Frederic Bastiat bio je francuski ekonomist i političar iz prve polovine 19. stoljeća, član Narodne skupštine i jedan od istaknutih predstavnika stare francuske škole liberalizma. Objavljujemo lekcije iz njegovog djela "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" (1850).

Jeste li ikada čuli sljedeću izjavu:

"Porezi su najbolja investicija; oni su životvorna rosa. Pogledajte samo koliko se obitelji hrani od poreza; kako njihov ricochet ili protok utječe na industriju; to je preko svake mjere, to je život."

Kako bih se borio protiv ove doktrine, dužan sam ponoviti prethodne argumente. Politička ekonomija dobro zna da njezini argumenti nisu dovoljno zabavni da bi ljudi o njima rekli: Repetita placen (Ponavljanje je ugodno). Zbog toga je, poput Basilea, posložila poslovicu kako njoj odgovara: Repetita docent (Ponavljanje uči).

Prednosti koje državni službenici imaju u isplaćivanju plaća ono su što se vidi. Korist koja rezultira za njihove dobavljače opet je ono što se vidi. Ono što zasljepljuje je vidljivo očima.

Međutim, nedostatak koji osjećaju porezni obveznici je ono što se ne vidi, a šteta koja nastaje za njihove dobavljače također je ono što se ne vidi, iako je zasljepljujuće očita umu.

Kada državni službenik potroši pet franaka više za vlastitu korist, to implicira da porezni obveznik potroši pet franaka manje za sebe. No, rashod državnog službenika se vidi jer se provodi, a rashod poreznog obveznika se ne vidi jer - iznenađenje! - spriječen je da ga provede.

Uspoređujete naciju sa sušnom zemljom, a porez s obilnom kišom. Neka tako i bude. Ali treba se zapitati i gdje su izvori te kiše i nisu li sami porezi ti koji upijaju vlagu iz zemlje i isušuju je.

Trebali biste se također zapitati je li moguće da zemlja kišom primi toliko ove dragocjene vode koliko izgubi isparavanjem.

Ono što je očito jest da, kada naš buržuj Jacques Bonhomme porezniku izbroji pet franaka, ne dobiva ništa zauzvrat. Kada ih naknadno državni službenik, trošeći tih pet franaka, vrati Jacquesu Bonhommeu, to je zauzvrat za jednaku vrijednost u pšenici ili radu. Konačni rezultat je gubitak od pet franaka za Jacquesa Bonhommea.

Istina je da često, ili u većini slučajeva, ako želite, državni službenik pruža jednaku uslugu Jacquesu Bonhommeu. U tom slučaju nema gubitka ni na jednoj strani; postoji samo razmjena. Iz tog razloga, moj argument nije usmjeren protiv korisne službeničke aktivnosti. Ono što kažem je sljedeće: ako želite pokrenuti takvu aktivnost, prvo dokažite njenu korisnost. Pokažite da usluge koje država pruža Jacquesu Bonhommeu vrijede onoliko koliko su ga koštale. Ali stavljajući s jedne strane ovu intrinzičnu korisnost, nemojte koristiti kao argument prednost koju daje državnom službeniku, njegovoj obitelji i njegovim dobavljačima; nemojte tvrditi da potiče zapošljavanje.

Kad Jacques Bonhomme daje pet franaka državnom službeniku u zamjenu za istinski korisnu uslugu, to je potpuno isto kao kad daje pet franaka postolaru za par cipela. Daj i uzmi, milo za drago. Ali kada Jacques Bonhomme preda pet franaka državnom službeniku, a zatim ne dobije nikakve usluge ili čak trpi pogoršanje zauzvrat, to je kao da taj novac daje lopovu. Nije dobar izgovor da će državni službenik potrošiti tih pet franaka za opću dobrobit nacionalne proizvodnje; lopov bi s tim novcem učinio isto. Isto bi učinio i Jacques Bonhomme da na svom putu nije susreo ilegalnog ili legalnog parazita.

Steknimo dakle naviku da stvari ne prosuđujemo samo po onome što se vidi, nego i po onome što se ne vidi.

Prošle sam godine bio član Odbora za financije jer pod Ustavotvornom skupštinom članovi oporbe nisu bili sustavno isključeni iz svih odbora; u tome je Ustavotvorna skupština mudro postupila. Čuli smo gospodina Thiersa kako kaže: "Proveo sam život boreći se protiv ljudi iz Legitimističke stranke i Svećeničke stranke. Od vremena kada nas je zajednička opasnost spojila, budući da smo iskreno razgovarali jedni s drugima, primijetio sam da oni nisu čudovišta kakvima sam ih smatrao."

Da, nepovjerenje se pojačava i mržnja budi između političkih stranaka koje se ne miješaju i kad bi većina dopustila nekolicini pripadnika oporbe da postanu članovi Odbora, možda bi obje strane priznale da njihove ideje nisu toliko udaljene i, pogotovo, njihove namjere nisu tako perverzne kao što su pretpostavljali.

Bilo kako bilo, lani sam bio član Odbora za financije. Svaki put kad bi netko od naših kolega spomenuo da bi trebalo umjerenije odrediti naknadu predsjednika Republike, ministara ili veleposlanika, rečeno mu je:

"Za dobrobit službe, određene uloge moraju biti okružene aurom briljantnosti i dostojanstva. To je sredstvo privlačenja vrijednih ljudi. Mnogi ljudi kojima nedostaje sredstava traže uho predsjednika Republike i doveli bi ga u neugodan položaj kad bi ih uvijek morao odbijati. Određena prisutnost u ministarskim i diplomatskim salonima dio je kotača ustavne vlasti itd."

Premda se o ovakvim argumentima može raspravljati, oni svakako zahtijevaju pomno ispitivanje. Oni se temelje na javnom interesu, bilo da se to cijeni ispravno ili neispravno, a sa svoje strane obraćam više pažnje na njih nego mnogi kolege koji su vođeni ograničenim duhom škrtosti ili ljubomore.

Međutim, ono što buni moju savjest kao ekonomista i tjera me da se rumenim zbog intelektualnog ugleda svoje zemlje je kada se argument svede (a to se uvijek događa) na sljedeću apsurdnu banalnost, koja je uvijek povoljno primljena:

"Osim toga, luksuzan život visokih državnih dužnosnika potiče umjetnost, industriju i rad općenito. Poglavar države i njegovi ministri ne mogu priređivati gozbe i gala večeri, a da ne potaknu život da kola svakom žilom društvenog tijela. Smanjenje njihovih primanja značilo bi izgladnjivanje produktivne aktivnosti u Parizu, a time i u cijeloj zemlji."

Molim vas, gospodo, pokažite malo poštovanja barem prema matematici i nemojte stajati pred Narodnom skupštinom Francuske da kažete da zbrajanje proizvodi različiti zbroj ovisno o tome zbrajate li brojke od vrha prema dnu ili obratno, jer se bojite da ova sramotna komora neće podržati vašu mjeru ako to ne učinite.

Na primjer. Dogovorit ću se s radnikom da iskopa jarak na mojoj njivi po cijeni od pet franaka. Taman kad je dogovor pri kraju, poreznik uzima mojih pet franaka i prosljeđuje ih ministru unutarnjih poslova. Moj dogovor pada u vodu, ali ministar će imati dodatno jelo za večeru. Na temelju čega se usuđujete tvrditi da je ovaj službeni izdatak zapravo dodatak nacionalnoj proizvodnji? Zar ne shvaćate da je to samo jednostavno premještanje korisnosti i rada? Ministar ima, istina, natrpaniji stol, ali seljak ima slabije drenirano polje, i to je jednako tako. Dopuštam vam da je ugostitelj u Parizu zaradio pet franaka, ali vi meni priznajte da je zato radnik u provinciji izgubio pet franaka. Sve što se može reći je da se vidi službeno jelo i zadovoljan ugostitelj; potopljeno polje i radnik bez posla je ono što se ne vidi.

Dobro jutro! Kakvih li muka dokazati da su u političkoj ekonomiji dva i dva četiri, a ako u tome uspijete, čuje se povik: "Ovo je tako očito da je dosadno." - I onda glasaju kao da nisi ništa dokazao.

----------------------

Prethodne lekcije iz Bastiatove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi":

Prvu lekciju, "Zabluda razbijenog prozora", ako ste propustili - pročitajte ovdje. Ako ste propustili drugu lekciju, "Otpuštanje vojnih službenika" - pročitajte ovdje.