Lijeve ideologije, u svim svojim oblicima i uvijek, osuđene su na propast. To nije stvar nagađanja niti se može pripisati lošoj provedbi od strane onih koji su ih pokušali ostvariti.

Neuspjeh je pravilo ugrađen u samu srž ljevičarske misli. Ta misao je utopijska iluzija izgrađena na apstraktnoj moralnosti, ekonomskoj nepismenosti i potpunom neskladu s ljudskom prirodom.

Povijest ove činjenice je, prosto, nedvosmislena. Gdje god su ove ideje primijenjene, rezultati su bili katastrofalni. Unatoč tome, njihovi zagovornici neumoljivo nastavljaju propagirati iste isprazne fantazije, opijeni zamišljenim savršenstvom konačnog cilja, dok u isto vrijeme zatvaraju oči pred brutalnim sredstvima potrebnim da se do njega dođe.

Ljevica, u svim svojim pojavnim oblicima, ideološki je sustav temeljen na parolama umjesto na rješenjima, na emocijama umjesto na razumu, na pobožnim željama umjesto na empirijskoj stvarnosti. Njezini zagovornici zaneseno govore o svijetu pravednosti, jednakosti i pravde, no ostaju zapanjujuće neodređeni kada ih se upita kako točno namjeravaju ostvariti taj zamišljeni raj. Moralna su nadmoć i proklamirana dobrota središte njihova diskursa, ali čim se uđe u sferu konkretnih metoda, nastupa muk.

To nije slučajnost. Put do njihove utopije neizbježno je popločan prisilom, otimačinom i razaranjem, jer se njihov neprirodni svijet može uspostaviti samo silom, nametanjem volje jedne skupine cijelom društvu.

Povijest pruža najjasniju osudu ljevičarske ideologije. Socijalistički i komunistički eksperimenti prošlog stoljeća ostavili su za sobom pustoš toliko strašnu da samo krajnje nepošten ili neupućen um može ignorirati njihove posljedice. Sovjetski Savez, direktno izgrađen na marksističkim načelima, pretvorio se za tren oka u pakao čistki, gladi, ekonomske stagnacije i tiranije. Milijuni su umrli pod Staljinovim brutalnim kolektivizacijskim programima, žrtvovani na oltaru ekonomske teorije koja je ljudske poticaje smatrala beznačajnim buržoaskim konstrukcijama. Kineski Veliki skok naprijed, još jedan tragičan primjer ljevičarskog društvenog inženjeringa, izgladnio je desetke milijuna ljudi u ludilu nastojanja da se stvarnost prisili na pokoravanje ideološkim fantazijama. Crveni Kmeri, vođeni istim egalitarističkim impulsom koji pokreće sve ljevičarske pokrete, pobili su gotovo četvrtinu stanovništva Kambodže u pokušaju stvaranja besklasnog društva. Venezuela, nekoć jedna od najbogatijih zemalja Latinske Amerike, sada leži u ruševinama, što je posve predvidiva posljedica socijalističkih politika koje su ondje uvedene.

Obrazac je uvijek isti. Ljevica obećava egalitarni raj, ali donosi distopijski pakao. To nije slučajnost niti rezultat lošeg vodstva ili pogrešne primjene teorije. To je ugrađeno u samu bit ljevičarske ideologije.

Temeljna premisa ljevice jest da je svaka društvena nejednakost nepravda koja mora biti ispravljena silom - i upravo tu leži njezina kobna pogreška. Ljudsko društvo, po svojoj prirodi, hijerarhijsko je, dinamično i raznoliko. Ljudi se razlikuju po talentu, ambiciji i radnoj sposobnosti. Te razlike nisu prijetnja, već pogonsko gorivo civilizacije. No ljevičarski um, nesposoban shvatiti tu stvarnost, svaku razliku doživljava kao nepodnošljivu uvredu svojoj ideološkoj dogmi. On teži izjednačiti sve, ne podizanjem najslabijih, već rušenjem najuspješnijih.

Ovo prisilno niveliranje zahtijeva sve širi aparat državne kontrole, jer samu ljudsku prirodu treba preoblikovati kako bi se prilagodila ideološkim idealima. Zbog toga se svaki socijalistički eksperiment na kraju pretvara u represiju. Socijalistička država, u svom uzaludnom pokušaju da oblikuje stvarnost prema svojim ideološkim zahtjevima, mora ugušiti neslaganje jer svaka kritika podsjeća na to da ljudska bića ne žele biti ukalupljena u utopijske snove. Zato je svaka ljevičarska vlast, bez iznimke, pribjegavala cenzuri, propagandi i nasilju kako bi održala kontrolu. Slobodna misao je neprijatelj ideologije koja može opstati samo zatiranjem stvarnosti.

Ljevičarska vizija u svojoj je srži parazitska. Ona živi na bogatstvu, inovacijama i produktivnosti slobodnih društava dok istovremeno prezire same principe koji ta društva čine uspješnima. Kapitalizam proglašava izrabljivačkim, ali ne može preživjeti bez njegovih plodova. Svaki socijalistički eksperiment počinje grandioznim obećanjima jednakosti i pravde, no čim ekonomija, pod teretom državne kontrole, neizbježno propadne, režim se okreće otimačini i represiji kako bi preživio. Ishod je uvijek isti: ekonomski kolaps, društvena dekadencija i politička tiranija.

Unatoč tom neprekinutom nizu neuspjeha, ljevičarski ideolozi ostaju nepopustljivi. Krivnju prebacuju na vanjske neprijatelje, tvrde da "pravi socijalizam" nikada nije isproban ili se zaklinju da će njihova verzija nekako izbjeći neizbježne posljedice iste pogrešne premise. Ova tvrdoglava nesposobnost učenja iz povijesti nije slučajna, već je središnja značajka ljevičarske misli. Ljevica nije ideologija razuma, već sekularna religija, imuna na dokaze, održavana slijepom vjerom u utopiju koja nikada ne dolazi.

Tragedija ljevice nije samo u tome što propada, već u tome što prije konačnog urušavanja uništava sve što dotakne. To je ideologija koja obećava raj, ali donosi pustoš. To je filozofija koja tvrdi da brani potlačene, ali uvijek stvara najokrutnije tlačitelje. Ona je, u svakom mogućem smislu, ideološki otrov - zavodljiva u retorici, katastrofalna u praksi i potpuno nepopravljiva. Jedini racionalan odgovor na nju jest njezino potpuno odbacivanje.