Socijalisti često brkaju dva potpuno različita pojma: socijalizam i solidarnost. Samo jučer u hrvatskom Facebook prostoru naletio sam na dva takva slučaja.

Sindikalist Saša Ceci standardno gunđa protiv neoliberala i pritom socijalizam prikazuje kao prelazni sustav u kojem ljudi dijele i međusobno pomažu, dok je "neoliberalni kapitalizam" (po njemu) sustav sebičnih eksploatatora. Ukratko, socijalizam je solidarnost. U drugom slučaju Valentina Wiesner, novinarka Večernjeg lista, dolazi na stranicu Liberala da nas podsjeti da ignoriramo "solidarnost kao stup Europske unije" zato što smo kritizirali njen zahtjev za snažnijim državnim intervencionizmom u cijene i plaće.

Iz svega toga možemo lako zaključiti da socijalisti ne znaju što je solidarnost. Prava solidarnost događa se kada ljudi dobrovoljno dijele ono što su sami zaradili – svoj novac, vrijeme ili resurse – kako bi pomogli drugima. To je čin slobodne volje, temeljen na osobnoj odgovornosti i suosjećanju. Ono o čemu oni govore, pak, podrazumijeva da država prisilno uzima od građana (putem poreza, nacionalizacija ili inflacije) i preraspoređuje sredstva onako kako vlast odluči – često favorizirajući lojalne elite, a ne one najpotrebitije.

To nije solidarnost, to je socijalizam. I u takvom sustavu prava solidarnost nestaje.

Umjesto da gradi navike dobrovoljnog dijeljenja, takav sustav uništava ih: ljudi gube poticaj da štede, stvaraju i pomažu jer sve "pripada svima", a država (odnosno vladajuća kasta) odlučuje tko će dobiti koliki dio. Povijesni i aktualni primjeri socijalističkih režima – od SSSR-a do Venezuele – jasno pokazuju da prisilna preraspodjela ne samo da ne smanjuje siromaštvo i nejednakost na duge staze, nego ih često pogoršava, dok istovremeno guši pravu solidarnost.

SSSR: Privilegirane elite i masovno siromaštvo

U Sovjetskom Savezu službeni podaci prikazivali su nisku nejednakost – Gini koeficijent kretao se oko 0,26–0,29 u kasnijim desetljećima, što je bilo niže od većine zapadnih zemalja. Međutim, stvarnost je bila drugačija. Politička elita – nomenklatura – uživala je privilegije koje su obični građani mogli samo sanjati: posebne trgovine (Berjozka), dvorce (dače), bolje zdravstvo, putovanja i pristup uvoznim proizvodima. Dok su radnici i seljaci živjeli u "komunalkama" i stajali u redovima za kruh, partijski dužnosnici živjeli su u luksuzu koji je podsjećao na novu aristokraciju.

Siromaštvo je bilo rasprostranjeno. Prema istraživanjima britanskog ekonomista Alastaira McAuleya iz 1970-ih, čak 40 posto sovjetskog stanovništva živjelo je ispod granice siromaštva (prema tadašnjim sovjetskim standardima od 50 rubalja mjesečno).

U Moskvi je stopa siromaštva bila 12–15 posto, a u ruralnim područjima znatno viša. Unatoč industrijalizaciji, sustav nije uspio stvoriti prosperitet – stagnacija 1970-ih i 1980-ih samo je pogoršala situaciju. Ljudi nisu stekli navike dobrovoljnog dijeljenja jer je privatno dobročinstvo bilo izričito zabranjeno: komunistički režim ga je smatrao "klevetom protiv države" jer je impliciralo da država ne brine dovoljno za građane. Svaka privatna humanitarna inicijativa ili crkvena pomoć kažnjavana je zatvorom.

Umjesto solidarnosti, sustav je poticao denuncijacije, šverc i preživljavanje po principu "svatko za sebe". Kada se SSSR raspao 1991., pokazalo se koliko je iluzorna bila “jednakost”: nejednakost je eksplodirala jer su bivši nomenklaturni dužnosnici postali oligarsi, a milijuni pali u siromaštvo.

Prava lekcija: prisilna preraspodjela ne stvara solidarnost nego ovisnost i korupciju.

Venezuela: Od "socijalističkog čuda" do masovne bijede i nove elite

Aktualniji i još dramatičniji primjer je Venezuela pod Hugom Chavezom i Nicolasom Madurom. Prije Chaveza (1998.) Gini koeficijent iznosio je oko 0,5, a siromaštvo oko 50%. Pod Chávezom, zahvaljujući visokim cijenama nafte, siromaštvo je privremeno palo na 34% do 2013., a Gini na 0,39 – socijalisti su to slavili kao uspjeh “Bolivarijanske revolucije”. No to je bio samo privremeni efekt redistribucije naftnih prihoda, a ne stvarnog rasta.

Kada su cijene nafte pale i kada su socijalističke politike (nacionalizacija, kontrola cijena, tiskanje novca) došle do izražaja, sve se urušilo. Danas je siromaštvo prema ENCOVI istraživanju premašilo 81,5 %, a ekstremno siromaštvo zahvaća više od polovice stanovništva. Gini koeficijent popeo se na 0,603 – Venezuela je danas među zemljama svijeta s najvećom ekonomskom nejednakošću u svijetu. To je rezultat socijalizma.

Više od 8 milijuna Venezuelaca pobjeglo je iz zemlje – najveća izbjeglička kriza u povijesti Latinske Amerike. Nejednakost nije nestala – samo se preselila. Umjesto starih elita, stvorena je nova “boliburguesia” – čavistička nomenklatura koja je kroz korupciju, nacionalizacije i kontrolu PDVSA-e (državne naftne kompanije) stekla milijarde. Dok obični građani gladuju i stoje u redovima za hranu, lojalni dužnosnici žive u luksuzu. Državne "misiones" (socijalni programi) bile su prisilna preraspodjela, a ne dobrovoljna pomoć – financirane inflacijom i otimačinom privatnog sektora. Privatno dobročinstvo u Venezueli nije bilo formalno zabranjeno kao u SSSR-u, ali u praksi je uništeno: ljudi nisu imali što dati jer je država uzela sve, a sustav je poticao ovisnost o državnim paketima hrane umjesto samopomoći.

Rezultat? Nema navika dobrovoljnog dijeljenja. Umjesto da susjedi pomažu susjedima, ljudi bježe ili se bore za preživljavanje. Studije o "crowding out" efektu pokazuju da veliki državni socijalni programi smanjuju privatnu filantropiju i do 75 % – u socijalizmu je taj efekt potpun jer nema privatnog vlasništva ni poticaja.

Zašto prisila ne stvara solidarnost?

U slobodnim društvima poput Sjedinjenih Američkih Država ili Švicarske, gdje ljudi zadržavaju veći dio onoga što zarade, filantropija cvate: Amerikanci godišnje dobrovoljno daruju stotine milijardi dolara. U socijalističkim režimima, gdje država uzme sve i odluči umjesto vas, ljudi gube motivaciju i mogućnost da pomognu. Umjesto zajedništva nastaje nepovjerenje, korupcija i konačno dolazi do masovnog bijega.

Liberalni pristup – zaštita privatnog vlasništva, slobodno tržište i niska porezna opterećenja – omogućuje upravo suprotno: ljudi postaju bogatiji, a onda dobrovoljno pomažu slabijima. To je prava solidarnost. Socijalizam, pak, stvara nove elite, perpetuira siromaštvo i guši humanost.

Vrijeme je da prestanemo brkati prisilu s empatijom. Povijest SSSR-a i Venezuele nije upozorenje – ona je dokaz.

-----------------------------------------------

Ključni izvori:
World Inequality Database (WID.world) i studije o Gini koeficijentu u SSSR-u
Alastair McAuley, “Poverty and Inequality in the Soviet Union” (1970)
BTI 2024 Venezuela Country Report (ENCOVI podaci o siromaštvu i nejednakosti)
Econlib, “Charity Isn’t an Option with Socialism” (o zabrani dobrotvora u SSSR-u)
Dodatne analize: nintil.com, CEPR VoxEU, World Bank podaci o Venezueli