Frederic Bastiat bio je francuski ekonomist i političar, zastupnik u Narodnoj skupštini te jedan od istaknutijih predstavnika stare francuske škole liberalizma. U osmoj lekciji njegovog serijala "Ono što se vidi i ono što se ne vidi" (1850) piše o strojevima koji su u njegovo vrijeme izazivali sumnju i snažan otpor među narodom.

Gotovo svakodnevno su se pojavljivali novi izumi koji su omogućavali lakšu i bržu proizvodnju, ali i otpuštanje velikog broja radnika. Kasnije je tek postalo očito da su isti ti izumi zaslužni i za nova zapošljavanja te najveći rast radničke plaće u povijesti, ali to nije bilo očito na prvu. Ljudi su masovno tražili vladu da intervenira, da zabrani uporabu strojeva, a postojale su i brojne skupine (zvali su se luditi) koje su se aktivno borile protiv industrijalizacije - upadajući u tvornice i fizički uništavajući strojeve. Takav strah i otpor prema strojevima tadašnjeg vremena mogao bi se na neki način usporediti i sa strahom aktualnog društva prema umjetnoj inteligenciji.

...

"Neka su strojevi prokleti! Svake godine njihova sve veća moć baca milijune radnika u siromaštvo, oduzimajući im posao, s radom i njihovu plaću, a s njihovom plaćom njihov kruh! Neka su prokleti strojevi!"

To je krik popularno prihvaćene predrasude čiji odjek odzvanja u tisku. Ali proklinjati strojeve znači proklinjati ljudski um. Međutim, ono što me najviše zaprepašćuje je to da postoji ijedan čovjek koji se osjeća spokojno s takvom doktrinom.

Jer na kraju, ako je to istina, koja je logična posljedica? Da nema druge aktivnosti, blagostanja, bogatstva ili sreće osim za ljude koji su glupi ili pogođeni mentalnom nepokretnošću, kojima Bog nije dao katastrofalan dar razmišljanja, promatranja, razumijevanja problema ili dobivanja najboljih rezultata koristeći najmanje sredstava. Naprotiv, krpe, strašne kolibe, siromaštvo i glad neizbježna su sudbina svakog naroda koji traži i nalazi u željezu, vatri, vjetru, elektricitetu, magnetizmu, zakonima kemije i mehanike, jednom riječju u silama prirode, nadopunu vlastitoj snazi i stoga je prikladno citirati Rousseaua: "Svaki čovjek koji razmišlja je pokvarena životinja."

To nije sve. Ako je ova doktrina istinita, budući da svi ljudi misle i izmišljaju, budući da svi oni zapravo od prvog do posljednjeg i u svakom trenutku svog postojanja traže suradnju sila prirode, kako bi s manje truda postigli više, smanjili bilo vlastiti rad ili rad za koji plaćaju, da postignu najveću moguću količinu ekonomskog zadovoljstva uz najmanju količinu rada, mora se zaključiti da je cijela ljudska rasa vučena prema svojoj propasti, upravo ovom inteligentnom težnjom napretku koja muči svakog čovjeka.

Budući da je to tako, trebalo bi potvrditi statistikom da stanovnici Lancastera bježe iz zemlje strojeva i odlaze tražiti posao u Irsku gdje su strojevi nepoznanica; a u povijesti, da je barbarstvo zamračilo doba civilizacije i da civilizacija blista u vremenima neznanja i divljaštva.

Očito, u toj gomili proturječja postoji nešto što se ističe i upozorava nas da se u problemu krije element rješenja koji nije dovoljno razjašnjen.

Sva tajna je u ovome: iza onoga što se vidi krije se ono što se ne vidi. Nastojat ću to rasvijetliti. Moj slučaj može biti samo ponavljanje prethodnog, jer je problem identičan.

Ljudi su prirodno skloni, ako nisu u tome silom spriječeni, tražiti niske cijene, to jest tražiti ono što im, za jednaku količinu zadovoljstva, štedi trud; bilo da su te niske cijene rezultat vještog stranog proizvođača ili učinkovitog mehaničkog proizvođača.

Teorijski prigovor ovoj preferenciji isti je u oba slučaja. U oba slučaja se tvrdi da se naizgled paralizira rad. Zapravo, ono što određuje ovu sklonost niskim cijenama je upravo činjenica da radna snaga nije besposlena, samo je lakše dostupna.

I zato se u oba slučaja na put stavlja ista praktična prepreka - nasilje. Zakonodavci zabranjuju stranu konkurenciju i zabranjuju mehaničku konkurenciju. Jer koje drugo sredstvo može postojati da se zaustavi prirodna sklonost kod svih ljudi osim da im se oduzme njihova sloboda?

Istina je da u mnogim zemljama zakonodavci napadaju samo jedan od ova dva oblika natjecanja i ograničavaju se na pritužbe na drugi. To dokazuje jednu jedinu stvar, a to je da su u tim zemljama zakonodavci nedosljedni.

Tome se ne trebamo čuditi. Kad krenu krivim putem, ljudi su uvijek nedosljedni, inače bi ljudska rasa bila uništena. Pogrešno načelo nikada nije viđeno niti će ikada biti viđeno da se dovede do logičnog zaključka. Rekao sam već da je nedosljednost granica apsurda. Mogao bih dodati da je ona ujedno i dokaz apsurda.

Nastavimo s našim argumentom; neće trebati puno vremena.

Jacques Bonhomme imao je dva franka koja je platio dvojici radnika koje je unajmio. Međutim, on smišlja sustav užadi i utega koji upola smanjuje rad. Dakle, dobiva isto zadovoljstvo, uštedi jedan franak i otpušta jednog radnika.

Otpušta jednog radnika; to je ono što se vidi.

I ako je to sve što se vidi, kaže se: "Tako siromaštvo prati civilizaciju, zato je sloboda pogubna za jednakost. Ljudski um je napredovao i radnik odmah pada u ponor siromaštva. Alternativno, može se dogoditi da Jacques Bonhomme nastavi zapošljavati dvojicu radnika, ali im sada plaća samo deset soua svakome, jer će se međusobno natjecati i nuditi svoje usluge s popustom. Tako bogati postaju sve bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Moramo reformirati društvo."

Kakav dobar zaključak i vrijedan uvoda!

Srećom, i uvod i zaključak su potpuno pogrešni, jer iza polovice pojave koja se vidi stoji ona druga polovica koja se ne vidi.

Ono što se ne vidi je franak koji je Jacques Bonhomme uštedio i nužni učinci te uštede. Budući da Jacques Bonhomme sada troši samo jedan franak za rad kako bi postigao određenu razinu zadovoljstva kao rezultat svog izuma, njemu je ostao jedan franak viška. Ako, dakle, bilo gdje u svijetu postoji radnik koji nudi svoje besposlene ruke, postoji također negdje u svijetu kapitalist koji nudi svoj neiskorišteni franak. Ova dva elementa se spajaju i udružuju snage.

Jasno je kao bijeli dan da se odnos između ponude i potražnje za radom, između ponude i potražnje za plaćom, nije nimalo promijenio. Stroj i jedan radnik, plaćeni prvim frankom, sada obavljaju posao koji su prije radila dva radnika. Drugi radnik, plaćen drugim frankom, stvara novi posao.

Što se onda promijenilo u svijetu? Sada postoji dodatno zadovoljstvo na nacionalnoj razini, drugim riječima novi izum, koji je besplatan napredak i besplatan izvor profita za ljudsku rasu.

Iz strukture koju sam dao za svoj argument mogao bi se izvući sljedeći zaključak:

"Kapitalist je taj koji uživa u svim prednostima strojeva. Klasa koja zarađuje, iako proživljava trenutnu patnju, od strojeva nikada nema koristi, budući da prema vašim vlastitim premisama strojevi istiskuju dio nacionalne proizvodnje, istina, ne smanjujući je, ali i ne povećavajući."

Nije u okviru ovog kratkog članka odgovoriti na sve prigovore. Njegov jedini cilj je borba protiv općeprihvaćenih predrasuda, koje su vrlo opasne i vrlo raširene. Želio sam dokazati da novi stroj ne stavlja na raspolaganje samo određeni broj radnika, već i, neizbježno, novac potreban za njihovo plaćanje. Ti radnici i taj višak novca udružuju se kako bi proizveli ono što je prije izuma bilo nemoguće proizvesti, iz čega proizlazi da je konačni rezultat koji proizvodi povećanje količine zadovoljstva za jednako uloženi rad.

Tko ima koristi od ovog dodatnog ekonomskog zadovoljstva?

Prije svega kapitalist, izumitelj, prva osoba koja uspješno koristi stroj što je nagrada za njegovu genijalnost i odvažnost. U ovom slučaju, kao što smo upravo vidjeli, on postiže uštedu na proizvodnim troškovima koji, kako god da se troše (a uvijek se troše), koriste onoliko rada koliko je stroj uzrokovao otpuštanja.

Međutim, konkurencija ga ubrzo obvezuje da snizi svoju prodajnu cijenu u mjeri u kojoj je sama ta ušteda, a kada se to dogodi, od izuma više nema koristi izumitelj, već kupac proizvoda, potrošač, šira javnost, uključujući radnike; jednom riječju, čovječanstvo.

Ono što se ne vidi je da štednja osigurana za sve potrošače tvori fond iz kojeg se isplaćuju plaće, zamjenjujući one koje je eliminirao stroj.

Dakle, koristeći gornji primjer, Jacques Bonhomme dobiva proizvod trošeći dva franka na plaće radnika. Zahvaljujući njegovom izumu rad ga sada košta samo jedan franak. Dok god on prodaje proizvod po istoj cijeni, jedan je radnik manje zaposlen u izradi ovog proizvoda; to je ono što se vidi. Međutim, postoji jedan radnik više zaposlen koristeći franak koji je Jacques Bonhomme sačuvao; to je ono što se ne vidi.

Kada, u prirodnom tijeku stvari, Jacques Bonhomme mora sniziti cijenu proizvoda za jedan franak, on više neće štedjeti; on tada više neće imati franak s kojim bi mogao postaviti neku novu potražnju prema nacionalnoj proizvodnji. Međutim, u tom pogledu, kupac Jacqueovog proizvoda zauzima njegovo mjesto, a taj kupac je ljudska rasa. Tko kupi proizvod, plaća ga jedan franak manje, štedi jedan franak i tu ušteđevinu, kad je odluči potrošiti, nužno stavlja na raspolaganje tržištu otkud se financiraju plaće; to je ono što se ne vidi.

Ovaj problem koji se tiče strojeva dobio je drugo rješenje temeljeno na činjenicama.

Rečeno je: strojevi smanjuju troškove proizvodnje i cijenu proizvoda. Smanjena cijena proizvoda izaziva povećanje potrošnje, što zahtijeva povećanje proizvodnje, a u konačnici i zapošljavanje onoliko ili više radnika, nakon izuma, koliko je prije bilo potrebno. U prilog tome spominju se tiskarska industrija, predionica, preša itd.

Taj argument nije znanstveni. Morali bismo zaključiti da, ako potrošnja određenog proizvoda ostane statična ili približno takva, strojevi bi oštetili potražnju za radom. To nije tako.

Pretpostavimo da u određenoj zemlji svi muškarci nose šešire. Kad bi pomoću stroja ljudi uspjeli smanjiti cijenu šešira za pola, to ne bi nužno rezultiralo time da bi ljudi kupovali dvostruko više šešira.

Bi li se onda u ovom slučaju moglo reći da je dio nacionalne proizvodnje učinjen inertnim? Da, prema popularnom argumentu, ali ne prema mome; jer dok u ovoj zemlji nitko ne bi kupio ni jedan dodatni šešir, cijeli fond za plaće ne bi ostao ništa manje siguran. Smanjenje dotoka sredstava u industriju izrade šešira ponovno bi se pojavilo u uštedama koje su ostvarili svi potrošači, a odatle bi se financirao sav rad koji je stroj učinio suvišnim i potaknuo novi razvoj u drugim industrijama.

I evo što se događa. Vidio sam časopise koji su prije koštali 80 franaka, a sada koštaju 48. To je ušteda od 32 franka za pretplatnike. Nije sigurno, ili u svakom slučaju nije neizbježno, da će ta 32 franka i dalje odlaziti u novinarstvo. Ono što je sigurno i bitno je da, ako ne idu ovim smjerom, idu drugim. Netko će ih iskoristiti da kupi više časopisa, drugi na bolju prehranu, treći da se bolje obuče, a četvrti da kupe bolji namještaj.

Na taj su način različite industrije međusobno ovisne. One čine golemu cjelinu u kojoj svaki dio komunicira sa svakim drugim dijelom kroz skrivene kanale. Ono što se uštedi u jednom sektoru, koristi svima. Važno je u potpunosti razumjeti da se nikada, baš nikada, ne štedi nauštrb rada i plaće.

...

Ako ste propustili prethodne lekcije iz Bastiatove zbirke "Ono što se vidi i ono što se ne vidi", tu su linkovi:
1 - Zabluda razbijenog prozora
2 - Otpuštanje vojnih službenika
3 - Mit o poticanju gospodarstva porezom
4 - Treba li država subvencionirati umjetnost?
5 - Mogu li javni radovi biti mjera za zapošljavanje?
6 - Koja je uloga posrednika
7 - Tko ima korist od ograničenja prekogranične trgovine?