Pojavili su se po forumima i na društvenim mrežama pojedinci koji me prozivaju da se protivljenjem općoj karanteni u kojoj se Hrvatska nalazi već dulje od mjesec dana stavljam na stranu nekakvih teoretičara zavjere, anarhista itd. i da to nije u skladu s liberalizmom koji ovaj site predstavlja. Njihova je teza, ukratko, ovo: "Moja sloboda je ograničena slobodom drugoga. Država ima zadatak da štiti zdravlje i živote svojih građana."

Naravno, slažem se s obje rečenice, ali mislim da ih moji protivnici pogrešno tumače, odnosno da uopće nisu shvatili srž liberalizma i njegovih principa. Anarhizam je ideologija koja zagovara ukidanje države, a ja nisam nikada, niti u jednom članku, zagovarao takvo što. Nisam protivnik postojanja države, smatram da je ona nužna za funkcioniranje slobodnog društva. Ali država u klasičnoliberalnom smislu (a klasični liberali su kreatori moderne države kakvu znamo ili barem njenog korijena) mora biti ograničena Ustavom ili nekim drugim pravnim aktom koji štiti temeljna prava i slobode svojih građana.

U izvanrednim okolnostima, radi zaštite života i zdravlja građana, vlada može na Ustavom propisani način uskratiti neke građanske slobode. Ali to onda mora biti opravdano i temeljeno na znanstvenim dokazima. Narušavanje građanskih prava i sloboda ne smije biti u nesrazmjeru s ciljem takvih mjera. Drugim riječima, ako liberalna država mora iz nekog posebnog razloga u određenom trenutku uskratiti građanima njihova temeljna prava, to mora imati snažno opravdanje, utemeljeno na dokazima i razumu.

Istina je da je moja sloboda ograničena slobodom drugih ljudi, ali sloboda nije nešto imaginarno. Ako si umislite da vam druga osoba ugrožava vaše zdravlje samim time što trči na Jarunu, to ne može biti dovoljan razlog da država intervenira i izopći tu osobu iz društva. To vam je isto kao oni koji traže da država kažnjava "govor mržnje", misleći pritom na govor koji vrijeđa njihove osjećaje. Samo zato što si netko umisli da ga netko drugi ugrožava svojim postojanjem ili djelovanjem nije razlog za državnu intervenciju.

John Stuart Mill, engleski liberalni filozof iz 19. stoljeća je u djelu "On Liberty" (O slobodi) pisao o opravdanim intervencijama države pa je rekao:

"U bilo kojem slučaju kad se raspravlja o potrebi da vlada intervenira, teret dokazivanja je na onima koji zagovaraju, a ne na onima koji se protive intervenciji."

Znači, prema Millu, da bi država intervenirala u građanska prava i slobode, zagovornici te intervencije moraju podastrijeti dokaze i argumentirati zašto je ta intervencija potrebna. U slučaju opće karantene u Hrvatskoj to nismo vidjeli. Nitko se nije ni potrudio dokazati zašto nam treba opća karantena, zašto je potrebno zatvoriti sve u domove, ugasiti pola gospodarstva, skratiti rad prehrambenih trgovina, uvesti kontrolu cijena, uvesti carine na granicama svake općine (sada županije) itd. Postoje li i danas, mjesec dana nakon što su skoro sve europske zemlje uvele opću karantenu, dokazi da ona funkcionira?

Ne. Iskustva različitih država pokazuju da ne postoji nikakva korelacija između opsega državnih mjera i širenja odnosno suzbijanja epidemije. Belgija, Nizozemska, Francuska, Velika Britanija, Švicarska, Španjolska i Italija imaju daleko veći broj smrtno stradalih od korone na milijun stanovnika od Švedske iako su one pod "lockdownom" (u karanteni), a Švedska nije. Da lockdown suzbija zarazu, onda bi koronavirus u Švedskoj eksplodirao bar 10 puta gore nego u svim drugim zemljama Europske unije. Ako pogledamo svjetsku razinu, Tajvan, Hong Kong i Južna Koreja su među prvima suzbile koronu u prvom valu, a nisu bile ni jedan dan u lockdownu. Dakle, očito je da lockdown nije "jedini način" kako se boriti s koronavirusom, a još uvijek ne postoje dokazi da "lockdown" uopće funkcionira. Ipak smo ga prihvatili "zdravo za gotovo" bez konzultiranja Ustavnog suda, čak i bez propisanog ustavnog postupka.

Ideja da lockdown suzbija zarazu polazi od vjere da je državni represivni aparat efikasan u nametanju dobrih navika i suzbijanju loših. Ali to je opet - vjera. Može li to uopće država napraviti? Švedski premijer Stefan Lofven tvrdi da ne može. I u pravu je zapravo. Država bi mogla, recimo, propisati kazne za nepranje ruku. Svi ćemo se složiti, vjerujem, da je pranje ruku nešto što svi moramo raditi više puta dnevno kako bismo zaštitili svoje zdravlje i zdravlje drugih. Prema tome, nitko u Hrvatskoj se ne bi bunio da država uvede takav zakon.

Ali postavlja se pitanje kako bi izgledala njegova provedba u praksi i tu dolazimo do problema. Kako bi država kontrolirala peremo li svi ruke svaki put kad je potrebno? Druga stvar, dolazilo bi do zlouporabe zakona, gdje bi se našli oni koji bi prijavljivali svoje susjede, koji im se zamjere iz nekog desetog razloga, da nisu oprali ruke. Kome bi sud trebao vjerovati? Ako tih susjeda bude više i ako žele svjedočiti, čovjek bi mogao biti kažnjen i ako nije kriv. Dolazilo bi i do zlouporabe zakona od strane samog državnog aparata, odnosno pojedini policajci bi ga sigurno koristili za kontrolu i iživljavanje nad građanima koji im se iz nekog razloga ne bi svidjeli. To bi dovelo do nepovjerenja prema samom državnom aparatu i prema zakonu.

Upravo to se događa kada država propiše kaznu za, recimo, nepridržavanje propisanog razmaka od 2 metra. Tko će znati kad je netko prekršio taj zakon i imamo li mi dovoljno policajaca da to kontroliraju? Na kraju bivaju kažnjeni oni koji se nekome posebno zamjere. Država jednostavno ne može regulirati sve sfere naših života i natjerati nas na poželjno ponašanje. Bez obzira na takve zakone, ljudi će se pridržavati uputa epidemiološke struke ako im vjeruju. Ako im ne vjeruju, neće se pridržavati i tu nikakav zakon ne može pomoći, nikakva državna represija.

Onda mi spočitavaju, ako sam protiv opće karantene, znači da sam "za to da država ne učini ništa i da pustimo da ljudi umiru". Krivo. To je jednodimenzionalno i primitivno razmišljanje, gdje postoje samo dvije opcije: ili si za jednu krajnost ili za drugu. Kao da ne postoji ništa u sredini. Koronavirus je opasan i država svakako treba nešto učiniti, i može se puno toga učiniti da se zaštiti rizične skupine i spasi što više života. Po mojem mišljenju, ono što je napravila švedska vlada je skoro savršeno. Oni su izdali jasne upute građanima - kako se ponašati, a posebno rizičnim skupinama - kako se zaštititi i izbjeći zarazu. Zatražili su od građana starijih od 70 i od kroničnih bolesnika da budu u samoizolaciji. Nakon toga, hoće li umrijeti 5 ili 50.000 ljudi, to više nije odgovornost vlade, nego ovisi o tome koliko se pripadnici rizičnih skupina pridržavaju preporuka. Švedska država tretira svoje građane kao odrasle osobe, sposobne da preuzmu na sebe odgovornost za svoje zdravlje.

Hrvatska država tretira svoje građane kao vrtićku djecu kojoj treba dadilja. Hrvati to sami traže od svoje države. Onog trenutka kad nas je država zatvorila u domove i propisala rigorozne kazne za hrpu mjera ponašanja, država je preuzela na sebe i odgovornost za naše zdravlje. Kao što je staratelj odgovoran za dijete koje odgaja, kao što je dadilja odgovorna za dijete koje čuva, tako je i država u našem slučaju odgovorna za sve nas. Za svaku smrt u ovoj zemlji nakon uvođenja lockdowna direktno je odgovorna država.

Korona je ozbiljna prijetnja našem zdravlju i opasnost za starije i kronične bolesnike. Država se treba uključiti, OK? Samo, pitanje je je li opća karantena iliti lockdown pravi odgovor na koronu i mene još nitko nije uspio uvjeriti da jest. Problem je što se nitko nije pitao što će se dogoditi ako zaključate ljude u kuće na par mjeseci i šopate ih lošim vijestima. Što može poći po zlu? Kada se o tome raspravljalo, neki su spominjali mogućnost da uništimo ekonomiju, ali takvi su brzo bili ušutkani onom poznatom: "Ne možemo birati između zdravlja i ekonomije, jasno je da su životi bitniji."

OK. Zdravlje je bitnije od novca, nadam se da ćemo se oko toga svi složiti. Ali onda se moramo složiti da ne umiru ljudi samo od korone, ima još mnogo drugih uzročnika bolesti i smrti. Jesmo li i to uzeli u obzir kad smo uvodili opću karantenu? Ne.

Hrvati su izabrali jednu skroz ekstremnu strategiju gdje smo se usredotočili isključivo na brojeve zaraženih i umrlih od korone, potpuno ignorirajući sve druge aspekte života. Kakvu će djeca dobiti edukaciju - nikoga nije briga. Kako će na izolaciju reagirati oni slabijeg mentalnog zdravlja - nikoga nije briga. Što će biti sa žrtvama obiteljskog nasilja kad ih zatvorite u kuću s nasilnicima na par mjeseci - nikoga živog nije briga. Hoće li i mnogi zdravi ljudi u takvom ambijentu oboljeti od depresije ili razviti neke druge mentalne poteškoće - nikoga nije briga. Što je sa samoubojstvima, što je s onima koji umru jer se hitna uplašila doći, što je s onima kojima su otkazani ozbiljni pregledi u bolnicama uslijed koronafesta - nikoga nije briga.

Jednostavno, nije vas briga. Gleda se samo broj novozaraženih i umrlih od korone. Ako tako gledamo, onda nam stvarno ide super. Ali kada prođe ovo Svjetsko prvenstvo u koroni aka Koronafest, onda će doći na red i druge teme pa ćemo vidjeti koliko nas je ta egzibicija zapravo koštala. I pritom ne pričam o novcu, radnim mjestima i sličnim glupostima koje nam "nisu važnije od života". Pričam o zdravlju i ljudskim životima. Doći će vrijeme kad ćete se svi pitati je li nama, kao društvu, to trebalo.

Nadalje, oni koji su na početku tvrdili da nije bitna ekonomija nego zdravlje, sve više cvile zbog nedostatka novca. Ekonomska kriza prouzrokovana ne koronom nego lockdownom odnijet će stotine tisuća života. To ne kažem ja nego UN. Neki će na to reći: šta me briga, nisu to moji, to su neki tamo mladi Afrikanci! OK, ali onda nemojte glumiti da ovo sve radite zbog "drugih", ne glumite lažnu humanost. Meni, kao liberalu, ne može biti cilj da umre "što manje naših, što više njihovih". Za liberale nema naših i njihovih, ljudi su ljudi i svaki život je vrijedan.

Zaista, ne postoji argument koji bi opravdao one koji se busaju nekakvim liberalizmom dok opravdavaju ovakvu splačinu, provedenu mimo ustava i zakona RH, koja će nam vrlo vjerojatno donijeti puno više štete nego koristi. Ne postoji klasičnoliberalni argument za tako olako prihvaćanje "zaštite" svemoguće države bez ikakvih dokaza da ta "zaštita" funkcionira uopće, a kamoli da će uroditi plodom. Oni koji prozivaju mene da nisam liberal zato što se protivim takvom načinu rješavanja problema, možda bi trebali preispitati sebe i svoje razumijevanje liberalizma.