja hiperinflacije, dohodak po glavi stanovnika pao je za više od 50%. Obični ljudi bili su prisiljeni iscrpiti svoju deviznu štednju. Nisu si mogli priuštiti kupnju hrane na slobodnom tržištu; spasili su se od gladovanja čekajući u dugim redovima u državnim trgovinama za neredovito opskrbljene obroke namirnica niske kvalitete ili oslanjajući se na rođake koji su živjeli na selu. Dugo su bile zatvorene sve beogradske benzinske postaje, osim jedne koja je opsluživala strance i osoblje veleposlanstava. Ljudi su također provodili neumjerenu količinu vremena na crnim burzama deviza, gdje su mijenjali ogromne hrpe gotovo bezvrijednih dinara za jednu jedinu njemačku marku ili novčanicu američkog dolara.

Ništa ne govori ovu užasnu priču bolje od razornih devalvacija koje su opetovano desetkovale dinar. Od 1991. godine dinar je službeno devalviran 18 puta, a s te obračunske jedinice odrezane su 22 nule. Pet devalvacija 1992. bilo je previše čak i za MMF, koji je Beogradu pokazao vrata ubrzo nakon studene devalvacije od 73,3 posto.

U svakom od protekla tri vrhunska mjeseca hiperinflacije dinar je potpuno gubio na vrijednosti, uz mjesečne devalvacije veće od 99,99 posto. U prosincu 1993. već se nazirao kraj. Tvornica novca u Topčideru radila je punim kapacitetom, proizvodivši 900.000 novčanica mjesečno, ali one su bile bezvrijedne prije nego što se tinta osušila. Dana 23. prosinca iz tiska su izašle novčanice od 500 milijardi dinara, a tiskane su vrijedile 4,15 njemačkih maraka. Ali do trenutka kad su ih mogli strpati u platne pakete, jedva da su bile vrijedne sitniša.

Dinar je redenominiran 29. prosinca; devet nula odsječeno je u trećoj denominaciji od srpnja 1992. Konačno, fizički kapacitet tvornice počeo je ograničavati inflaciju. Vlasti nisu mogle isprintati dovoljno gotovine da bi pratile pad vrijednosti novčanica. Dana 6. siječnja 1994. dinar je službeno propao. Vlada je proglasila njemačku marku zakonitim sredstvom plaćanja za plaćanje svih financijskih transakcija, uključujući poreze.

Lažni superdinarski sustav doista je okončao hiperinflaciju. Mjesečna inflacija pala je s 312 milijuna posto u siječnju na samo 2.143 posto u veljači, te na negativnih 6,2 posto u ožujku. Ali do kraja 1995. nedostatke u lažnom sustavu valutnog odbora svi su mogli vidjeti. Mjereno prema dolaru, superdinar je devalvirao za 62,6% 26. studenog i za 57,9% u travnju 1998. Dinar danas na crnom tržištu kotira za manje od polovine svoje službene vrijednosti od 6 dinara za jednu njemačku marku.