Da bi postala šefica Europske komisije, njemačka političarka iz demokršćanske stranke CDU morala je nekako na svoju stranu pridobiti ljevičare u Europskom parlamentu. Bez glasova socijaldemokrata ili zelenih, njena kandidatura ne bi bila prihvaćena. Zato je u svome govoru i programu ponudila sve ono što ljevica želi: nove poreze, borbu protiv klimatskih promjena, spolne kvote i europski minimalac. Ukratko, na čelu Europske komisije dobili smo Daliju Orešković.

Neki kažu da je to sve ponudila samo da je izaberu i da sigurno to sve neće provesti jer bi to, jasno, značilo potpuni ekonomski kolaps. Vjerojatno su u pravu, ali njeno inzistiranje na spolnim kvotama - na primjer, na tome da bude jednak omjer muškaraca i žena među članovima komisije - nešto je što posebno iritira. Ursula von der Leyen je otprije poznata po tome, naime, još je 2013. pokušala nametnuti spolne kvote privatnom sektoru u Njemačkoj, ali to joj tada nije pošlo za rukom jer je njezina stranka nije podržala. Sada demokršćani iz cijele Europe plješću i slave spolne kvote, kao i liberali u EU parlamentu.

To nije liberalna politika, to je nešto potpuno suprotstavljeno liberalizmu. Liberalizam je slijep na rasu, etničku pripadnost, spol i seksualnu orijentaciju građana. Liberalizam ne dozvoljava da bilo koja od navedenih karakteristika bude presudan element da bi neka osoba dobila neki posao. Prema tome, liberalizam ne može podržavati bilo koju identitetsku politiku.

Svi se zgražaju nad desnim populistima koji inzistiraju na nacionalističkim kvotama, ali s druge strane svi osim desnih populista inzistiraju na spolnim kvotama ili ih barem podržavaju. Nije li to ironično? I jedno i drugo je identitetska politika. Donedavno je samo radikalna ljevica gurala takve identitetske politike feminista, a danas su one prihvaćene i među umjerenim desničarima i među političkim liberalima. Kako se to dogodilo?

Liberalima bi jedino trebalo biti bitno da svi imaju jednake mogućnosti kandidature. Da ne postoji zakonska prepreka, diskriminacija koja bi onemogućila bilo kojoj ženi ili muškarcu da se kandidira za određenu funkciju. Ali sam rezultat ne bi smio ovisiti o urođenim karakteristikama kandidata. Prema tome, dok god svi imaju jednake mogućnosti da se kandidiraju, liberali ne bi trebali imati problem s time ako građani izaberu 100% muškarce ili 100% žene u parlament. Onog trenutka kad zakonodavci počnu inzistirati na spolnim kvotama, to će značiti da birači trebaju birati svoje kandidate na osnovu njihovog spola. Ali to nije prirodno, tko normalan glasa za nekog političkog kandidata zato što je muško ili zato što je žensko?

Vrlo slično je i u privatnom sektoru. Kada neki poslodavac traži zaposlenika, osim ukoliko se radi baš o nekom određenom poslu koji zahtjeva osobu određenog spola, inače ne mari ni najmanje za to kojeg su kandidati za posao spola. Ni osoba koja traži zaposlenje sigurno ne gleda prvo je li potencijalni poslodavac muško ili žensko.

Forsiranje kvota u politici i privatnom sektoru učinit će od nas šoviniste i seksiste jer će tako zakon nalagati. To nije liberalno, to je antiliberalna politika i tako se prema njoj treba odnositi.

Ljevica ima konkretne razloge da inzistira na spolnim kvotama, a ti razlozi nemaju baš nikakve veze s borbom za ženska prava, isto kao što ni njihovi razlozi za toliko podizanje uzbune zbog klimatskih promjena nema baš nikakve veze s brigom za budućnost planeta. Oni su svjesni da njihov ekonomski program državne kontrole cijena i ograničavanja slobode rada i poduzetništva u normalnim okolnostima ne prolazi. Svjesni su itekako da je slobodnotržišna ekonomija pobijedila u ideološkoj borbi i u teoriji i u praksi, svjesni su da u normalnim uvjetima ne mogu pobijediti i nametnuti socijalističke politike jer ljudi shvaćaju da one ne vode u prosperitet.

Jedina mogućnost da uvjere ljude u ograničavanje ekonomskih sloboda, nametanje novih poreza i nepotrebnih regulacija, je pokušaj da uvjere građane da su u životnoj opasnosti. Klimatske promjene su im u tom pogledu došle kao dar s neba. Oni od toga pokušavaju napraviti što veću uzbunu i otvoreno uspoređuju klimu sa svjetskim ratom. "Ako odmah ne interveniramo, nema nam spasa!" Samo proglašavanje izvanrednog, ratnog stanja, može uvjeriti građane da pristanu na socijalističke politike. Zato će oni učiniti sve da dođe do proglašenja takvog stanja.

Ali to nije dovoljno jer demokratski takve političare ljudi i dalje teško biraju pa traže način da siluju demokraciju i pokušaju nametnuti svoje politike prijevarom. Poznato je, naime, da su žene pretežno kolektivistice, a muškarci pretežno naginju individualizmu. Na krucijalno ekonomsko pitanje "država ili tržište?" oko 70 posto žena odgovara: "država" dok je među muškarcima omjer otprilike 60:40 u korist tržišta. To je osnovna politička razlika između muškaraca i žena dokazana masu puta u cijelom svijetu, pa i u Hrvatskoj. Zašto je tako i što su uzroci? Ne znam, možemo samo nagađati. Moja je pretpostavka da žene iz nekog razloga traže sigurnost i nisu dovoljno samouvjerene, a muškarci su češće sigurni u sebe i skloni riziku. Zato je u pravilu puno više žena zaposleno u državnim službama, a među poduzetnicima i političarima je puno više muškaraca.

Ljevičari shvaćaju da bi se njihove politike lakše implementirale kad bi više žena bilo u politici. Ali budući da se žene puno rjeđe odlučuju baviti politikom od muškaraca, oni gube. Zato je potrebno uvesti spolne kvote koje će promijeniti rezultate demokratskih izbora barem djelomično u korist ljevice, one povećavaju šanse za provedbu lijevih politika.

Jasni su nam, dakle, razlozi zašto ljevičari - socijaldemokrati i oni još radikalniji - inzistiraju na katastrofičnom narativu o borbi protiv klimatskih promjena porezima i zabranama. Ali zašto su političari desnog centra prihvatili isti narativ? Jasno je i zašto ljevičari žele spolne kvote. Ali zašto su demokršćani prihvatili takvu politiku? Kao da svjesno rade protiv sebe i svojih političkih interesa.

Demokršćani na ovaj način gube birače. Krenite od Hrvatske, pitajte ljude koji su na europskim izborima glasali za HDZ. Pitajte ih što misle o klimatskim promjenama i spolnim kvotama. Prilično sam siguran da se bar 90% HDZ-ovih birača protivi spolnim kvotama, i prilično sam siguran da je tako i među biračima CDU-a u Njemačkoj. Ali budući da njihovi izabrani zastupnici guraju spolne kvote - politiku koju njihovi birači ne žele - to je najbolji način da izgube svoje birače i otjeraju ih dalje desno.

Tako nastaje i jača ekstremna desnica, kada umjerena desnica i centar prihvate radikalnu lijevu agendu i njene politike. Liberali u EP-u se također nisu nimalo pobunili na te spolne kvote, i oni to pozdravljaju, ali ta je stranka nedavno izbacila "L" iz imena pa nisu ni službeno više liberali nego centristi. Svejedno, i centristi su prihvatili radikalnu lijevu agendu. To je opasno. Još gore od same opasnosti za demokraciju jer dajemo desnim populistima argumente i adute na izborima, činjenica je da liberalizam gubi. Svaki novi zakon koji tretira građane različito prema njihovom spolu, rasi ili nekoj drugoj urođenoj karakteristici, novi je poraz liberalizma i korak nazad.

Kao što se protivimo identitetskoj politici desnice (radikalni nacionalizam), na isti način se trebamo usprotiviti i identitetskoj politici ljevice (radikalni feminizam). Identitetska politika je uvijek u prošlosti donosila samo zlo. Zašto bi onda donijela išta dobroga u budućnosti?