Jučer, gledajući paradu kiča i neukusa koja je održana povodom proslave Prvog maja, točno me obuzela sreća da radim na taj dan. Budimo realni, to je praznik koji s radom ima najmanje veze, a prava mu je namjera iskoristiti dan za roštilj, „besplatni“ grah ili bacanje trulih zaboravljenih parola od strane ugodno zbrinutih političara i sindikatlija.

Besplatni je stavljeno pod navodnike jer svaki radišniji, ili ekonomsko pismeniji čovjek, dobro zna da ništa na ovome svijetu nije besplatno, a pogotovo ne u našoj truloj državi. U javljanjima s terena imali smo prilike vidjeti par državljana koji nose čudne parole i u kameru izjavljuju da im je najviše žao odlazaka mladih i propasti gospodarstva, plus, glupa tvrdnja da nema posla, a radnika u državi nikad manje. Gospođa koja je u kameru uputila vapaj mogla je komotno reći da nam za vratom sjedi glomazna država radi koje nam se rad ni ne isplati, osim ako promijenimo okružje, što je naravno sasvim legitimna i učestala pojava pošto smo ulaskom u EU konačno dobili priliku vidjeti kako funkcioniraju uređenija društva gdje je PDV na hranu nula ili pet posto.

Doduše, naša trenutno treća opcija i to bi nam sjebala svojim priglupim prijetnjama o izlasku iz unije u kojoj smo navodno robovi, a zapravo nam je priljev od radno sposobnih u inozemstvu, uz turizam, jedina čvrsta prihodovna grana na koju možemo sjesti. Naravno, njihove ekonomske zablude uperene su neukim glasačima koji ne znaju da se kredit mora vratiti, a za lagodniji boravak u vlastitoj glavi lakše im je vjerovati u zavjere i ostala sranja koja im se serviraju iz usta njihovog vođe.

Ne moram više posebno napominjati da je tisuće radnika zaposlenih preko veze trenutno na grbi šačici ljudi koja svinuto čeka da im neko uvalja makar i onaj ružni Kosmodisk iz Top Shop prodaje da bi svoju agoniju mogli produljiti za koji dan.

Liberalizacija koju s ovog portala željno iščekujemo i dalje je tisućama svjetlosnih godinama daleko od nas, čak štoviše, država nam je preko Agrokora poklonila i veliki dio privatnog sektora koji ćemo kao porezni obveznici opet mi servisirati. Gladnu gerijatriju teško mi je i komentirati jer smo jučer vidjeli koja je cijena njihovog obraza. Nerijetko mi i sami penzići priznaju da bi svojoj generaciji zabranili glasanje jer vide koliko je njihov glas utjecajan u kreiranju ekonomskih neprilika za nas iz realnoga sektora.

Dok čekamo godišnji ostaje nam i dalje gledati status quo i populističke floskule interesnih skupina koje u ime rada vode bitku za očuvanje svojih dobro plaćenih radnih mjesta. Možda se ja i previše čudim s obzirom na to da živim u državi gdje je normalno da roditelj kaže djetetu, "školuj se da ne bi morao raditi kao i tvoji roditelji".