"Kad svrši obred pomirenja svetišta, Šatora sastanka i žrtvenika, neka primakne jarca živoga. Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj."

Polaganje krivnje nad nekim tko to nije zaslužio, da bi potom dobio izgon iz društva, produkt je iskonske ljudske reakcije. Prethodni zapis iz Starog zavjeta star je barem nekoliko tisuće godina, međutim motiv nije niti izvorno niti isključivo biblijski. Slični obredi postojali su u drugim kulturama Levanta, ali i u onim grčkim, indijskim itd.

Nije nužno da su krivnje i prijestupi koji se prebacuju u stvarnosti uopće bili uzroci nekih nedaća. Kulture su ovaj specifični oblik žrtve poznavali naročito u vremenima velikih prirodnih katastrofa poput bolesti. U teškim vremenima, ovakva žrtva bi zasigurno doveo do određene vrste katarze i osjećaja retribucije. No, žrtve nisu nikada bile ograničene na jarca ili magarca.

U normalnim okolnostima, većina moralnih i racionalnih ljudi ne osjeća ovaj nagon. Međutim, upravo neracionalno ponašanje u vremenima panike i velikih nevolja može dovesti do zastrašujućih nepravdi.

Zbog užasavajućih razmjera antisemitizma tijekom 20. stoljeća, najpoznatije žrtve ekspresija ovog mehanizma su Židovi. Iako su kolektivno okrivljeni za uzrokovanje neimaštine i gladi tijekom velike depresije, masovni progoni Židova postojali su i u ranijoj povijesti. Kada je tijekom pandemije kuge u svega desetak godina pomrla polovica stanovništva Europe, mnoge su židovske zajednice masakrirane kada su okrivljene za trovanje bunara i slične gluposti. No, razmjeri nepravde ne moraju uvijek biti takvi da žrtva plaća svojim životom.

Kada se početkom prošle godine pojavio koronavirus u Europi, političari desnog spektra iskoristili su priliku za okriviti strane migrante za donošenje zaraze. Nije bila bitna činjenica da virus ne bira državljanstvo te da mu je svejedno hoće li prijeći granicu unutar nosa stranog ili domaćeg državljana.

U početku epidemije, javnozdravstveni stručnjaci upozoravali su da nošenje maski za lice nema smisla kod zdravih ljudi. Kada su promijenili preporuke, mnogi su okrivili nemaskirane za širenje zaraze. Nije bilo važno što niste zaraženi, što ne kašljete ni što je glavni put prijenosa virusa aerosol, a ne respiratorne kapljice (čije je zaustavljanje primarna svrha maski). Igor Rudan i Igor Štagljar, koji će iz inozemstva kasnije tražiti nametanje najstrožih mjera za hrvatske građane, jasno su pokazali koliko smatraju da su maske nebitne.

No, neki su liječnici otvoreno govorili kako zbog traume nose po dvije maske, iako nam je rečeno da maske nosimo zbog zaštite drugih oko nas. S prijezirom se gledalo na Švedsku, koja nije promijenila preporuku za nošenje maske. Norveška i Finska nisu nikada uvele obavezno maskiranje, ali se o tome malo govori.

U prosincu prošle godine, novinari su otvoreno dizali hajku i huškali na primjenu sile prema građanima koji su se mirno okupljali na otvorenim prostorima naših gradova po lijepom vremenu. Tomislav Klauški iz 24sata razočarano je pisao kako ljudi ne shvaćaju mjere ozbiljno, te da se zbog političkih razloga ne usuđuje kažnjavati ljude koji su se izašli prošetati i popiti kavu. Nije bilo važno što je tijekom mjesec dana nakon okupljanja na rivi broj zaraženih pao za 75%. Čovjek je tražio krivca.

Na Badnjak, N1 je panično izvještavao kako se na zagrebačkom trgu može vidjeti i glazba, i ples i pjesmu. S tugom su istaknuli nedostatak kazni, zaključujući kako će zabava nastaviti "dok ljudima jednostavno ne dosadi, ili dok ih neka sila ipak ne razdvoji". Slično zgražanje uslijedilo je tijekom proljeća kada su se mladi okupljali na trgovima oko Hrvatskog narodnog kazališta.

U skladu s drevnim ritualima, bilo je i životinjskih žrtava. Španjolska, Nizozemska i druge zemlje izvršile su odstrijel na stotine tisuće europskih vidrica, malih sisavaca koji se uzgajaju zbog krzna i koji su se pokazali kao životinjski rezervoar virusa. No, Danska je otišla dalje od svih i pobila 17 milijuna vidrica nakon što se otkrilo da šire mutirani oblik virusa koji bi mogao zaobići cjepiva, koja su tada bili još u razvoju. Unatoč danskom pokolju, virus je mutirao te će nastaviti koristiti svaki rezervoar, kako ljudski tako i one životinjske, kako bi stekao evolucijsku prednost.

Prije ljeta, mnogi su prognozirali katastrofalnu turističku sezonu ukoliko se ne procijepimo. Novinari su opsesivno pratili stanje Hrvatske na karti Europskog centra za kontrolu bolesti. Kada je Hrvatska polovicom srpnja "ušla u žuto", Neven Barković s Indexa je mudrački konstatirao: "Hvala antivakserima, upravo ste sjebali sezonu". Na kraju se brojke u turizmu uspoređuju s onima iz rekordne 2019. godine.

Nije bilo važno što su Francuska, Španjolska, Portugal, Italija i Grčka redom prolazile ljeto s puno većim brojevima zaraženih od Hrvatske iako su bile više procijepljene. Bitno je bilo okriviti nekoga za turistički neuspjeh Hrvatske, pa makar i nije bilo neuspjeha.

Španjolsku, Portugal i Dansku, redom zemlje koje su imale veći broj zaraze po ljeti od Hrvatske, nam se ovih dana spominju kao zemlje koje su pobijedile epidemiju visokom procijepljenošću. Nije bitno što Danska trenutno prolazi drugi najveći val zaraze u cijeloj epidemiji i čiji se vrh još uvijek ne nazire. Važno je okriviti nekoga za visoku smrtnost u Hrvatskoj. Govore nam da smo u epidemiji necijepljenih. U kolovozu, njemački ministar zdravstva Jens Spahn skovao je sintagmu “pandemija necijepljenih” kada je istaknuo razmjere smrtnih slučajeva prema cjepnom statusu. Hrvatski ministar zdravstva Vili Beroš malo je promijenio frazu, spomenuvši “epidemiju necijepljenih”. Ako zanemarimo činjenicu da se u prethodnom slučaju radi o neznanstvenoj upotrebi riječi “pandemija”, možemo se osvrnuti na stigmatizirajuće odjeke svaljivanja krivnje na necijepljene osobe.

Teški oblik bolesti COVID-19 čini relativno mali udio slučajeva, a incidencija se značajno razlikuje ovisno o dobi. Od više od 9 tisuće umrlih u Hrvatskoj, njihova prosječna dob je iznosila 76,3 godina. Gotovo 50% ukupno umrlih starije je od 80 godina. Međutim, 40% starijih od 80 godina još nije niti cijepljeno. Od onih starijih od 65 godina, njih 31% još uvijek nije cijepljeno. Stariji od 60 godina čine 92% smrtnih slučajeva.

Slogan "Misli na druge - cijepi se!" proizašao je vjerojatno prvenstveno s obzirom na činjenicu da za veliku većinu cijepljenih, zaraza ionako ne bi prouzročila težu bolest. Međutim, pokazalo se kako učinkovitost cjepiva u sprečavanju zaraze značajno opada nakon nekoliko mjeseci te da i cijepljeni prenose zarazu na  druge. Nedavni članak koji je objavljen u časopisu The Lancet navodi: "Međutim, ovo istraživanje nažalost također ističe kako je efekt cijepljenja u smanjenju prijenosa minimalan u kontekstu cirkulacije delta varijante". Dakle, cijepljenje je prije svega čin osobne odgovornosti zbog zaštite vlastitog zdravlja.

Spomenuti članak ističe kako su važne veće stope procijepljenosti zbog slabe indirektne zaštite cijepljenih osoba prema necijepljenim. U ovakvim okolnostima, općenito je nepravedno tražiti krivce a kamoli među necijepljenim osobama. A došli smo do toga da sveučilišni profesori otvoreno govore kako određenu skupinu ljudi treba "zašvasati", "učiniti im život nemogućim", "marginalizirati" i slično. Javne osobe otvoreno govore o "izuzimanju iz društva", da se netko "zaslužuje zaraziti" ili da "od srca želi da završi na respiratoru".

Potpuno je neshvatljivo da voditelj epidemiologije HZJZ-a Bernard Kaić, kirurginja Nela Sršen i pulmolog Miroslav Samaržija odlaze na HRT i javno govore kako se boje necijepljenih osoba u restoranima ili na koncertima. Jesu li liječnici svjesni kakve poruke šalju, ne samo u pogledu stigmatizacije, nego i učinkovitosti cjepiva kada govore kako se kao cijepljene osobe boje kontakta s necijepljenim ljudima?

Evidentno je da su osobe koje određuju zdravstvene preporuke i smjernice i dalje pod velikim utjecajem straha. Strah i panika značajno otežavaju donošenje racionalnih odluka. U takvim okolnostima, skloni smo nesvjesno pribjeći primitivnim mehanizmima racionalizacije koje su pogonjene iskonskim nagonima.

Tada olako pripisujemo krivnju ljudima koji to nisu zaslužili. Vrijeme je da shvatimo kako smo za vlastito zdravlje najviše odgovorni mi sami. Vrijeme je da prestanemo tražiti žrtvene jarce.